Republika Kosovo i „nevina“ Srbija   (2)

Počelo je desetljeće ( 1980.-1990.) u kojem je Srbija krenula u rušenje SFRJ da bi ju koncem 1989. srušila, a donošenjem svog ustava 1990. proces  dovršila.

Spomenut ću samo najvažnije i/li najpoznatije događaje, manifestacije rušenja. Teorijsku medijsku, propagandu pripremu obavljala je srbijanska kulturna i znanstvena i medijska elita - SANU, Udruženje književnika Srbije ( njegove poznate tribine) SPC( Srbijanska pravoslavna crkva) srbijanska medija je to manje-više unisono širila, a SKS kad prešutno, kad otvoreno podupirala, najmanje  otvarala prostor. Jedan od važnih dokumenata je tzv. Memorandum SANU, a od političkih događaja izbor Slobodana Miloševića na čelo SKS. Stigao tako „Vožd“, „lep i mlad“, kojemu su kasnije svi „sedlali Konja“ /V. Drašković, jedan od glavnih „konjušara“) Kad je Milošević, ubuduće „Sloba“  Srbima u Kosovu Polju obećao da njih nitko ne sme da bije, dok su istovremeno „mlatiili“ Albance ,pa i ubijali, sve se zahuktalo. Naleglo se na „ugroženost Srba“ krenuli mitinzi, zahuktala se famozna Antibirokratska revolucija, uključila se srbijanska Udba ( SDB). I ode Kosovo, Vojvodina, ali i Crna Gora. Mitinzi stigli do Knina i Slovenije, plašio se i Zagreb, računalo na „hrvatsku šutnju“. Na nekim mitinzima se -zanimljivo- još tada zazivalo Ruse: „Dajte nam Ruse!“

Kad kosti /mošti marširaju

SPC pridodala „šetnju“ moštiju cara Lazara po BiH i Srbiji, privremeno završio na Kosovu , a na mitingu na  Gazimestanu ( 28. 6. 1988.) Milošević  obećao i oružane bitke. Mitinzi, neonacističke masovke, rušenje vlasti, smjene pokrajinskih rukovodstava i crnogorskoga, ustavni amandmani za ukidanje pokrajina, teror nad Albancima na Kosovu , njegova privremena pacifikacija- sve još uz  odumiranje SKJ i figu u džepu, a realnu podršku Miloševiću od navodnog garanta SFRJ- JNA. I ode ona, a osta samo  ljuštura u raspadu baš pogodna za srbijansku agresiju na Hrvatsku koja je ubrzo počela. Milošević „pustio“ Sloveniju, dogovorio s Kučanom. Hrvatska se 1995. oslobodila i do konca 1997. dovršila oslobođenje. U međuvremenu u BiH okončan rat na način da su Amerikanci Srbima poklonili  republiku,  kasnije Zapad tamo doveo Dodika na vlast, a on danas zaziva- Ruse. Prije koju godinu obilježio teritorij šetnjom kipa cara Putina kroz srpsku republiku,  tamo izgrađen manastir Ruske pravoslavne crkve,  provozali se „noćni vukovi“…

„Sažeo sam „komprimirao“ događaje stradanja Albanaca, a puno toga i izostavio, primjerice štrajk rudara u Trepči nakon ukidanja kosovske autonomije, uhićenje Azema Vllasija, obećao Milošević na nekom mitingu, ali  to je dostatno  za ilustraciju stradanja Albanaca pod  Srbijom.

Samostalna Republika Kosovo

 

Foto Trn/ Danica

Do 1997. na Kosovu trajala faza  neke vrste gandijevskog otpora ( Rugova) a zatim krenule demonstracije, pa oružana borba za oslobođenje Kosova od Srbije, još u plaštu nekakve Jugoslavije ( Srbija i Crna Gora) ali sad su bili slobodni od taktičke  parole „Kosovo republika“, krvavo ih oslobodila Srbija, te je zahtjev postao- samostalnost Kosova.

Pobjedom Hrvatske i s mirom u BiH  Srbija je oslobodila vojne potencijale za konačan obračun s Albancima- konačno rješenje  „kosovskog pitanja“.  Ako ne ide s već uvedenim apartheidom, onda ide progon Albanaca, kojih je početkom 1999. prognano oko 900.000 tisuća, službeno, neslužbeno još  i više. Ništa novoga, srbijanska vojska tzv. JNA  već je  imala takvih iskustava, već je  u koordinaciji s mjesnim Srbima početkom devedesetih  prognala milijune Hrvata i muslimana Bošnjaka.

Dolazimo do intervencije Nato-a, bombardiranja Srbije, Kumanovskog sporazuma ( kapitulacija Srbije) povlačenja srpske vojske s Kosova i vraćanja protjeranih Albanaca.

„Suštinska autonomija“ post festum

Tamo se stacioniraju snage Nato-a, zatim Eunije, traju različiti pregovori o političkim rješenjima, a 2006. Srbija   mijenja i Ustav, pored ostaloga i da bi Kosovu „dodijelila“ ustavnu autonomiju, „suštinsku autonomiju“. Ustav prihvaćen na referendumu, dvodnevnom, izašlo oko 54 posto glasača od potrebnih 50 posto plusu jedan, a glasalo njih oko 53 posto „za“, skoro svi koji su glasali.  Albanci s Kosova nisu glasali, nisu ni mogli, jer su prethodno brisani iz  srbijanskog popisa birača i iz razloga da se osigura potrebna izlaznost..

Foto Trn/Danica

Dobiše tako Albanci , ni ne sudjelujući na referendumu, onemogućeno im, „suštinsku autonomiju“.  Takvu, recimo „počasnu autonomiju“ mogao im je dodijeliti Kongo, ili San Marinio, bilo koja država na svijetu.

  „Suštinska autonomija“ inače utvrđena u preambuli toga ustava, u pjesničkom dijelu ustava u „slobodnom“ stihu, nu to je „kost“ za razglabanje ustavnih stručnjaka. Važnija od toga je činjenica da su se  Albanci na Kosovu- zauvijek- naužili raznih srbijanskih „autonomija“ do  „autonomije apartehida „ . Uostalom  od 1999. su od srbijanskog terora slobodni,

2008. su proglasili samostalnost i vrše suverenu vlast na najvećem dijelu teritorija, osim donekle sjeverno od Ibra, gdje živi manjina Srba  od ukupnog broja Srba na Kosovu. I tamo se  stanje promijenilo nakon nedavne „balvanizacije“ koju su tamošnji Srbi proveli na zapovijed Vučićevu. Već dugo kosovski Srbi  sudjeluju u radu kosovskog parlamenta, imaju svoje ministre ( kao i ovdašnji Srbi) sudska vlast inkorporirana, bila i policija na sjeveru  dok se nisu Srbi policajci povukli za spomenute „balvanizacije“, koja je  završila.

Trenutno je aktualan francusko-njemački prijedlog tzv. normalizacije odnosa, ili „održivog rješenja“ , koje je u bitnom, najmanje implicitno, priznanje Kosova.

Vučić je zapeo za prethodno formiranje tz. zajednice srpskih općina. Pa odlično- od „suštinske autonomije“ Albanaca u dijelu Srbije, stigli su Srbijanci do – autonomije Srba u državi Kosovo, može se zvati i „suštinskom“, ali u skladu s ustavom Kosova. Albanci će sigurno pomno motriti da im ne uvale republiku srpsku  na Kosovu.

Neka mi netko objasni kako i to nije- priznanje Kosova.

Ali ne će Vučić , pa  ne će dvije stvari:

1. priznati, potpisati priznanje „lažne države Kosova“,

2. ni članstvo Kosova u UN-u.

  Kosovo je ubrzo priznalo preko sto članica UN-a. Neke nisu iz njima znanih razloga, neke plašeći se susjeda ( Rumunjska i Slovačka Mađarske, Španjolska zbog neriješenog statusa Katalonije i sl.) Rusija i Kina gledaju prema rekolonizaciji ( Tajvan, Ukrajina, a i šire) i sl. Kosovo je u međuvremenu primljeno u Međunarodni olimpijski odbor ( 2014.) FIFU i UEFU što je izazvalo zgražanje  srbijanskih vlasti.

Spriječila je “tragediju“  primanja u  Unesco, Interpol.  Članstvo Kosova u UNESCO-u je izazivalo strah zbog, navodne, mogućnosti da otme srbijanske „svetinje“ i proglasi ih kosovskom baštinom, ili se barem „uknjiži“ popola, a one su „srce“ svojatanja Kosova. Malo to inače ima veze s religioznošću Srbijanaca, osim svetosavskom, a ono je već nešto drugo.

 Zašto Interpol? Najvažniji, prikriveni, razlog je  kako bi se ostavio prostor za djelovanje srbijanske mafije na sjeveru Kosova, što se pokazalo stvarnim. Istodobno je i albanska mafija izuzetno jaka i djeluje na Kosovu,a i šire. Kad se doda da mafije  uspješno surađuju- eto sreće, a vjerojatno i za druge igrače s drogom. Ma nema bolje.

Srbija je uspjela, Ivica Dačić kao ministar vanjskih poslova putujući po svijetu s „glavom šećera“,  „otkupiti“ poneko priznanje ( 9, 10?) i dobiti od-priznanje. Uglavnom se radi o međunarodno neutjecajnim državama ili nekim čudnim režimima, primjerice Libija koja ima nekoliko vlasti.

2020. Srbija je odustala od torbarenja za povlačenjem priznanja, Kosovo od traženja  članstva u međunarodnim organizacijama ( UNESCO, Vijeće Europe i sl.) do 2023. To je bio zrihtao  gospodin Donald Trump, tada američki predsjednik, predstavnik konzervativaca, osobno daleko od konzervativnog judeokršćanskog morala, televizijska zvijezda, organizator izbora za miss svijeta ( Universe), čak i kod Putina u Moskvi za dobru lovu, pa i  ne baš uspješan poduzetnik.

Foto Trn) Danica

„Autonomija,-od "suštinske" do sudbinske

Ovdje sam , ukratko, dotaknuo koliko i kako su se Albanci na Kosovu nauživali „suštinskih autonomija“- u sastavu Srbije, sa Srbijom u Jugoslavijama, a od  1989. do 1999. opet u Srbiji.  I s pravom  ne žele „uživati“ u još jednoj, Vučićevoj, bivšeg radikala . šegrta vojvode četničkog Vojke i ministra Slobinog.

Sigurno bi s indignacijom odbili i ponudu srbskog sveta  (re)osvajanja kulturom, makar ti kulturnjaci osvajači bili Zdravko Čolić , recimo, Karleuša i drugi. Kad nisu uspjeli izgraditi kulturu suživota sto i više godina, kad su se pokazali nesposobnim i okrutnim gospodarima onda  i toj priči jednom mora doći kraj. Preostaje miran život jednih pokraj drugih. Osim za Albance to vrijedi i za, s  drugim susjedima,skoro svima- Bugarima, Makedoncima, „motenegrinima“ , „balijama“, „ustašama“…. ( Kad smo kod kulture pitam čitatelja gdje je post turska „velika Srbija“, ili srbski svet ostavio i jedan spomenik materijalne kulture . I jedan jedini? .Nema.)

Ah, oni čekaju Ruse, ishod te „agresije Ukrajine“ na Rusiju. Što se pak Rusima, „ruskom svijetu“ za srbski  napisao bih, ali bih ušao, doduše narodnu, psovku. A to ne ću.

Onaj „ishod“ s tom bombicom zalazi u „drugi svijet“, .“onaj“, pa o njemu nema ni potrebe razmišljati.
PS A da, možda, Srbijancii od svog režima zatraže "suštinsku autonomiju"?

Mato Dretvić Filakov