Godišnjica objave Memoranduma SANU- razjedinjenje i smrti      

Prije nekoliko dana (24. i 25. rujna) prošlo je četrdeset godina od objave Memoranduma SANU. Pisala ga odabrana skupina akademika, objavljen kao gotov nacrt, pa su ga neki nazivali „nepostojećim“, a SANU ga koji mjesec kasnije i prihvatio.

U stvaranju atmosfere za Memorandum može se reći kako je sudjelovala cijela srbijanska elita na čelu s tadašnjim „ocem nacije“ Dobricom Ćosićem.

U tradiciji stvaranja, pisanja, ideje velike Srbije  Memorandum SANU nije ništa novo, tek dokument nastao u tadašnjim okolnostima post titoističke društvene i političke krize, ali i krize europskog komunizma. Od Načertanija do Memoranduma SANU iz 1986.  „jedan putić vodi“, tek vijuga prema okolnostima, preprekama na „trasi“.  Memorandumu je prethodila Homogena Srbija Stevana Moljevića iz štaba Draže Mihailovića.

Od svih tih načertanija meni je nekako najbolji Ustav organizacije „Ujedinjenje ili smrt“  (Crna ruka), svibanj 1911. U njemu se posebno čl. 7. lijepo definira što je sve srbsko, što treba ujediniti, odnosno po kojim krajevima će  hodati, što tajno, što javno- smrt, četnička mrtvačka glava.

A srbsko su, pored Kraljevine Srbije i pokrajine: Bosna i Hecegovina, Crna Gora, Stara Srbija i Makedonija, Hrvatska, Slavonija, Srijem, Vojvodina i Primorje.

Tko misli da se  tu nešto promijenilo, ili je naivac, ili bedak, ili…

Pristaša Memoranduma bilo i u SRH, jedan je čak preteča- prof. Jovan Mirić s FPN-a, posebno njegova knjiga Sistem i kriza objavljena koncem 1984. Aktivni provoditelj bio je ovdašnji akademik SANU Jovan Rašković, ali i mnogi Jugoslaveni raznih boja i fela.

In memoriam Jugoslaviji

 Memorandum je stvarno bio i neobičan „in memoriam Jugoslaviji“, kako ga je po objavi nazvao Ivan Stambolić , tada Predsjednik  Predsjedništva Srbije. Neobičan zato što je objavljen prije njene smrti, 1990. kada je Srbija ukinula dvije federalne jedinice, Vojvodinu i Kosovo, i iz „tri dela opet bila cela“, kako su pjevali antibirokratski revolucionarni, srbijanski nacionalsocijalisti. Milošević je eto provodio Memorandum SANU. Dobili i Vožda.

Bio je to in memoriam političkoj karijeri Ivana Stambolića, ali i njegovoj stvarnoj smrti. Likvidaciju je naredio njegov štićenik od početka karijere- Slobodan Milošević, godine dvije tisućite.

Likvidacija u duhu srbijanske tradicije ubijanja vladara, ovoga puta doduše bivšega, ali očito opasnog aktualnom voždu.

„Pos'o“ obavile Crvene beretke, postrojba kojom je zapovijedao Milorad Ulemek Legija za kojom su ostali krvavi tragovi od Hrvatske do Kosova koje je organizirala Miloševićeva Služba.  Stambolićevo tijelo zakopali su na Fruškoj gori. Pronašli su ga tek 2003. i počasno pokopali. Ubrzo su pripadnici iste postrojbe , pod vjerojatnom, daljinskom, komandom radikala, likvidirali i premijera Zorana Đinđića. Tradicija je oživjela.

Milošević je umro u Haagu, ostatak obitelji završio u Rusiji, a akademici živi zdravi, neki još uvijek.

Smrti i stradanja umjesto ujedinjenja

Ali to su samo mali učinci Memoranduma u Srbiji, na poznate ličnosti, tragičnije su njegove posljedice nakon 1990. i skore srbijanske agresije-„ ale“( riječ,srpski izvor) s "dva oka u glavi", Srbije i Crne Gore- na Sloveniju ( kratki rat, bez rata, fingiran od strane JNA) Hrvatsku, zatim BiH, Kosovo stalno, Vojvodinu, na koncu i Makedoniju … Stotine tisuća poginulih, civila i vojnika, još više ranjenih u tijela i duše, užasna razaranja, progoni milijuna građana…i da ne nabrajam poznate strahote

.Mir i spokoj, Foto Trn

Nu, SANU živa i zdrava pa je u međuvremenu objavila i Memorandum 2, onako više srbskosvetski  da manje zvuči

velikosrbski . Više će se osvajati kulturno, a manje, primitivnim granatiranjem ( napomena: vidi pod četrdeset srpskih kulturnih centara u Hrvatskoj, cajkanizacijom estradne scene, SNV Novosti, Dežulović, (K)Ante Tomić…, HRT od dvije tisućite…) pri čemu je i ono predviđeno , uostalom Srbija se naoružava.

Nakon kratkotrajnog pokušaja demokratizacije srbijanskog društva Đinđićevom  likvidacijom on se gasi da bi povratkom radikala, kao umivenih, i SPS-a na vlast 2012. sve prestalo. Vučić s vremenom zavodi diktaturu , kojoj oni tepaju „stabilokratija“ i tu je danas Srbija. „Sve je isto samo njega nema“- Miloševića.

Sad ni Njega, Vučića, nema, podnio ostavku na mjesto predsjednika i ide u izbore za premijera.  Mijenja ga trostruki „v.d.“- v.d. predsjednika parlamenta, v.d. predsjednika Srbije i v.d. čale u istospolno-rodnom braku. E taj V.D. baš je i najprimjereniji  za dizanje tri prsta.

Ubuduće će on, V.D., slušati naredbe običnog građanina, nekog Ace Srbina.  To se zove demokracija*! Nu, „običnom građaninu“ Vučiću u rukama je učinkoviti WD sprej za eventualno neposlušne, sprej znan i kao vlast.

Nu, pustimo sad taj  meandar priče, predizborna kampanja traje , a baš nekako u njeno vrijeme opet Srbijom “prošetale“ kosti, ovoga puta umrlog Ratka Mladića, uz sve državne i vjerske počasti, vjerske naročito, kao da je već svetac srbski. Onda nosili  Cara Lazara mošti, pa ti vidi što je ubrzo bilo. Nekako me hvata nešto kao strah, da ne bi bilo i „ope' će…,ako bude sreće“.

Predizborna , prvo neželjena, a zatim iznuđena kampanja traje još od nesreće pod nadstrešnicom željezničke stanice u Novom Sadu, prvi studenoga 2024. Studenti su tada digli bunu i ona traje li traje, pješke, biciklima od sela do sela od grada do grada. Svakakvih se za to vrijeme „događanja“ bilo, ali pisao sam o tome , ne bez nade za bolju, normalniju Srbiju. S jedne strane da komšijama, koji se danas nazivaju „susedi“ bude bolje, a sebično gledano, onda bi se valjda i ti odnosi počeli, makar polagano, popravljati. Tko će ti prvi priskočiti u nuždi, ako ne će komšija?

Zato sam se i ponadao u studentski pokret, ali kako je vrijeme protjecalo nada je slabila.  Pokretu su se priključili ili ga žestoko počeli podržavati razne poznste ličnosti i stranke za koje se činilo da mu ne će pripadati, pa je gledajući odavde od njega ostala samo šetnja i i bicikliranje po Srbiji. Kad su još i studenti napisali Memorandum(!) o Kosovu, najnovije prešutjeli državne i vjerske počasti umrlom Mladiću i da dalje ne nabrajam, od nade je ostala sjena, ako i ona.

Tipična ruska salata.

Ali o tome, izborima u Srbiji, drugi puta.

Mato Dretvić Filakov