Otkazujem ,  brišem povijest po kućama

Na dan prisajedinjenja Krima Rusiji, „svetoj majčici Rusiji“, 18. ožujka 2023-, na devetu obljetnicu, Car su posjetili luku Sevastopolj. Pišu kako malo šepa, ali ja u to ne vjerujem, jer po pisanju medije Car je već trebao umrijeti. Ništa od toga, smrt posjećuje one oko njega, oligarhe koji padaju s prozora bolničke sobe, neki su neotporni na otrovne žabe, drugi padnu u more, a ne znaju plivati, neke čokne novičok, neki se sami upupucaju. I tako jedno pet, šest puta… 

 Obišao je i Mariupolj, a tamo , umjesto proljeća, smrt miriše.

 „Rusija porazila Zapad  u Ukrajini“

(Admiral Domazet Lošo)

Isti dan je na Podcast Velebit admiral Domazet Lošo doš'o i obznanio kako je „Rusija već porazila Zapad u Ukrajini“, ili koji dan ranije, uglavnom meni je na ekran doš'o 18. ožujka t.g.  Uspješno je okončala tu „specijalnu operaciju denacifikacije i demilitarizacije“ Ukrajinaca, ustvrdio je.  U njenom provođenju Rusi su imali „deset puta manje  ljudskih gubitaka“-Ukrajinci oko 200.000 tisuća , Rusi oko dvadeset“ (DDL). Ne znam doduše otkud toliko poginulih Ukrajinaca kad je admiral Domazet u jednom podkastu koncem prošle godine tvrdio kako se u Ukrajini „najmanje protiv Rusa bore Ukrajinci, daleko  brojniji su „Poljaci i Rumunji“  što je utvrđeno iz komunikacija na bojištu, naime jezici poljski i rumunjski su bili daleko učestaliji od ukrajinskog (u-tvrdili Rusi).

Znam, to je isto ono kad je Lošo u Domovinskom ratu predvodio, doduše više planirao, sve same strane plaćenike, Kurde i nešto tih  „ustaša“  koje je  trebalo, a što nego „denacificirati“. (Vidi, vidi,  i onda bila aktualna „denacifikacija“, doduše kao ovdašnja inačica, „deustašizacija“.) Ujedno i sve same narkomane, našišaju se nekako, pa ne znaju ni tko su ni što su.  S njima je lako, proglasiš ih  onim što ti padne na pamet. A što bi Srbima palo nego da smo svi -ustaše.

U srbijanskoj „specijalnoj operaciji“ agresije na Hrvatsku i ruskoj „specijalnoj operaciji“ agresije na Ukrajinu- sve je isto, samo u manjim „omjerima“. Treba samo povećati sliku. Toliko je isto da ne želim ulaziti u detalje i tako podcjenjivati čitatelja.

 Proljeće Foto, Trn)

Još o toj „doktrini artičoke“ a pomoću koje su Rusi pobili „deset puta više“ Ukrajinaca. Meni je ta doktrina bliža kao velika glavica kiselog kupusa, kao „doktrina kupusne glave“. Zamislite poveću glavicu, odvajat se list po list i u njega zamatati samo meso- ljudsko meso. I tako list po list, leš po leš… Nije li to vrsta - sarme? Malo je morbidno i sam sebe se grozim, ali dobro, svakako je zornije. Svejedno ne bih izostavio ni bombe, rakete, hipersonične „bodeže“…i njihove žrtve valja pribrojiti, pretežno, a što bismo lagali, civilne. Koliko desetaka tisuća?

Hvali se admiral kako je njegov nastup kod Marka prije godinu dana vidjelo preko 800.000 gledatelja, Blista pritom toliko da je rasvjeta u studiju nepotrebna. Ima, u zadnje vrijeme ga Srbijanci obožavaju, hvale na sva usta. Zovu na hipersonično nacičke portale. Popularniji je tamo od Vedrane Rudan, Gorana Jurića, Miljenka Jergovića, Borisa Dežulovića…zajedno.

Strah od ruske pobjede

Malo me to na tren, ta ruska pobjeda, razveseli. Ne će dakle bacati bombice, ne će biti nuklearnog vatrometa uz pokliče: Hura! Hura! Hura!

Onda me svejedno spopadne strah. Neki dan je Car donio Carski ukaz težak pet godina Sibira najmanje za širenje lažnih vijesti o skupini „Wagner“. A ja pisao istinu, da su ovi wganerijanci tipična SS formacija, pa njih treba  denacificirati. O Bože. koliko li je to godina hlađenja ?

Što sam sve napisao o agresiji Rusije na Ukrajinu koja je , usput, počela 2014, , a ne sa „specijalnom operacijom“ 2022. I nema nikakve veze  s Coronom. Kako je ruski režim  spoj carizma, boljševizma, staljinizma, nacizma i ruskoslavlja, kako je „denacifikacija“ Ukrajine  obična  propaganda, a demilitarizacija Ukrajine je obavljena još 1994.- dobrovoljno se odrekla nuklearnog arsenala na pritisak Amera, uz garanciju, i  rusku, njena suvereniteta… Već se radi o pokušaju  rekolonizacije Imperija, a ostalo su bajke…

Ne smijem se ni prisjetiti, pa je možda najbolje da se sam, dragovoljno , uputim u Sibir.

Na tren se opet poveselim ponadam- spas je u globalnom zatopljenju. Ipak, izgleda ništa ni od njega, ove godine je tamo bilo do minus šezdeset i niže. Sjetih kako ima i nešto utješno- ne može to trajati dugo. Nisam u tretmanu kod neke oligarhije, recimo te anglosaksonske, mislim medicinskom, ono produljenje  života, ubrizgavanje, navodno, mlade krvi, matične uzgojene stanice i što ja znam. Priča se . A nisam ni kod ruske.  Zbilja, ne bi moglo još dugo.

Ima li nade?

Hoće li ostati jestive? (Foto Trn, Danica)

Spopade me  ipak nešto utješnije- ima i druga nada, uvijek, ako ništa, ima te nade.

Možda se naš gubernator, kad su Rusi već pobijedili, znate onaj zemljak admiralov, izbori za otvaranje „otoka Golog“, kako ga je nazivao jedan od njegovih utemeljitelja, Aleksandar Ranković Leka. Nije bogzna što, ali je, računam, puno toplije, a i bliže. Možda Car  dopusti "svojem" gubernatoru malo kreativnosti, ako zbog ničega onda zbog transportnih troškova.

Admiral puno vremena provodi na obližnjem Rabu pa bi mogao nadgledati i ubrzati radove uz pomoć bespilotnih letjelica, tu je sada i umjetna inteligencija. Ona bi sigurno mogla urediti i bolji i stariji „otok Goli“.

Navijeke je tu i Bog, ali on nas je stavio na Zemljicu i ostavio nam slobodu, pa se , dok smo tu, ne miješa.  Sve nam, dok smo ovdje, na volju- k'o Šokcu post.

Istina, vidim da svi , ne znam zašto, ali bježe na Zapad, kod te zapadne anglosaksonske oligarhije. Rusi, Ukrajinci , koji su ustvari Rusi( besjede Cara) pa i Burjati koji ipak nisu Rusi, osim onih Ukrajinaca koje je Car "oslobodio" pa deportirao u Rusiju. Najviše voli djecu. Bježe čak i Srbijanci koji inače obožavaju Ruse, ali će ih ipak pričekati tamo daleko, na Zapadu. „Vrag će si ga znati“ zašto i oni, nikako mi to nije jasno.

Ne ću ni na Zapad kad nisam dosad, nije mi ni padalo na pamet. Ne ću ni sada , naročito kad sam jučer pročitao Huellbeqcov roman „Uništiti“, objavljen 2022. Odličan i grozan.  Ne preporučujem osjetljivima naročito ne pred spavanje. Ostaje dakle samo čekati dok ne stignu gubernatorove trojke i pokucaju na vrata. Kuc, kuc, prvo lagano, a onda nogom u vrata, za šiju pa u kakav kombi. Recimo u onaj na kojemu piše „Pekar“. A bez prozora. Bit' mi je štruca, samo je pitanje vremena.

Zar doista više nema izlaza, nema rješenja- radi mi mozak sto na sat. Uh što bih dao da mi može pripomoći kakva umjetna inteligencija. Možda ona iz Teherana koja je upravo -sama- izdala  prvi broj časopisa, mislim naslova „Akbar“. Zašto ne bi baš ta, pa poznato je kako smo mi Hrvati podrijetlom Iranci? Ništa od te maštarije, možda mi ni nismo Iranci,- admiral kaže da smo mi Burini- a i Teheran je daleko. Dok bi se uspostavila veza,  oni bi stigli. već bi se čulo lupanje po vratima. Moram dalje kopati. Vrti se moj „disk“, a nema hlađenja, pa bi se mogao pregrijati. I onda , učini mi se u zadnji tren- stane, upali se neka lampica, i izbaci on rješenje. Spasonosno rješenje.

(Nastavit će se)

Mato Dretvić Filakov ..