O 

 

Kratki kurs ruske  agresije na Ukrajinu i njenim posredničkim, hibridnim i inim ratovovima (1)

Masa je političara , udrugara ( o.a. aktivista parapolitičkih udruga ) analitičara, teoretičara urota, tzv. influencera/ica, političkih tehnologa,t ikatokera, fejsbukača, telegramista,, iksovaca…, kreatora laži… koji tvrde kako Zapad u Ukrajini vodi posrednički, oružano i drugačije, rat protiv Rusije. Ma započeo ga je.

Kad to čujem, pročitam ili jednostavno nabasam muka mi od laži i hibridnih ruskih proxy ratnika – u Hrvatskoj. U Euniji je još i gore, neke članice su već kleknule, kako nove , bivše sovjetske kolonije, tako i stare.

Stvarnost je inače potpuno obrnuta- Rusija u Ukrajni vodi  stvarni , „pravi“ rat i posrednički rat, protiv Zapada, ma što on značio, gdje bio i dokle sezao. Protiv Eunije, NATO-a, Amerike, Australije, Japana, Južne Koreje, Kanade...

Pisao sam o tome u nizu članaka koje sam ovdje objavio o ruskoj agresiji na Ukrajini. Ovaj čkanak je zato samo svojevrsna rekapitulacija.

 Putinova misija: Učiniti Rusiju opet velikom, obnoviti Imperij. Najprije rekolonizacijom koja, usput, nije počela u Ukrajini već još u Čečeniji, pa u Gruziji ( Južna Osetija, Abhazija) dok Pridnjestrovlje gori kao „vječna vatra“ tog procesa. Čečenija je ujedno poslužila i prvobitnoj akumulaciji i učvršćivaju Putinove vlasti, usponu u krvi- da se zna i dobro zapamti. Nema sredstva koja pritom nije korišteno, uključivo i terorističke napade  pod tuđom , čečenskom, zastavom, ali i obračun s ruskim mirotvorcima, oporbenim novinarima, naravno, do likvidacija.

Tada je Putin konačno uzjahao na  konja i zapjevao- „Konja“ (ruska , „lirska“ nacionalistička).

Rekolonizacija kreće prema Zapadu, zapadno od Urala, a zašto ne i prema Istoku  objašnjenje je ruska nova ideologija tzv. euroazijanizma kao opravdanje, o , skoro, pa „braći“.

Postoji i jedna mala , sitna, prepreka koja se naziva „pojas i put“, odnosno obrnuti put svile. Put putuje Azijom, na Zapad, a pojas ide morima okrug Zemljice. Nije zgodno stati na taj put.

 

Domaća misija: Vječna vlast, car, nema izbora, nema oporbe, nema raznih sloboda i slobode kao takve. Glavna ideološka osnova je ona Vladimira Iljina, ruskoga teroretičara nacizma koji je djelovao u izgnanstvu, a čije je posmrtne ostatke iz Švicarske u Rusiju prenio imenjak Vladimir Putin dok ga je svojedobno iz kandži Čeke spasio treći imenjak – Vladimir Iljič Lenjin i omogućio mu bijeg na Zapad. Tako to biva- u krug,  od Vladimira do Vladimira. Dok je  Valdemar sa Sjevera Europe. I nije Rus.

Nije bio ni Josif Staljin graditelj Imperija između tri Vladimira.

 

 

Prva žrtva je sloboda govora, jer je istina jedna , u cara, genseka, diktatora i sl. Ništa novo za Imperij jer još su boljševici vjerojatno, ako ne prije, a onda istodobno s „eksproprijacijom eksproprijatora“ , „ekspropriirali“ i slobodu govora, sam govor, od svih. Hrvatski: oteli. Tako je i danas. Bilo ono nešto malo te „glasnosti“, pa se  u početku te „tranzicije“ malo i progovorilo slobodnije, ali tomu je odavno već kraj. Tko progovori, Sibir je njegov novi dom.

Kako je u aktualnome tipu totalitarizma jedna od bitnih propagandnih točaka i „povratak tradicionalizmu“ ruskoga soja najbliže pameti je – obnoviti pravoslavlje. Tko će to znati najbolje ako ne KGB, isti onaj koji ga je uništio do temelja, skoro svih temelja, od graditeljskih, umjetničkih, duhovnih, ljudskih... I napraviti novo, još starije. Eto vam Rusi malo tog „opijuma za narod“, ali u kontroliranim dozama. Samo je votka slobodna.

 Ne samo da će KGB vratiti pravoslavlje ( ruskoslavlje) u Rusiji, već i u cijeli kršćanski svijet. Koji „trokira“ prema nestanku. Ako ne bi išlo drugačije, meko, hibridno, propagandno, ratom iz sjene i u sjeni,  onda uz pomoć- Sotone. Ili , ako ne na ovom „majčica Rusija“  će pobijediti na onom svijetu.

 

Kratki kurs povijesti posredničkog ratovanja

Ovu vrstu  posredničkog rata protiv Zapada, kapitalizma, u datim povijesnim okolnostima, može se promatrati od boljševičke revolucije pa nadalje. Imperij je ubrzo osnovao i međunardnu „udrugu“ za takvo ratovanje- Kominternu. Crvenu doduše, al ništa ljudsko njoj nije bilo strano, pa ni neljudsko.  Ona se bavila svim zamislivim oblicima ratovanja izvan Imperija u cilju pobjede komunizma u svijetu, koje su joj bile tada na raspolaganju, uključivo i oružane, uostalom one su krajnji borbeni cilj, dizanje revolucija. U tome je Imperij stekao ogromno iskustvo i razgranao  obavještajnu mrežu, aktivističku, stranačku ( KP) financijsku (banke) kulturne, športske i druge. Primjerice, zadnju tranšu „love“ za KP Francuske potpisao je Gorbačov i sam se čudeći iznosima. Njeni oblici „posredničkg ratovanja“ potpuno su isti i danas , uz malo te , tih, novih tehnologija, t masovno korištenje interneta i sl. Jednostavno- ništa novoga, osim dorađivanja načina ratovanja.

Poslije Drugog svjetskog rata Imperij je nastvaio isto i bez

Kominterne ( formalno ukinuta 1943.) a osim na Zapadu sada je fokus bio na tzv. Trećem svijetu, dekolonizaciji i sl. Tamo se Imperij sukobljavao s kolonijalnim silama, a zatim s SAD-om prvenstveno ( Kuba, Vijetnam, Angola i t.d.) ono kao „proxy“ skroz do povlačenja iz Afganistana. U tom ratovanju preko leđa drugih , moglo bi se na prvu utvrditi da je Amerika sve te ratove izgubila, prije ili kasnije, osim onaj na Grenadi, otočnoj državi u Karibima, površine našega Krka.

 Kad je Imperij izgubio u Afganistanu, tu skoro doma, na svojim granicama, počeo se raspadati, a ovo se sevjedno ne računa u pobjedu Amerike, jer je i ona na koncu tamo izgubila, povukla se, pred ratnicima u talibankama. Bile neke članice NATO-a tamo ne „ekskurziji“.

Imperij se zatim bio rado maknuo sa Srednjeg istoka, iz muslimanskih turkofonih  bivših republika, ali sve ono zapadno od Urala i Kaspijskog jezera, osim Azerbajdžana, bilo je sporno, nastojalo se zadržati. Kad se nakon odlaska ostalih bivših republika iz Imperija Rusija nije povukla iz Pridnjesrovlja svakome na Zapadu je trebalo biti jasno o čemu će se raditi ubuduće. Ali oni eto, jadni, nisu čitali „znakove pokraj puta“, geopolitičkog, geostrateškog, kolonijalističkog… pored svih tih, tada još živućih, geostratega i geopolitičara. Oni su uživali u slavi „pobjede“, padu Berlinskog zida, rušenju komunizma, skoro nestanku. Gubili eto bitke, ali dobili rat. Ma kraj povijesti.

Lažna vijest o padu komunizma 

Ništa od toga, tek „lažna vijest“.

Komunizam je Zapad dodatno od šezdesetih izbušio da je curio na sve strane, uključivo i onaj maoističkog tipa, a „sexi rocky“ ga je još proseksao- jer  „ništa ljudsko ni njima nije strano“. Zatim je tu praktična komuna u kojoj se malo il nimalo radi, robuje radu, više (već!) uživa –prema potrebama seksualnim, a još te ona sredstva odvedu „ u raj“.Haj , haj uživaj. Dodam li  filozofe i ine intelektualce, sve te školice, televiziju, prije i industiju montaža atrakcija…

Kad je pao taj  mitski Zid  njegovo korijenje već bilo duboko, toliko duboko da se Zapad nagnuo ulijevo.

U bivšim (polu)kolonijama, europskim, Poljskoj, Čehoslovačkoj, Mađarskoj, Rumunjskoj , Bugarskoj, koje su otišle nešto ranije „u tranziciju“, a počele odlaziti kasnih šezdesetih, tog „korijenja“ je ostalo isto , ili više, uostalom promatramo njegove učinke, plus  nova „bušenja“ iz Rusije. ( Mađarska, Slovačka, Moldavija, Rumunjska, Bugarska…) Jednako je i u bivšom DDR-u., danas pokrajinama SR Njemačke. Podjednako u SFRJ bivšoj i suvremenoj Hrvatskoj, dakako i ostalim dovršenim(?) i nedovršenim državama nastalim  na njenom zgarištu. Primjerice Srbi iz „srbskog sveta“ se osjećaju kao „mali Rusi“, kako lijevi, tako i desni. Tamo već djeluju ruske, i po imenu, stranke, od državne do seoskoe razine. Ovi „desni“, četnički su zaslužni i za „sjeme“ na Zapadu, ako nikako, a onda preko Jona Lennona , koji da je sin , „svetog“ Draže Mihailovića. Nije  još u društvu Sv. Nikolaja srbskog, ali procedura je, pišu, pokrenuta.vdje počnite pisati...
(Nastavit će se, sutra)

Mato Dretvić Filakov