Vratimo se mi jadima Milorada Pupovca. Ne znam zašto su se njemu ustaše počele ukazivati te 1989., jer do tada se mnogo toga već dogodilo , doduše bez ustaša i „ustaša“. Zašto je baš tu prerezao, kad je u međuvremenu prošao Memorandum SANU 1986. ( prije i predložak istome Jove Mirića profesora FPN- u Zagrebu u knjizi „Sistem i kriza“, 1984.) Zatim prohujale „antibirokratske revolucije“. Uh što se marširalo marš na Novi Sad, marš na Titograd, marš na Kosovo… Marševi k'o marševi , hoćeš fašistički , oš nacinalsocijalistički. Meni su sličniji ovim drugim- ta na vlasti u Srbiji je (nacional) Socijalistička partija Srbije (SPS).
I Jugoslavija prestala postojati i formalno, Amandmanima na Ustav Srbije, u ožujku 1989.
Ustaša nigdje da bi se na njih svalila krivnja za nestanak te države.
Baš nekako kad je i on bio među osnivačima UJDI-a na FF-u Zagrebu, kolegom Puhovskim također jednim od vječnih deustašizatora. Ona upravo odlazi, otišla, a oni se udružuju za njen preustroj, ljevičarski navodno. Da nisu malo okasnili. I osnovali pogrebno poduzeće „Ujdi“. Nu, ni tada nigdje ustaša.
Oni što su marširali po Srbiji i učinili ju
bez pokrajina, „celom“, ubrzo stižu u Hrvatsku na miting u selu Kosovo kod
Knina 9. srpnja 1989. , na „mali
Gazimestan“ desetak dana poslije
„velikog“, vidovdanskog. Nigdje ustaša, osim što ih i ovi mitingaši magijski prizivaju, nove ustaše „starog
kova“, po propagandnom predlošku skrojenom u Srbiji. Udarajući u ratničke
bubnjeve trubeći isto. I pjevajući.
Pjesma Slobi 1989.
Pjeva se tada tamo Slobi:
„Druže Slobo šalji nam salate bit će mesa klat ćemo Hrvate“. Pa i pjesma kaže- nema ustaša. Al' ima Hrvata. Tu smo dakle, ustaše su u mitu, a meta su Hrvati, kojih ipak ima. I za klanje.
Brzo teče vrijeme, pjevalo se „sprem'te se, sprem'te“ , a bogme spremalo se i spremalo - i spremilo. Stiže 17. Kolovoza i balvan revolucija, proglašenje ratnog stanja u Kninu, JNA otvoreno koristi zrakoplovstvo na strani „pobunjenika“. Nacionalsocijalistička organizacija „Božur“ s Kosova ima već popis „60.811 dobrovoljaca „ koje može odmah uputiti u Knin, staviti pod zapovjedništvo Slobodana Miloševića ili Milana Babića.
Gdje li smo to tada sredinom kolovoza 1990? U Čehoslovačkoj 1938.? Ma , ne u Hrvatskoj, ovdje se sprema „prisajedinjenje“ barem „zapadnih dijelova Srbije“- Srbiji.
A ustaša nema, pa nema.
U tzv. Hrvatskoj ( M.P. u Kninu još 1991.) HDZ tek došao na vlast, na izborima i još ni ne zna što ga je snašlo, a dok se osnivao bilo upitno hoće ga, ili možda ipak ne će, zabraniti.
Oni tek došli, a velika Srbija se „krčka“ , u SFRJ intenzivnije od 1981. Da zagrizu na prvi mamac, zajašu konja bez znanja jahanja i bez sedla… Na drugoj strani Hrvati su uznemireni, pa i preplašeni, polagali su puno u njih, a i ta šutnja im dozlogrdila. Dio javnosti traži radikalnije odgovore, jača HSP, primjerice. Svejedno nigdje ustaša.
Povod, jedan od, balvan revoluciji bilo je oružje ( „dajte nam oružje!) u policijskim postajama u općinama s većinskim srpskim stanovništvom (Knin, Gračac, Obrovac, poslije na Banovini). To oružje, količina, bila je sitnica , jer je JNA oduzela oružje TO Hrvatske između 23.5. 1990 i 30.5 1990, u interregnumu, uz suglasnost SKH (nepostojeći od siječnja 1990-) i Predsjedništva SRH. Oduzimanje je išlo do takvih detalja da je oduzet i službeni pištolj sekretaru Sekretarijata za NO grada Zagreba. Kako ustaša ni tada nije bilo oružje je oduzeto Hrvatima, državljanima SRH- u vrijeme kad SFRJ više ne postoji!
Možete birati kad je JNA postala Wehmacht srbijanskog nacionalsocijalizama, već razoružanjem TO SRH ili intervencijom MIG-ovima protiv tri MUP-ova helikopterčića, ili još ranije. Kad je proglašeno ratno stanje u Kninu, a „narod se bratimio s vojskom po ulicama“. Još je niski intenzitet, pojačava ga srbijanska medija vascela. Iako i ona odavno trubi o opasnostima od ustaša njih nigdje na vidiku. Tek osnovana, obnovljena HSP, HOS-a nema.
Stigla 1991.
Nakon što je još u kolovozu 1990. osvojen „glavni grad“ SAO, Knin, krenulo se
točkasto. Pakrac ( 28. 2.) pokušaj je oružanog osvajanja grada i „zapadne
granice“. U obranu su se uključile i obrambene policijske hrvatske snage i to
je ujedno i početak Domovinskog rata.
Bili cvitak, Foto Trn, Danica
Slijede Plitvice (31. ožujka) isto kao oružana akcija, te Borovo Selo (2. svibnja) i masakr hrvatskih policajaca. Doista „k'o kerova iza plota“ kako je koji dan ranije predložio u Jagodnjaku Milan Paroški poslanik stranke Vuka Draškovića u srbijanskom parlamentu. Organizirala sebijanska Državna bezbednost i KOS.
U sve ove napade uključena je JNA, KOS, srbijanska Udba, usput se dijeli oružje „narodu“, a harangiranje srbijanskih medija stavljeno je na najglasnije. Ustaša nema pa nema, bez obzira što smo svi „ustaše“.
HOS, koji je poslije proglašen „živim ustašama“, osnovan je tek u drugoj polovici lipnja 1991., a 21. lipnja !X. bojna HOS-a u Splitu kojoj je tek u listopadu pridodan „Rafal vitez Boban“.
Do tada „pala“ Banovina, spaljene Ćelije, spaljeno Kijevo i „ustaše“ iz njih, što pobijene što prognane . S traktorima, bez,pješice, brodovima. Odrađena“ i jedna klasična nacistička deportacija, odradila „JNA“.
Žestoko se uključio i Ratko Mladić kao
operativni zapovjednik tamošnjih
postrojbi JNA koje su sve to „odrađivale“. Mladič, bez brkova, obećao je da će „ pobiti sve u Dalmaciji od deset do 75
godina“, a već je i stekao iskustvo u tom smjeru. Ne znam, salatu nije obećao.
Svi su ustaše
Odjednom su svi, od civila, do branitelja u civilu i s tenisicama, jedan s puškom a već drugi bez puške, pa je samo ona na položaju stalno postali mete srbijanske nacionalsocijačlističke agresije, kao ustaše. Oni na liniji dodira i oni podalje od „prve crte“. Udara JNA s kopna, mora, iz zraka , iz BiH, iz Srbije, s Dunava. A s ustašama je dopušteno činiti sve. I onda kad ih nije bilo i sada. Kad se brane. Zamislite, brane se , pa to mora da su ustaše.
Joj HOS, joj „šahovnica“ (pogrdni naziv za hrvatski grb bez obzira na prvo polje) Joj oni viču „Za dom spremni“, iako pod kišom bombi, granata, metaka, naletom zrakoplova, tenkova, brodova…
Civili, žene djeca granatirana u selima i gradovima , ranjavani i ubijeni ne viču ništa, nemaju HOS-ov znak, koji je ionako rijedak. Neki su na dječjem igralištu, a sve, baš sve, odvija se u Hrvatskoj u njihovom domu, njihovoj domovini.
U tom „ kontekstu“ srbijanske nacionalsocijalističke agresije, uz predano sudjelovanje komšija Srba, kakve bi brkove Marko Skejo trebao imati u Škabrnji dok ga napada Mladić, bez brkova. Arkan, bez brkova,.Legija bez brkova . Zapovijeda Milošević , bez brkova, blagosivaju popovi s bradom i brkovima. Što će branitelji u Vukovaru bidni, uključivo i HOS-ovce? Pustiti brkove kao Šoškočanin, brijati se kao Arkan, ili pustiti bradurine kao Šešeljevi maroderi.
Ne znam , možda bi Sekjo da je znao kako je to Pupovcu važno bio i brijao brkove. Al',dok bi se on brijao za obrane Škabrnje, Mladić bez brkova bi ga – priložio salati.
( Nastavitr će se)
Mato Dretvić Filakov