Jugoslavije odavno nema. Prestala je postojati prije, vojne, srbijanske agresije na Hrvatsku. U duhu i dobu globalne vlasti Corone rečeno- na „kisiku“ je od 1972., a na „respiratoru“ od 1974. ( konfederalni ustav). Jugoslavije  nema, ali žestoke rasprave „Jugoslavena“, ideoloških i njenih inih zagovornika  tzv. jugonostalgičara i protivnika ne prestaju. Ojačale su početkom dvije tisućitih i traju li traju. Inače na popisu stanovništva 2001. Jugoslavena je u Hrvatskoj 176, naroda Azije 571 , a 2011. 311, a primjerice Kineza 492. Uz konstataciju činjenice kako je ideja južno/ jugoslavenstva izvorno hrvatska, prvenstveno kao kulturnog, te da do danas još nema sustavnog, znanstvenog, komparativnog…pristupa temi u člančiću ću se malo pozabaviti samo komsocijalističkim Jugoslavenima. Ustvari u središte ću staviti jednostavnu činjenicu-pitanje: Zašto Jugoslaveni nisu iskreno i odlučno branili Jugoslaviju, već su od nje u komsocijalizmu samo izvlačili korist, a nakon njene nepovratne propasti za njom suze liju, hvale ju, ovo što je sada smatraju lošim, retrogradnim i na neki način ju pokušavaju reinkarnirati?  Kao kulturnu, medijsku, interesnu (profit, lova) i dakako političku .i još jedna zanimljivost, današnji Jugoslaveni pišu se malim slovom,veliko izbjegavaju.

Jugoslaveni od 1953. do konca osamdesetih

U popisu stanovništva bivše Jugoslavije prvi puta su se pojavili 1953, s crticom „Jugoslaveni-neopredijeljeni“. Tada ih je u Hrvatskoj bilo 16.170, a na narednom 1961. čak i manje, 15.560. Naziralo se , i formalno, stvaranje nove kom-socijalističke nacije. Naravno istodobno je djelovalo i političko stvaranje „jugoslavena“, kroz ideologiju „bratstva-jedinstva“, radničko-klasni internacionalizam ( globalizam), „radnička klasa nema naciju“, državljanstvo, i sl. „Crtice“ su se  Jugoslaveni oslobodili na popisu 1971., što je svakako znakovito i „prijavilo“ ih se 84.118, skoro pet puta u Hrvatskoj više nego na prethodnom. Pravi bum Jugoslavena dogodio se na popisu 1981.- nastalo ih je 379.057  tisuća. Broj Jugoslavena je u razdoblju 1981-1987.(88.) sigurno još rastao prilikom različitih izjašnjavanja pojedinaca za, karijerne, životne potrebe ,zaposlenja i napredovanja u državnim službama, pridobivanja prednosti, koristi, na jedinstvenom kulturnom tržištu, gospodarskom općenito isl. Što li bi nam reklo istraživanje o socijalnom statusu Jugoslavena u odnosu na "narode i narodnosti"- kad bi ga bilo?. „Bazen“ Jugoslavena bili su tzv. miješani brakovi koji su se i popularizirali, ponekad do neukusa, pa i s dozom rasizma u odnosu na postojeće „narode i narodnosti“ koji su bili državljani Jugoslavije. Oni su bili neka vrsta seksualne „kovačnice“ bratstva-jedinstva, čak su im se i pjesme pjevale. To je s druge strane bilo komično, jer tada nisu ni postojali drugačiji brakovi osim „miješanih“  između žene i muškarca. „Nemiješani“ brak bio je nezamisliv, a istospolne veze zabranjene, kažnjive, kako kada u SFRJ, od zatvora do batina, bez suda i na licu mjesta. Istina, bilo je to od komunista licemjerno, lažljivo, jer njima, prvenstveno eliti („vrhuška“) „ništa ljudsko(?) nije bilo strano“.,pa ni promiskuitet, seksualna unutar proleterske revolucije, pedofilija, homoseksualizam…(„drug Berija voli curice“, šalili su se u Politbirou, lovio ih po Moskvi, njegov prethodnik Ježov likvidiran je u zagrljaju partnera, itd.). O tome  niti se što znalo, niti smjelo zinuti,

Drugi „rezervoar“, dakako., bila je Partija .SKJ.  Osim ovoga „prirodnog“ i ideološkog Jugoslaveni su nastajali i na druge načine.  Sredinom sedamdesetih i kasnije počela je  Partija donekle u tzv. kadrovskim križaljkama voditi više računa o „nacionalnoj strukturi“ (Partija, država, vojska, policija, direktori velikih poduzeće…) doduše ne baš uspješno. Ipak pametni bi ukoliko su osjetili da je druga, a ne njihova, nacionalnost „po ključu“ u prednosti pobjegli u- Jugoslavene. Jugoslaveni su nastajali prvenstveno među Hrvatima, Srbima, Crnogorcima, Muslimanima, manje među Slovencima, osim tržišno-kulturno, pop kulturno i sl.

Ne brane Jugoslaviju

Bez obzira kako i zašto su Jugoslaveni nastajali prema tome sam u tekstu vrijednosno neutralan, mrtav hladan. Taman posla da bih danas „špotao“ ondašnje Jugoslavene kad se kod kradljivaca duge ispod trenutnog akronima LBGTIQ, a uskoro će on sadržavati i sva slova abecede, osim „M“(muško) i „Ž“( žensko)  možeš izjasniti kako i za što god hoćeš , kao traktor, morska krava, kompjutor…Bića već spajaju na kompjutere (eto svinju), a i ljude, što li to već danas jeste, planira spajati Elon Musk i mnogi. Smijali bi mi se, a vjerojatno i kakav GONG-ov, ustvari Šorošev Faktograf i brisao. Ostajem dakle pri pitanju zašto Jugoslaveni nisu osamdesetih i  ranih devedesetih branili Jugoslaviju. 1981. ih je u Jugoslaviji bilo 1.216.463 , a do konca osamdesetih njihov broj sigurno je narastao i do dva milijuna. Stjecao se dojam kako njih baš briga što im Jugoslavija propada, nestaje pred nosom. Nisu razumjeli(htjeli vidjeti) kako je nestala i prije srbijanske agresije na Hrvatsku, kako je umirala najviše baš u vrijeme kad su se oni masovno pojavili, od konca 1971. pa nadalje.  Skoro da su bili zloguki proroci njene propasti- što ih se više množilo to je ona dublje tonula- čista matematička korelacija. Sjeća li se itko i jednih demonstracija koje su organizirali Jugoslaveni u njenu obranu, a protiv naraslog velikosrpskog šovinizma ( blago rečeno)- ti borci protiv svih nacionalizama. Nije ih bilo, a kamo li da bi se prihvatili oružja i s njim ju branili. Šipak. Bilo je tek nekih alibi intelektualno-političkih pokušaja, poput marksističkog UJDI-ja. Kuća im se ruši (Berlinski zid) i samo što ne gori, a oni si „sređuju“ marksističku frizuru.  Od poznatijih ujdijevaca spomenut ćemo neke: Branko Horvat, prvi predsjednik, Žarko Puhovski (direktor), Milorad Pupovac, Predrag Vranicki, Milan Kangrga, Nenad Zakošek, Dubravka Ugrešić, Ljubiša Ristić, Ljubomir Tadić, Koča Popović…

Istina, u obranu Jugoslavije, svojom knjigom o Kosovu, objavljenoj netom prije osnivanja UJDi-ja, stao je Branko Horvat, nu on ni od svojih drugova iz udruge-partije nije dobio pravu podršku. Puhovski je u to vrijeme tvrdio- o Bože !- kako je JNA  garant njene opstojnosti. Sjajan prognozer,   Nastavio je on, pored ostaloga, igrati ulogu svjedoka, sedamdesetih protiv hrvatskih sveučilištaraca (Budiša, Čičak), a sredinom devedesetih i kasnije čak je i skupljao dokaze o „ratnim zloćinima“ poslije Oluje- što je, dakako, daleko gore od verbalne „kontrarevolucije“. O njegovom djelovanju tek još kako se, osim ostaloga, pretvorio u najdugovječniju političko- medijsku analitičarsku „posvudušu“, a nema u što se ne razumije. Nema tko nešto političko, društveno… na radiju, televiziji,  novinama, portalima. komentirati, slični su bolesni, izgovaraju se… zovi Puhovskog, taj se uvijek odazove.

Ovo je i inače sjajno društvo: Ljuba Tadić , prethodno jedan od autora Memoranduma SANU,  baš pravi za spas Jugoslavije, poslije Oluje tvrdio je kako „Krajina“ nije zauvijek izgubljena... Ljubiša Ristić je nastavio „braniti „ Jugoslaviju u stranci Mire Marković, JUL-u( Jugoslavenska ljevica!) i od početka politički sudjelovao u agresiji na Hrvatsku, BiH, stvaranju apartheida na Kosovu skupa s nacional-socijalističkim SPS-om. JUL je inače nastao iz jedne takve, vojne, jeneaovske, partije, SKJ-Pokreta za Jugoslaviju. Milorad Pupovac, svi ga, prvenstveno kao „jugoslavena“ znate. Dubravka Ugrešić je branila i brani Jugoslaviju iz inozemstva, napadajući Hrvatsku. Nenad Zakošek, e s njim neka se diči FPZ…Takvi su to branitelji Jugoslavije, a kakvi li su onda (bili) rušitelji?

                                     
                  ....SFRJ, šume, gorja, planine, nizine...(Atlas svijeta, JLZ 1974.)      


Nestanak- nema privilegija nema popisanih Jugoslavena

I tako, kao u nekom mađioničarskom triku u deset godina od 380.000, a do kasnih osamdesetih vjerojatno i 500.000, u Hrvatskoj  je 2001. ostalo  ciglih 176 (!) Jugoslavena. skoro tri puta manje nego Kineza. Što se zbilo  s „rezultatima“ „miješanih brakova“ ili se ustvari radi o  istom onom kukavičluku iskazanom i u doba raspada Jugoslavije? Ali eto ih intenzivnije, agresivnije na medijsko-političkoj sceni poslije povratka Račana i Partije na vlast. Nu, nije to najvažniji razlog, ovdje se nije razumjelo, nije se moglo razumjeti, kako je tzv. Zapad već i prije postao, kulturno, komunistički. Kako komunizam nije poražen već je „liberalni“  kapitalizam prihvatio, skoro, sve kulturne stečevine, bogme i druge, komunizma, sada u formi globalizma, a internacionalizam ili globalizam isti je onaj, samo drugačije, bolje pakiran, lakši za progutati.I tu su se smjestili "Jugoslaveni"- gdje će nego u kulturi, "nadgradnji" što je stari komunistički izum, vrlo uspješan.. Globalizam, pojednostavljeno briše sve različitosti, najbolje se to vidi u tzv. rodnoj ideologiji, stvarajući navodno nove. Ako mu je cilj poništiti, poreći, postojanje žene i muškarca, zatrpavajući ih, pored ostaloga, nizom  novih „identiteta“ , „rodova“, orijentacija, čega li već, gdje mu je onda kraj- tome totalitarizmu svih totalitarizama. Sloboda? Ona će možda stanovati u internetskim oblačcima, ali tamo će boraviti virtualna bića nebića. Iz toga prostora javlja se i mala globalistička sekta „Jugoslavena“. Ona ima zadatak naknadnog čišćenja , sa svoje strane, svojim alatima ovoga , maloga, prostora bivše Jugoslavije, često sa Zapada, najčešće, rasistički nazvanog „Balkanom“. Straha od obnove  nekakve Jugoslavije nema, nisu globalisti prvotnom podrškom srbijanskom nacional-socijalizmu u krvavom, ratnom, raspadu Jugoslavije ovdje „badava krečili“.  (Naglasak na tome, jer da se SFRJ razišla mirno po šavovima konfederalnog ustava sve bi bilo drugačije.) Slučaj, sudbinu Jugoslavena treba, osim ostaloga, promatrati laboratorijski i kao pouku. Koncem osamdesetih ih je bilo u SFRJ više od Crnogoraca, Makedonaca, skoro kao Slovenaca… Danas su virtualni, „na terenu“ ih skoro nema- ali su u kulturi, mediji gospodarstvu možda i utjecajniji nego kad su se popisivali..  . Pogledajmo što se danas zbiva s Makedoncima, izgubili državu ( ime) bore se za opstanak. S Crnogorcima je slično, Hrvati u BiH su u sličnom sosu…, a mogao bih i nastaviti. Bjelodano je kako se prema nestanku pritišću male države, male nacije, ili klimave, nedovršene  poput Jugoslavena, pa i iz toga  primjera valja nešto naučiti. Ako nije kasno.Inače bit će neobično zanimljivo koliko će se u ovom popisu, usred pndemije Corone, popisati "e-Jugoslavena".

Mato Dretvić Filakov