Još Europa ni propala

 Završetkom Drugog svjetskog rata proširio se Staljinov Imperij sve do Berlina, Beča (Austrija poslije ostala neutralna) i do Jabuke ,kasnije je, nije, jer Ameri i Englezi bili na Visu, Vlada okupirane Kraljevine Jugoslavije u Londonu, poslali mu i ministre kratkotrajne,  pa tu bio „ domaći izvor“ Titove politike nesvrstanosti. Važniji dakako u Moskvi koja ne oprašta.

Istočni Imperij proširio se na Zapad i Jug Europe, stigla revolucija na tenkovima.

Amerika sada  s „ mlađim“ partnerom Britanijom stigla je postati nova najjača pomorska sila, gospodar mora, na kopnu do Berlina, samo Zapadnog, zrakoplovima, na tenkovima… Poveli su i Francusku, koja je sudjelovala samo zahvaljujući svojim kolonijama i tamošnjoj vojsci, te generalu De Gaulleu. Tako su stigle dvije nove okupacione sile i podijelile teritorij Europe.

 Imperij je držao čvršću okupaciju, ideološki staljinističku, Ameri su se opredijelili za mekšu. Pritom je u njihovoj novoj zoni bilo komunizma, ideologije, partija poprilično, čak se Francuska jedno vrijeme otimala malo ( Nato) ali onako suverenistički, dok nikakve oporbe u Imperiju nije bilo.

Istovremeno tekla okupacija i na istoku i na zapadu Europe, tamo tvrda, ovdje meka, ali okupacija je okupacija, svejedno crvena ili bijela- lovi jedinke, pojedince, ljudske duše zarobljava…,je 'l tvrdo il' meko.

Ovome treba dodati i dvije vojne organizacije Nato pod SAD-om ( osnovan 1949.) i  Varšavski pakt pod kapom SSSR-a ,  osnovan 1955. kao odgovor. Osnivanje NATO-a motivirano širenjem komunizma na Zapad, a zanimljivo je kako je pet europskih zemalja (Belgija , Francuska, Luxemburg, Nizozemska i V. Britanija) nešto ranije potpisalo Briselski sporazum a ubrzo 4.IV. 1949. osnovan Sjeverno atlantski savez, Nato, osnivači još SAD Kanada, Italija, Danska, Portugal, Island i Norveška. Naravno ne treba sumnjati u presudnu ulogu Amerike.

Prvi sukob komunizma i Zapada zbio se na Dalekom istoku, već 1950. u Korejskom ratu, koji ni danas zapravo nije okončan, traje primirje, kao. S jedne strane sudjelovale  Sjeverna Koreja, SSSR i Kina, a s druge Južna Koreja Amerika članice Nato-a ( većina) Australija, Etiopija, JAR, Filipini, Tajland, Kolumbija,  a pod pokroviteljstvom UN-a. Zastupljeni svi kontinenti, utoliko bio i svjetski. I još traje*.

S jedne strane tekla dekolonizacija ( Britanija, Francuska, Portugal…) u koju se miješao, pomagao Istočni Imperij, a na drugoj trajao sukob dva nova Imperija, ali kao dugotrajni posrednički ratovi, ratovi preko tuđih leđa. U ovim ratovima uspješniji bio Istočni imperij, došao pred vrata Amerike, na Kubu koja je Americi dala prvi veliki val- Joj*, migranata koji bi u pravilu postajali američki građani. Poslije bi ih Amerika dovela sa sobom iz svake zemlje odakle se povlačila, primjerice iz Vijetnama, rata koji je trajao šezdesetih godina prošlog stoljeća, nakon prethodnog povlačenja Francuske u procesu dekolonizacije (koji još nije dovršen). Pitanje migranata koje je danas u središtu svakakvih sukoba , prvenstveno ideoloških i koje je glavno u Americi, za ime Boga!, potpuno je različito nastalo u bivšim kolonijalnim silama i Americi, od manjih europskih država-a i inače je za svaku zemlju specifično i ne postoji utemeljenje njegova razmatranja zajedno, u istom paketu. 

U proces dekolonizacije uključila se i Kina (Indokina) a nakon poraza Francuza eto tamo Amera.

Amerika je vodila rat na teritoriju Vijetnama, Laosa i Kambodže, a s druge strane su bili Sjeverni Vijetnam , SSSR, Kina . Ovaj dugogodišnji rat spominjemo kao najveći poraz Amerike u drugoj polovici šezdesetih i početkom sedamdesetih godina ,a ujedno i rat koji je imao dalekosežne posljedice na samu Ameriku ali i Europu. 

Cviće, Foto Trn

Istodobno je u SAD-u trajala borba za građanska prava Afroamerikanaca posebno u južnim državama.

Što li se sve nije spojilo, antiratni pokret, pokret Afroamerikanaca, feminizam, s hippy pokretom, a to je mijenjalo američko društvo toliko da te promjene i posljedice traju i danas pri čemu su se neke radikalizirale i otišle na drugu stranu. Udarilo se u središte američkog načina života, pa ta seksualna reveolucija, droga, LSD koji se nije proizvodio u Latinskoj Americi, višednevni koncerti s brojnom publikom( k'o kod Thompsona, joj) pobune na sveučilištima koja krenula „ulijevo“ skupa s profesorima, ušuljale se moderne verzije marksizma u njih…

Stiglo to i u Europu, zapadni američki okupacioni dio, čak su bili brojni i maoisti među studentima  u Francuskoj i Zapadnoj Njemačkoj. Pojavile si „ćelije“ terorističke“ crvenih brigada ( Njemačka , Italija, otmice, ubojstva) radio Stasi, KGB sve u šesnaest, u Francuskoj srušili De GuaLLea… Ako je netko ikad mislio da je Amerika uzor demokracija oduvijek- pa nije, kao što nije ni danas, danas posebno.

Bilo  studentskih demonstracija i u Jugi, prvenstveno u Beogradu, s odjekom u Zagrebu, htjeli reformirati komunizam prema egalitarizmu, Tito stao na „njihovu stranu“ i lukavo to riješio.

I čehoslovački studenti, i narod, htjeli reformirati realni socijalizam, prema liberalnijem, ali stigli ruski tenkovi, bilo i mrtvih. Bio to i početak kraja Sojuza, za svega desetak godina i stigao.

Kad je pao Zid „realni komunizam“ krenuo u tranziciju, a Imperij se „razdružio“ , na Rusiju i ostale.

Istodobno na  Zapadu ostalo neokomunizma pomiješanog s kapitalizmom, koji se ponadao „big dealu“ s bivšim Imperijem, Rusijom ponajviše sve trljajući dlanove. Amerika  pomislila i preuzela ulogu „svjetskog policajca“, ne mora više   dijeliti tu ulogu.

Narodi u državama bivšeg SSSR-a ponadali se slobodi i demokraciji uključivo i slobodi poslova, umjesto šverca deficitarnim robama.

Nastavit će se

Mato Dretvić Filakov