Još o događanjima ovih dana na liniji od Splita , preko Zagreba do Vukovara

Najavili su ih u studenom SNV, SDSS i SKD Prosvjeta , manjinske organizacije srpske nacionalne manjine, a svezana tri organizatora u jedan troznak, kao Dane srpske kulture, mjesec, uglavnom kao „događanja“ srpske kulture.  Manjinske i po tome koliko Srba glasa na izborima za SDSS, broju članova SNV-a i SKD Prosvjete, pri čemu se sve ove organizacije financiraju iz državnog proračuna pa su one ustvari i naše, nas poreznih obveznika. Ovo „srpske kulture“, uvjeren sam,  kako su svi mislili da se radi o kulturi srpske nacionalne manjine, najvjerojatnije njenim pretežito suvremenim doprinosima sebi i nama, svim ostalim građanima ove države. Kako rišu, kako pišu , glume, plešu velika i mala kola, balet…

Crvena, foto Trn, Danica

A kad tamo izjahaše nas k'o mlade majmune, Srbija i ova trojka. Državu, Ministarstvo vanjskih i unutrašnjih poslova, kulture, veleposlanstvo u Beogradu, obavještajne službe , mediju, uključivo i dobrohotnu… Niti jedan od tri događanja nema veze s autohtonom kulturom  srpske nacionalne manjine, ili ima, a i tada potpuno krivo od strane organizatora reklamirano, najmanje nepotpuno i jednostrano. Sva tri pripadaju srbijanskoj kulturi, a materijal s dvije(tri?) i njenom fundusu. Dva sam uspio kao takve nekako „pročitati“, dok sam za „Legat Dejana Medakovića“ to uspio samo za njegovu tamnu stranu, ulogu u „nepostojećem“ Memorandumu, ali on uopće , kao, nije bio njezin predmet , već eto taj „legat“.

„Legat“ među Srbijancima, kaj pa to je, kakva je to inačica srpsko-latinskog? Jasno mi je što meni znači, ali tamo…

Kopaj, kopaj, a kad tamo, vidi vraga, u Muzeju grada Beograda (ravnateljica Jelena Medaković) 8. rujna 2025. otvorena izložba, „Legat Dejana Medakovića“, materijal donirao sin Dejana Medakovića  Pavle ( donacija, darovnica dakle) i to ne samo njegove, stvari predmete, radnu sobu, knjige, zbirku slike, već i predmete obitelji Medaković za života u Zagrebu. Znači materijal još vruć.

Djed Bogdan, rodom iz Novog Sada, doselio u Zagreb 1879. gdje se rodio i unuk Dejan. U novije vrijeme najveću „srbijansku legaturu“ svečano otvorio srbijanski ministar kulture Selaković.

 A tu štorija tek počinje. Bogdan Medaković radio je u Zagrebu kao odvjetnik, bavio se i politikom, a ona će nas prvenstveno i zanimati.  Zastupnik je u Saboru već od 1883., izabran u Srbu, predsjednik Hrvatskog sabora od 1906. do 1918. , de facto ga ukinuo ( Kratkotrajna država SHS). Jedan od čelnika SSS, Samostalne srpske stranke, poslije ujedinjenja pristupio u radikale. Zar oni i danas ne vladaju Srbijom?  Današnji S(D)SS mogao bi se promatrati i kao „živa legatura“, darovnica, obitelji Medaković.

1897. pokrenuo Srbobran, novine SSS-a, u kojemu je 1902. objavljen programatski članak popularan pod naslovom „Do istrage naše ili vaše“, prenijet iz Beograda ( Članak Nikole Stojanovića pod naslovom „Hrvati Srbi“) Stojanović se u njemu  zalaže za „otvorenu borbu“  Srba s Hrvatima, a kako su Srbi „veći borci“ i superiornija rasa  rezultat je unaprijed poznat.       

Članak je izazvao prosvjede u Zagrebu i eto uvezenih sukoba iz Srbije. Odnekud mi poznato. Srbobran je često napadao i „katoličke Hrvate“ ( Vatikan ?) i Židove u Zagrebu, Hrvatskoj.

Kompleksno, zar ne, a naročito ovo sa Židovima.

Evo jednog „strašnog“ pitanja zbog kojeg bih mogao biti proglašen „ustašom“: Nisu li SNV Novosti neki novi suvremeni Srbobran?

Bijela, Foto Trn, Danica

Doduše možda je izložba i više nego dobra, pokazuje put „od Srbobrana  i dalje, sve do  Memoranduma SANU „nepostojećeg“ i dalje- do „srbskog sveta“ i osvajanja kulturom. Treba vidjeti.

Sasvim obično pitanje, još jedno. Kako je riječ o srbijanskoj kulturi, fundusima, za izložbe u Zagrebu i Vukovaru, kako je materijal došao u Hrvatsku . Uz znanje, dopuštenje, pratnju hrvatskih nadležnih organa ili nije. Snoslila je (bi) srbijanska država troškove izlaganja svoje kulture ili nije…

U vezi izložbe u Zagrebu načelno nisam protiv, kompleksna je uloga obitelji Medaković u Hrvatskoj, ali uz uvjet da u njoj sudjeluje i hrvatska strana, a za to je očito neophodna hrabrost, i povjerenje i poštenje. Jedini je to put za ovakve izložbe u Zagrebu, ali i slične u Beogradu. Našlo bi se tema i oho. Takva ili slična razmjena i rasprava eto i izložbi mogla bi , možda, djelovati i smirujuće, a tema i neizložbenih je mnoštvo.

( Bit će još nastavka)

Mato Dretvić Filakov