Film kratkog,  industrija šutnje desetljećima dugog met(r)ka

Čitao sam, na jednom od festivala industrije montaže atrakcija , montaža iz Hrvatske osvojila je prvu nagradu u kategoriji kratkog metra. Radi se dakako o filmu „ Čovjek koji nije mogao šutjeti“ autora Nebojše Slijepčevića koji je na festivalu u Cannesu  osvojio Zlatnu palmu. ( U međuvremenu, dok se tekst , umjesto krastavaca, koji ove godine nisu rodili, kiselio, stigla i nova nagrada, a ima tih festivala na stotine.)

Svi čestitaju, Vlada u znak čestitke nagradila autora s pedeset tisuća eura, stigao autor i kod Ace na Hatevej, pa čestitam i ja.

 Imam neko svoje mišljenje o industriji montaža atrakcija, poznatoj kao filmska , o njenim, temama, smotrama, festivalima, sajmovima, „dernecima,…od lokalnih do svjetskih, uključivo i onoj  holivudskoj , ne od jučer, ali možda drugom zgodom. Možda jednom bude bilo…, ali koga to briga.

 Film iz Hrvatske ne pratim. Probao, pa uglavnom nije išlo  i tako sam u ovu priču o Zlatnoj palmi ušao potpuno neinformiran. O autoru i njegovu djelu   ništa nisam znao.

Bio sam svojedobno nešto načuo o filmu „Srbenka“ ,  a kad sam shvatio da je tema iz „slučaja Zec“ u Zagrebu za vrijeme  srbijanske agresije, o ubojstvu djevojčice u središtu, pa je još u igri Frljić, nije me ta filmska obrada zanimala. Nisam poželio ni pogledati je li to samo još jedna u nizu propagandnih zloporaba ovoga slučaja ili nije- pored stradanja blizu preko četiri stotine djece, što na okupiranim područjima, a što u gradovima, poput Slavonskog Broda, dakle u gradu gdje nije bilo srbijanske okupacije.  Pritom  ni jedno ubojstvo, smrt, djeteta nije procesuirano, osim, valjda, u „slučaju Zec“. O njima se šuti.

Kako sam nešto o tom slučaju znao, pa o njemu i pisao,  tim prije.

Svirepo ubojstvo bilo koje, čije, djevojčice i bilo kada neopisiv je zločin, a tražiti u njemu naknado i dodatna značenja, posebno kada je teško  ili čak nemoguće naći ona koja se uporno traže-  žao mi je, ali samo je njegov  nastavak. Poput nekakve , ha recimo, tv serije, multimedijske, performansa... Mogao bih ovdje i nastaviti priču kamo taj puteljak vodi, do kakvih i kojih izvora i na što i koliko naraste, posebno kad se radi o djeci, ali to bi bilo strašno i za čitati i za pisati.

Poticaj na osvrt

Ne bih se osvrtao ni na ovaj film da nisam naknadno načuo kako je s ovim nekako povezan i Boris  Dežulović. Širila se i priča da je izvorno  pisana ideja njegova, samo je novac tuđi, dodajem.  Zatim su mediji prepričali i kratki sadržaj „ kratkog metra“, jer je sigurno i sam događaj kratko trajao. Bio kratkog metka, možda jednog do dva uboda…

( Poslije sam se informirao o slučaju, a on je odavno poznat, ovo sada je njegova reaktualizacija. U , opet, zanimljivo vrijeme.)

Ma ni to me ne bi potaknulo na pisanje, bilo kakvu reakciju, da se iz medije nije načulo kako je ustvari glavni lik, heroj „penzionisano vojno lice“ iz Beograda koje je putovalo u Crnu Goru, u posjet sinu koji je služio vojni rok u Podgorici u VJ, Vojsci  Jugoslavije.  

JNA od početka 1992., fol, nije bilo, promijenila ime, a odavno je, još pod firmom „JNA“, služila kao Wehrmacht srbijanskog nacionalsocijalizma, u Hrvatskoj , pa u BiH. Ovakav „slučajni“ sklop , poveznica- Dežulović, herojstvo oficira JNA, makar i umirovljenog, još se i usput provuklo kako je on eto Hrvat, a iskazao hrabrost na stanici na kojoj vlak nikad ne staje, na „komadiću“ BiH, nadomak Crne Gore… Odmah mi se sve razbistrilo, pa eto ne mogu- šutjeti, iako bi to bilo najzdravije, jerbo je „šutnja zlato“. Isprovociralo me vrijeme, mjesto događaja, sve oko, prije i poslije, posebno ta famozna šutnja, a ne sam film . U to se ne ću pačati, a niti gledati.

Sve mi dakle  zadalo brigu, vrijeme događaja, mjesto, a naročito kontekst. Zatim , nakon što sam slušao autora kod Ace, ta šutnja tih ostalih neherojskih kukavičkih svjedoka- jer da je ona u središtu kratke montaže, neki opći  bezvremenski „svjedok“. Ona da je ista i danas, pa skoro i u svakodnevici.

Cvijet,, foto Trn, Danica

Šutnja o šutnji

Šutnja putnika na željezničkoj stanici u Štrpcima 27. veljače 1993., kad je iz zaustavljenog vlaka  izvedeno samo ( o Bože oprosti mi što moram napisati „samo“) 18 putnika muslimana, „balija“,  jedan umirovljeni časnik JNA i  navodno jedan crnac 

Što li je bilo s tom „šutnjom“godinu dana ranije, recimo početkom travnja 1992. kad je, nepenzionirana,  još jako „aktivna“ „stara dobra“ JNA i njoj podčinjene srbijanske i bosansko srpske paravojne jedinice pobile oko 1.600 muslimana (Muslimana)  u nedalekom Višegradu? Bila je totalna.  Sedamdesetak su ih čak i spalili, „naložili“, među njima i djecu koje su ukupno pobili preko sto ( postoje tvrdnje i 160). Gdje je „kratki metar“, ma nije moguće da se sve završilo na „kratkom metku“?  I nije, pokazat ću poslije.

Mala vježba za Srebrenicu?

Ah JNA je uskoro postala VJ, predala naoružanje i oficire bosanskim Srbima, a oni su nastavili isti pos'o pod novom firmom uz istu komandu iz Beograda, doduše na „daljinski. Da, promijenili su šapku. Usputno, isto se događalo i u tada okupiranim dijelovima Hrvatske.

 Šutjela je i vascela Srbija, a ne samo nekakvih petsto putnika, uglavnom vjerojatno iz Beograda, u vlaku na putu za Crnu Goru, osim jednoga. Na postaji gdje vlak inače nikad ne staje. Ah da su se barem pobunili zbog kršenja voznog reda.

U Višegradu je prije srbijanske agresije živjelo preko 50 posto Muslimana, JNA i  podčinjene domaće ii „uvezene“ paravojske iz Srbije, šešeljevci, arkanovci, Beli orlovi.. su „to“ počistili, godinu dana prije nego je vlak stao u tim Štrpcima , gdje inače nikada ne staje.

Što ti je umjetnost, ona bi uvijek iz maloga napravila veliko, iz ničega nešto, od mrava slona, na malome bi bila na pravoj strani, poučna, suočavajuća … Onda ta šutnja u društvu, državama, režimima, totalitarizmima, ratovima,  šuti se u Rusiji, kad se kod susjeda mlate…, pa ona je vječna, iz vječnosti i zauvijek. Različite grane umjetnosti, sociologije, psihologije, povijesti, filozofije…prevrnule su valjda svaki kamen ispod kojega šutnja šuti, spava. I ništa, mislim novoga.

Ali ta šutnja u vlaku, i eksces hrabrosti su tek iz 1993. Koliko  li se smrti, likvidacija do tada odšutjelo , recimo u Hrvatskoj? Dvije, tri?

Što je s cijelom 1990. i 1991., a bogme i ranijih godina. Posebno bi bilo važno da je šutnja prekinuta dok još nije bilo mrtvih, ali onda se galamilo- na mitinzima. Zatim je tenkovska kolona iz Beograda na putu prema Vukovaru ispraćena cvijećem.  „ Drugarice bacajte cvijeće kuda JNA na Vukovar kreće“.

Doista kako je to izgledalo s aktivnim oficirima JNA ući sa srbijanske strane u Vukovar u studenom 1991.? Lijepo zvučala oda Slobi i salati s  „domaćim“ mesom. Ne šuti se, pjeva se.  To nam je mogao ispričati, posvjedočiti, Boris Dežulović, ali nam radije poruči :Jebo vas Vukovar“.  Svjedočili su drugi, a o Vukovaru još šutnje „tušta i tma“. Baš bi me zanimao , bilo kratki, bilo dugi metar o šutnji, tridesetogodišnjoj šutnji, svjedoka  likvidacija oko Vukovara tamo još  davno prije nego je  nepredviđeno stao taj vlak u Štrpcima? Nema, šuti se.

Kako to da je onda „šutnja“ o tako malom , malobrojnom slučaju sa željezničke postaje na kojoj vlak nikada ne staje po redu vožnje, izašla na svjetla pozornice, pitao sam se. I našao jednostavan odgovor- pobijeni muslimani bili su građani Srbije i Crne Gore, jedan čak i radnik te srbijanske željeznice, uključivo i taj vojni umirovljenik iz Beograda. A Srbija i Crna Gora- ta poznato je- „nisu bile“ u tom, tim, „građanskim ratovima“. Zato ona, od 2014. sudi zločince iz ovoga „slučaja“, a suđenje, pogađate, još traje. Među optuženima je i navodno glavni „vojvoda“ neki Lukić koji je do 2004. živio u Srbiji, kao i nadriliječnik „doktor“ Dabić ( Karadžić) kao i Ratko Mladić… Pobjegao u Argentinu, ali „potraživao“ ga Haag, gdje je, za druge zločine, višebrojnije, masivnije i masovnije po Višegradu i okolici, osuđen na doživotnu. U Srbiji mu se za te Štrpce još sudi, nikud joj se ne žuri.

 Ovaj, u biti u odnosu na ostale, minorni slučaj (teško mi to napisati) jedan je od rijetkih koje Srbija uopće i procesuira. Neke iz „slučaja“ sudila i Crna Gora.

Otkriće da je taj čovjek koji nije šutio još, ma zamislite,  i Hrvat potpuno je nebitno, on je čovjek tada Vojske Jugoslavije u mirovini, a usput, nije to nikakvo ni posebno ni specijalno „svojstvo“ ni identitet.  Takvih ljudi bilo je u vrijeme srbijanske agresije na Hrvatsku i BiH među svim „ narodima i narodnostima“, uključivo i onima koji su, po narodnosti, uniformi, bili „aktivna vojna  lica“ ( Jugoslaveni?). Neki su skidali vojnu odoru, neki su išli braniti svoje domove…uglavnom mnoštvo ih nije šutjelo. Opasna tendencija o kojoj ne ću šutjeti je u tome da se ovdje nastojao „utrapiti“ lik iz one stare „dobre“ JNA, s „ljudskim licem“. A ta, tada više  nije postojala. S obzirom gdje je i kako završila  pitanje je li ikad i postojala. I ne ću šutjeti- to je samo daleki odjek , na finjaka, jugonostalgije , jugošmerca, poglavito dugi odjeci  oko ovoga kratkog metra. (Ne tvrdim da ta jugotuga proizlazi iz nagrađenog filma, ali u odjecima po mediji je evidentno, vidi ju se „iz aviona“. )

 

do cvijeta, Foto Trn, Danica

Krik s porušenog mosta

Kad smo već kod teme šutnje vjerojatno je najjače kriknuo jedan Srbijanac iz Valjeva. To ja zovem „krikom s mosta“, već porušenog mosta.

Mobiliziran je kao tenkist i u tenku poslan na Vukovar. Okrenuo je tenk nazad, negdje kod Šida, i dovezao ga u Beograd. Pred tadašnju Saveznu skupštinu i tu im ga ostavio, parkirao . Uhitili su ga i poslali u zatvor kao dezertera, a mediji proglasili „neuračunjivim“.

Vladimir Živković, mobilizirani rezervist iz Valjeva učinio je to 23. rujna 1991.

Možda se još moglo stati, zaustaviti tenkove, ali nije.

Tako se zove čovjek koji nije šutio. A i gdje je kriknuo- pred  glavnom kućom agresora, u središtu Beograda, ne u nekakvoj bosanskoj vukozabiti.  Zato ga nisu ni likvidirali. On je zaslužio na temu šutnje barem „kratki metar“, a kad bi bilo izvedivo ( zašto i ne bi ) onda hrvatsko odličje za mir. Zašto ne i srbijansko?

Što reći o koloni dezertera koja se s vukovarskog ratišta odlučila vratiti kući, u Srbiju,Šumadiju, a čije je raketiranje naredio Blagoja Adžić, načelnik Generalštaba JNA, njihov zapovjednik?. On je i danas heroj u Srbiji, Ratko Mladić, Radovan Karadžić…a ne oni. Što li su oni zaslužili, osim metaka od  „svojih“?

Potemkinov, Nemanjin, Andrićgrad na mjestu masovnih zločina

Ima još nešto o čemu ne mogu šutjeti, a tiče se tih Zlatnih palmi, filmaša, umjetnika, a u vezi je sa tim Štrpcima, okolicom, nedalekim Višegradom.

Kopka me jako zašto dobitnik više  Zlatnih palmi, Nemanja Kusturica, nekad Emir, nije snimio ovaj kratki, a mogao je i dugi metar o događaju na željezničkoj stanici na kojoj vlak ne staje, nikad po redu vožnje? Zamislite samo naslova:

„Bilo jednom na stanici na kojoj voz nikad ne staje“, scenario i režija : Nemanja Kusturica.  Još posudi glazbu od  Ennia Morriconea, kao što je oteo Andrića, i eto Oskara, kakve palme.

 On, Nemanja Kusturica je  malo kasnije u tom i takvom „očišćenom“ Višegradu , kažu i na mjestu gdje se silovalo i ubijalo, montirao pravu atrakciju- pravi grad, Kamengrad, Andrićgrad. Činilo se, bit će bila varka, u početku kako su to kulise za njegov film „Na Drini ćuprija“, al' niknuo grad. Montaža grada, Kamengrada.. Ima i javna kuća, nešto kao, barem po imenu. Ma pravi Potemkinov grad, kakva sela. Kusturica je nadmašio  ta „sela“, njegov grad je iz kamena, nije inscennacija , recimo za Vučića, Dodika, pravljen je za vječnost. To nad zemljom, a pod zemljom…Šutnja, vječna šutnja žrtava.

Ma „ljepši  i stariji Višegrad“, kad se već nije mogao izgraditi, kako je obećavao neki četnik iz Trebinja-  „ljepši i stariji Dubrovnik“.

Ima spomenik Stefanu Nemanji, Andriću i  Njegošu. Podig'o  Nemanja, bivši Emir Kusturica, a onako, bit će „Nožem“ ( pjesma) „osvetio“ Matija Bećković,

Sve , kao,  sami, Srbi, po „genima“, mišlju, rječju i djelom., valjda istrebljivači „poturica“.

Ima toga u tom Kusturičinom kulisagradu još, a vrhunac je organizacija dječjeg folklornog festivala „Licidersko srce“(?!).  Usput, Dodik je za  ovaj „grad“ potrošio desetke milijune eura.

 Zar  taj  Nemanjin kulturocid, još nakon „onog“ genocida, nije zaslužio montažu barem kratkog metra? Ne o tome se Šuti, naročito filmaši, mislim ovdašnji, regionski i, dok su strani to u startu pročitali.

Nemanjin Andrićgrad je poziv, što rek'o autor „Noža“. na novo „ćeranje“.

Odlutao sam, pomislit će netko, ali nisam.

U samom sam središtu teme šutnje, a tu gori k'o u….Paklu.

Mato Dretvić Filakov