Ustaše nikad ne spavaju

(Prethodna napomena. Tema mi je višestruko odvratna , izaziva mi mučninu, toliko je otrcana, na koncu nevažna, a i sam sam sebi dosadan jer ću sigurno, silom prilika, teme, mnogo toga ponoviti…Ali nema se kamo , kao kad vas napadne roj kukaca krvopija, pa ili vam je bježati ili čekati da vam popiju svu krv- i krepate, usmrte vas „k'o kera pored tarabe“. Što rek'o jedan srbijanski naci, Milan Paroški poslanik u ondašnjoj beogradskoj skupštini, govoreći u Baranji, u Jagodnjaku 21. travnja 1941., nakon što je sličan govor održao u Borovo Selu. Odnosilo se to na Hrvate, „komšije“ koji bi rekli da je to Hrvatska, a on je tada ocrtao Srbiju s Moslavinom. Već je bio osnovao, pazi sam 'vamo; „Srpsko nacionalno veće“, skraćeno SNV.

Ili vam je otkinuti neku granu, prvu pri ruci i mlatarati s njom oko sebe i nekako se spasiti.

Pored toga, a u tom grmu čuči zeko, stara je to boljš-staljinistička laž, lažna vijest, naime da „neprijatelj nikad ne spava“ od koje nije bilo obrane, jer je onaj koji bi se branio od laži, pokušavao ju opovrgnuti i sam postaje neprijatelj, njega se čekalo kako bi se sam otkrio. Kakvo jeftino, a učinkovito otkriće, učinkovita borba. Zatim ga „objesiš za jaja“, pa ako preživi nevin je, a u suprotnom…jebi ga, kriv je. Kako je naređivao jedan Gospodar smrti koji se sada vratio u život i opet jaše. Revizija povijesti na terenu, primjerice u Ukrajini, a u Rusiji mu se vade kipovi, glancaju i vraćaju. Da samo kipovi.

Sve to zbog jednog koncerta u Zagrebu, skoro na sam Dan borca onomadni. I sve zbog jedne pjesme, jednog pozdrava, ustvari odzdrava, a zbog izmišljenog straha. Kao previše ih došlo slušati tog pjevača MPT kako mu tepaju da mu ne izgovore ime oni iz tog toka KGB.

Ah, joj „Čavoglave“, pjesma objavljena koncem prosinca 1991. Nakon Vukovara, Ovčare i Škabrnje, pored ostalih, koje je poharala srbijanska nacionalsocijalistička agresija, idealno tipska. Mrsko mi ponavljati dokaze i pokaze.

A pjesme je svoje već bila otpjevala od lirske „Sprem'te se sprem'te“ s bombama do pozivnice i oda kninskom vojvodi popu Đujiću.“ Vrati se vojvodo“ skupa sa svojim buretom, i još kojekakvih sve do one najbolje, objavljene na dan pada Vukovara: „Slobo šalji nam salate- biće mesa, biće mesa- klat ćemo Hrvate“. Pjevalo se tako mjesec i pol prije „Čavoglava“. Bogme se i klalo, i prije i još poslije- sve do Srebrenice a i nešto kasnije.

Što su tih dana, i ranije, tamo od balvana, pa i ranije, trebali pjevati ti „Hrvati“ da bi bili dobri, prijateljski? Pitam samo. Možda ovako: „Za klanje“, uzviknu šešeljevci, jedna od postrojbi srbijanskog nacionalsocijalizma iz devedesetih, a Hrvati , ako takvi uopće postoje, odgovore: „Spremni“.

Koji dan poslije Ulicu Stjepana Radića u tom istom Vukovaru preimenovaše u Ul. Puniše Račića, te ona ostane do danas. Dotle bi se „vratila povijest“, a ne do 1941. Gradonačelnik Zagreba bio bi Šešelj, njegov kancer je žilav, sam izjede prase, a ne neki ležeći možemaš. Umjesto MPT-a slušali biste Malog Baju Knindžu, a Mile Kekin bi, vjerojatno, smio da pjeva, s „mladu partizanku“ ili bez, al' „krijesova“ ne bi bilo, vatru bi za , svetosavski, Badnjak i na Trnju ložio Porfirije Dobri… Pristaša ovoga „u ovdje“ k'o u bajci. I nikad ne spavaju. Stalno su na čeki , dan noć.

Tako bi to bilo , da nije onoga nekad bilo.

Snig na bilom cvitu, Foto Trn
(Pojašnjenje za kraj)

 Inspiracija; ovdašnja medija, skoro vascela, poznata lica, balvan televizija-e, analitičari, sociolozi, biolozi, pajdaši od Hajdaša, možemaši i kojekakva udrugarija i zadrugarija…Zato predlažem Marku Perkoviću Thompsonu da odvoji nešto lovice za SNV Novosti i slične autore po ostaloj mediji, jer ne ćemo morati čitati srbijansku, a bolje propagandiste za svoje buduće koncerte ne će naći.

Što se srbijanske medije ,politike i analitike tiče oni su i ovom prigodom ponovo pokušali poslati na tone- salate. Ništa čudno, tamo se odavno vratilo vrijeme iz kasnih osamdesetih i početka devedesetih samo Slobe nema.

Zato su tu Šešelj, Vučić, Dačić, Vulin, dodana Brnabić zvana „Ćale“, ona za Zapad, a „pravi“ Srbijanci kažu „deda joj ustaša“. Sve sami Srbi prečani, ili, kako sam ih onda nazivao- „rubni Srbi“. Koji bi da prisajedine Srbiju svom dalekom selu, a ne obrnuto. Čak je i Porfirije (Dobri) iz prijeka, pa i student, vođa onih „koji bi da uče“ iz Ćacilenda, taj je iz Doboja, da pobrojim samo ove i ovoliko njih. Oni sada brane Srbijance, od njih samih. I čuvaju diktaturu koju su im zaveli, protiv koje već dugo traju prosvjedi.

Tako to biva kad se velika Srbija sniva. Zlo nađe put pa se vrati. Doma, u domovinu.

Mato Dretvić Filakov