Nevina Srbija 

Srbija ima svakakvih, sve samih dobrih osobina, ali najvažnija je  nevinost. Zato se Vučić  trsi, iz petnih žila i pazi kako da Srbija, i od Kosova, ostane nevina. Ni nije to „Kosovo“ već  „Kosovo i Metohija“. Nevinija od Srbije je još samo Rusija, ali samo zato što je veća, inače ni ona. Oko njih sve sam go' neprijatelj. Ma cijeli svijet, skoro. Kod ruskog imperija to je kako kod  starog i  crvenog tako i kod ovoga u raspadanju, a kod Srbije još od prije Potopa.

Noa Srbine! Tko su sve u istoriji poznati Srbijanci ne bih pronosio, jer bih se mogao stvarno razboljeti, a možda bi me i koji čitatelj s dobrim vezama mogao preporučiti za temeljitu pomoć u „ustanovi“  nekad na kraju grada. Ili još gore, odmahnuti rukom na tekstić i tretirati ga kao notornu bedastoću. Ne spominjem ovo da bih se rugao Srbijancima- ne daj Bože- već se čudim pojavi tolikih lunatika, a još više tolikoj količini iracionalnosti koja onda prerasta u mitove, zatim ih operacionalizira  srbijanska politika , prijeteći uokolo susjedima,  ali i nanoseći štetu Srbiji.

I ovdašnja je medija već godinama, a zadnjih mjeseci i dana sve učestalije, opterećena pitanjem Vučićevog „biti il' ne biti“, priznanjem Kosova. 'Oće prizna, ne će prizna.. Oće prizna , al' tako da Srbija ostane nevina, kao što je oduvijek u vezi Kosova i bila, i prije Miloša (Obilića). Ustvari tako da ga ne prizna i ostavi otvorena vrata  za ono : „ i opet će ako bude sreće“.  U ovom slučaju krivci su Albanaci i cijeli zapadni svijet, uključivo i mi. Rekao čak i Milanović, pa ga Srbijanci slavili ( Zoka Srbine! ) A on onda okrenuo ploču, pa ga oni okrenuli napadati. ( Zoka Šiptaru! Zoka ustašo!) Valjda ga u međuvremenu nazvao Edi Rama.

Nevina Srbija na Kosovu

Da ne idemo dalje u prošlost, post turska Srbija vladala je samostalno Kosovom od 1912. do 1918. , a  cijelim današnjim čak ni tada, dijelom je vladala Kraljevina Crna Gora ( dio Metohije). Druga je stvar što Srbijanci  ne prihvaćaju postojanje crnogorske države/ nacije. 

Od 1918. Kosovo je u sastavu Kraljevine SHS, makar formalno suvereni vladari nisu samo Srbijanci i tako za Kraljevine Jugoslavije. Od 1941. do 1945. Okupiraju ga Talijani i Nijemci. Nove okupatore Albanci jedva dočekali.  Od 1945.  u sastavu nove , komunističke, Jugoslavije, s određenom autonomijom utvrđenom  još od AVNOJ-a 1943. Kasnije s većim i većim stupnjem autonomije sve do ustava iz  1974. Tad dobiva i vlastiti ustav i realno status federalne jedinice, izravnu zastupljenost u Federaciji, člana Predsjedništva SFRJ … doduše u labavom sastavu Srbije.  Njen razvoj , kao nerazvijene pokrajine, financiraju Hrvatska , Slovenija i SAP Vojvodina…

Od 1918. na Kosovu nema mira, s Albancima se  vojska obračunava čak i s topništvom, a posebno rado tamo šalju časnike Hrvate koje su prihvatili iz austro-ugarske vojske. ( Napomena, nijedan za Kraljevine nije dobio čin generala, a vrhunski obrazovani- eto ilustracije  položaja Hrvata u Kraljevini.) .Što su sve različiti srbijanski intelektualci predlagali kako bi se- konačno- riješilo „kosovsko pitanje“, ustvari Albanaca , ne ću ovdje spominjati. (Primjerice, vidi: Baranko Horvat, Kosovsko pitanje.)

Provodi se agrarna reforma , a zemlja dodjeljuje tamo doseljenim Srbima iz drugih krajeva Kraljevine SHS, njih između 250 i 350 tisuća (tzv. solunaši) i tako pokušava posrbiti Kosovo, kao i Makedoniju ( ah, „Staru Srbiju“) Svi oni napuštaju te krajeve 1941. /45. da se više ne vrate.

"Nevinost" od 1945. i. nadalje

Ni od 1945. na Kosovu nema mira, a zapravo ni ne popušta pritisak komunističkih srbijanskih vlasti- posebno Udbe i Aleksandra Rankovića. Jedna od metoda je i njihovo „poturčivanje“ , a zatim zapravo progon u Tursku, gdje je i danas značajna  albanska dijaspora. Turska je među prvima i priznala Kosovo. Poznata je represivna akcija  pedesetih tzv. prikupljanja oružja, a zatim je uslijedio Prizrenski proces u kojemu se Udba obračunala s albanskim intelektualcima, spremila na dugogodišnje robije , a obitelji ostavila bez posla i kruha,  obračunalo se sa školstvom na albanskom. Opsezi torture i njene metode poznati su mi „iz prve ruke“.  U državnim ( a sve je državno, partijsko) i javnim službama Albanci su slabo zastupljeni, iako su velika većina, na rukovodećim mjestima još slabija.

Foto Trn,, Danica

Nakon Brijunskog plenuma stvari se malo popravljaju, a onda ubrzo, 1968. Izbijaju nemiri, pokreću ga studenti , traži se „Kosovo republika“. !968. je i inače vrijeme studentskih nemira u Europi i svijetu. Na prištinskim ulicama ureduje vojska i brojne policijske snage, vojska je od  1918. uostalom uvijek tamo „uredovala“. Netko tko bi još početkom sedamdesetih iz drugih krajeva SFRJ uvečer izašao na prištinski korzo činilo mu se kako je tamo podjednak broj šetača i milicije.
Na Kosovu je jaka i ilegalna  oporbena scena, predvodi ju Adem Demaci koji je osuđen na dugogodišnji zatvor i jedan je od političkih zatvorenika s najdužim zatvorskim stažom u SFRJ, poznat stoga i kao „albanski Mandela“, Dobitnik europske nagrade „Saharov“. Oporba je ljevičarska , te je optuživana kako je i staljinistička, pod utjecajem albanskih ( Enver Xoxa) tajnih službi, ali bogme i sovjetskih, KGB-a. Neki srbijanski obavještajni stručnjaci , poglavito oni antiputinovski, u aktualnoj ruskoj agresiji na Ukrajinu, izričito tvrde kako su Rusi ustvari stalno poticali nemire na Kosovu, pa tako i one naredne 1981.  Uostalom poznato je kako su odnosi Jugoslavije i SSSR-a od 1948. stalno napeti, na granicama (Bugarska Rumunjska, Mađarska) se i puca, spominje se čak i preko pet tisuća poginulih jugoslavenskih graničara. 

Situacija se smiruje nakon donošenja Ustava SFRJ 1974. i Ustava SAP Kosovo. Taj ustav srbijanska elita, pa ni partijska nikada nije prihvatila.

Nije dugo potrajalo, 1981. Izbile su na Kosovu nove demonstracije s istim, taktičkim, zahtjevom „Kosovo republika“, ali ovoga puta i žešćim, uključila se i policija iz svih republika i Vojvodine, bilo, najmanje , desetak žrtava, ali i veliki broj uhićenih i zatvorenih Albanaca.

Srbijanska represija je samo rasla, ponovo je mijenjana upravljačka struktura na štetu Albanaca, udareno još na obrazovanje, osobito visoko, praktički do ukidanja…i tako sve do zavođenja sustava najviše nalik apartheidu.

(nastavit će se)

Mato Dretvić Filakov ..