Dosta mi je, zbilja bi bilo dosta, i previše te Thompsonijade, uglavnom negative, uglavnom od istih. Masa ih je masa, čini se i više od petsto tisuća. I glasniji su. A onda me strefila jedna bizarna podudarnost- napad Lovrića na Thompsona. Znate ono, kao na njega, a zapravo na, ustaše, ustašluk, ustašofiliju, neoustašluk… Hrvatsku, ma što „to“ bilo. Ili- svi smo mi „iz odavde“ ustaše. Ma nacisti, nego što i tko. Povod, petsto tisuća, jak je, velik, ne može bolji, pa udri.
Udara jedan Lovrić iz komšiluka, koji se sada naziva „susedstvo“ i jedna iz odavde. Za tu, Jelenu Lovrić i Nacional odavde manje više, ali za Marka ( da imenjaka) Lovrića , novinara NiN-a, sada „emigranta“ u Radar s dijelom uredništva i novinara, opozicionara Vučiću, ne bi se baš očekivalo. Ako ništa ima tamo žurnijeg i važnijeg posla. Učinio je to uz pomoć jednoga iz Hrvatske, Hajrudina Hromadžića, „redovnog profesora na Odseku za kulturne studije Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Rijeci“. Ma možda me ni ta Lovrića koincidencija ne bi pomaknula prema tipkovnici da uradak ove dvojice nije sjajan. Počevši već od naslova: „Kanonizovanje fašizma“( Marko Lovrić, Radar, objavljeno u Nova s 11. 7. 2025.) O Thompsonu su narisali bolje od „Politike“ , raznih „Informera“, Vučića, predsjednika srbijanskog parlamenta i njegovih ostalih glasnogovornika zajedno.
Kad se još 17. 7. javila Lovrićka i nastavila svoju „Liniju
života“, s podnaslovom „Je li Hrvatska ustaška država“, tako bez upitnika, da ti
odmah bude jasno, a tek niže nastavila bombardirati bidnu Hrvatsku, bacati po
njoj bombe, ah verbalne, provokaciju nisam mogao izbjeći. Onda, unekoliko se na
temi okupio i region, a obrada je baš egzemplarna, idealno tipska. A Lovrića
uradci, kako Marka tako i Jelene, toliko su dobri da zaslužuju čitanje na
književnoj večeri u beogradskom Ćacilendu. Ćacilend je inače čador-utvrda,
bedem koji brani Vučića od srbijanskih ustaša. Mogao bi ga pročitati Goran
Šarić iz Rijeke koji je tamo već nastupao, mogao bi, uz trubače to otpjevati u
duetu s Dragoslavom Bokanom.
Upravo cvjeta, Foto Trn
I kamo sam mogao nego zagaziti. U slučaju tog Marka iz
beogradskog Radara već sam početak je sjajan, od nadnaslova: „Slučaj Tompson- od istorijskog
revizionizma do istorijskog poslovnog uspeha“. A tek naslov: „Kanonizovanje
fašizma“. Hoće reći, valjda, da ga je Thompson „kanonizovao, a ja dosad bio uvjeren da je to učinio još Mussolini prije sto i kusur godina. Opakog li revizionista Thompsona, ili revizionizma uz njegovu pomoć.
Već ovdje bi se tekst trebalo i moglo baciti u smeće, ali ipak zavirimo po cijenu želučanih tegoba. I odmah na početku u sridu, u atentatora, terorista, ustašu Zvonka Bušića i još se narugati s njegovim samoubojstvom. Kad iz Srbije prema Hrvatskoj, ali i bilo kome, dođu osude na ovakvu temu ne znam koga bih se prije sjetio i iz kojega stoljeća. Možda bi to mogao biti major Tepić koji je dignuo u zrak Barutanu u bjelovarskoj vojarni JNA i sebe. Poginuli su i hrvatski branitelji, stradali i vojnici JNA, a trebao je i cijeli Bjelovar da pripadnici ZNG-a nisu „presjekli“ još dva skladišta eksploziva. Taj terorist, atentator , major JNA, samoubojica danas ima spomenik u središtu Beograda, a proglašen je i „narodnim herojem“. Pravi jedan terorist, a i pred moderan nekako u stilu onih kasnijih fundamentalističkih muslimanskih- da je uspio pobio bi u jednom pokušaju civila možda kao i oni jedanaestog rujna 2001. u New Yorku 2001. Oni iz zraka, on sa zemlje.
On je posebno zanimljiv jer pripada generaciji srbijanskih nacista s konca osamdesetih i ranih devedesetih , otetoj vojsci bivše federacije koja je postala Miloševićev, srbijanski Wehrmacht.
Koga slijedećeg, ma eto iskače mi Puniša, onaj četnik, crnorukac također ima(o) spomenike, a 1991. i u Vukovaru dobio ulicu. Skinuli Radića, kao što ga je i Puniša „skinuo“ i metnuli Punišu- na ćirilici. Svaka čast. Ipak u suvremenosti i nedavnoj prošlosti najznakovitije je to što njega nikad nitko u Srbiji primjerice kad dere po Hrvatima (ustašama) ni ne spomene.
I u tome se krije bit gradnje ustaša, odnosno nova i nova njihova „kanonizacija“, „posvećenje“- kako bi bili vječni. A nastali iz ničega , bez uzroka, neko prethodno, urođeno zlo.
Sjajno, s tim možeš što te volja i koliko te volja- prema potrebama održavanja mržnje, a uvijek na raspolaganju.
Ako i zine, osim batine, tu je uvijek i optužba za revizionizam.
( Nastavit će se)
Mato Dretvić Filakov