Udruženi udrugarski napad na Zorana Milanovića

 

Prvo; polažem ovo cvijeće s naslovnice u spomen Aleksandri Zec, Mariji Zec , rođenoj Mesić, i Mihajlu Zecu. I još četiri stotine i više istih stručaka na grobove one djece iz Hrvatske koja su  stradala u srbijanskoj nacional-socijalističkoj agresiji, ne određujući im etnicitet, uključivo i onu u majčinim utrobama koja su se tek trebala roditi. Ta djeca su, nažalost, u odnosu na Aleksandru za hrvatsku javnost ( javnost u Hrvatskoj) desetljećima (bila) anonimna. Njihove sudbine su, najmanje, četiristo puta manje, zapravo nemjerljivo puta manje, bile eksponirane od sudbine Aleksandre Zec.Tužna je istina kako se radilo o besćutnoj likvidaciji troje članova ove zagrebačke obitelji od kojih su se javnost i politika, sućutno, onda fokusirale na  djevojčicu Aleksandru, rođenu Zagrepčanku. Njeni likvidatori su ubrzo bili poznati i ružna je činjenica što oni nisu suđeni i osuđeni. O samom događaju, žrtvama u njemu, njegovim sudionicima, stradalim i izvršiteljima, ne ću više iako se odavno zna mnoštvo detalja o svemu. Ne ću slova zabadati u mrtve rane, ne želim time uniziti ničiju smrt, ničije stradanje, a kako se upravo to uporno besćutno čini nemam izbora. Nu, tu se i skriva pomno zamaskirana glavna političko-medijska zamka: svakog pojedinca iz Hrvatske, da ne napišem „Hrvata“ , političkog i etničkog, koji bi se na drugačiji način, propitujući, ne daj Bože, događaj, uključivo i kontekst, tada tekuću srbijansku nacional-socijalističku agresiju  na Hrvatsku ( e samo tu istinu napišite) odmah se poklapa s (neo)fašizmom i on „prerasta“. da se mi ne lažemo u- „ustašu“. A od toga ga ne će, ne usudi se, niti ima gdje (medija) ni tko braniti, pa mnogi, većina, odustaju, poklope se po ušima i šute. Ili još jednostavnije, nema to gdje napisati, a ako ipak i postoji takva „niša“, rupa onda je to-. „ustaška rupa“, a u njoj nitko do li „ustaški štakor“. Svejedno, napisat ću o ovome ponešto.

„Bolje“ i „gore“ dječje smrti u srbijanskoj agresiji

Čitam tekst u beogradskoj „Politici“ ( 7. XII. 2021. ) pod naslovom. „Gradonačelnik Zagreba na komemoraciji srpskoj porodici Zec“. Meni se nekako najprije čini kako je taj gradonačelnik Zagreba bio na komemoraciji zagrebačkoj obitelji, a zatim i nekakvoj drugoj, drugačijoj. etnički i kako već „određenoj“, ustvari neodređenoj. Tada, 1991. još je postojala obitelj koju su činili muž, Srbin iz Hrvatske, i žena Hrvatica od Mesića iz Stajnice- osim ako i ona nije od onih rimokatolika, a Srba- dakle tzv. miješani brak, obitelj. Zar su u njemu prevladavali srpski geni od oca, ono od „otadžbine“, „Vaterlanda“. Danas u Srbiji nema više te „otadžbine“ i Srbijanci, vidi, vidi, sada imaju „domovinu“, a samo se eto još obitelj Zec iz Zagreba „otadžbinski“ određuje kao „srpska porodica“. Ta priča je prošla i Hrvatskoj i u Zagrebu- pa mi Možemo! Davno je propuštena prilika, a sada se taj propust još naglašava, da stradanje ove zagrebačke obitelji, posebno mlade Zagrepčanke iz „miješanog“ braka, postane simbol stradanja sve djece na područjima srbijanske agresije, Hrvatske i BiH, neovisno o njihovim „genima“ već se ovdje inzistira samo na onoj srpskoj „polovici“, a čak se i ona prešućuje. Zar ne gospodo, što li već iz HDZ-a (Plenković, Bačić), SDSS-a ( Pupovac, Milošević) Možemo ( Tomašević, Benčić) SDP ( Grbin, Gotovac) udrugari i udrugarice, a naročito tzv. antifašisti Kapetan Pusića ( vidi,  „Kapetan Zoran“, baš nemamo sreće s tim „kapetanima“) , koji se navodno brinu o „genima“ svih „naroda i narodnosti“. Ovi današnji „antifašisti“ vide „fašizam“ danas, kad ga nema ( ima nešto gore, u čijem „slaganju“ i oni sudjeluju) i gdje ga nema, a ne vide srbijanski nacional-socijalizam od sredine osamdesetih pa nadalje. Ako nikako onda ga šutnjom o njemu podržavaju. Doista, tko mi može objasniti koja je smrt od ovih stotina dječjih smrti samo u Hrvatskoj „bolja“ ,a koja „gora“, koja zaslužuje veću medijsko-političku pozornost, a koja manju, koja ulicu, koja trg, koja ništa, neka se javi. Rado ću poslušati argumente.

Kontekst ratni- studeni 1991.

O „kontekstu“ u kojemu se sve to početkom studenoga 1991. odvijalo. Vrijeme je najžešćih napada za srbijanske agresije na Hrvatsku. Vukovar je pred padom, Osijek skoro u okruženju, Dubrovnik „visi“ o Srđu, Konavle su pale, Dubrovačko primorje, Split se granatira s mora, Zadar i Šibenik se opsjedaju, Gospić, Karlovac, Sisak…Pa Hrvatska je , skoro, na koljenima, šilje se nacional-socijalistički pobjednički ražnjevi… Zagreb je , kao, izvan „prve crte“, dok mu je srbijanski Whermacht (JNA) udaljen dvadesetak kilometara zračne linije. Kad su ono bombardirani Banski dvori ? Treba još?  Evo još, i to o djeci, od mjerodavnog izvora, Ratka Mladića. Razgovarajući sa svojim podčinjenim zapovjednicima početkom listopada (6. 7.)  1991. - skoro točno mjesec dana prije tragedije obitelji Zec u Zagrebu- u Zadru (Momčilo Perišić) i Šibeniku (Momčilo Milosav) tražio je od njih da braniteljima prenesu kako će pobiti sve stanovnike „ starije od deset i mlađe od sedamdeset i pet godina“ ukoliko se ne predaju, a istu prijetnju je širio i na cijelu Dalmaciju (izvor snimke njegovih razgovora s njima, youtube). Mladić je neosporno bio glavna zvijezda te nacional-socijalističke armade na terenu, pa su se njegove prijetnje u značajnoj mjeri, što se djece i civila tiče i ispunile. Uklapa li se i sudbina Aleksandre Zec, mislim po godinama, u Mladićeve prijetnje? Toliko o„kontekstu“.

...Udrugarski udar na predsjednika RH

Imao sam samo još nešto dodati za kraj, al' baš tada stiže kolektivna optužnica udrugara i udrugarica, njih osamnaest, najmanje, „trojki“ (sad se već nabujale) protiv predsjednika Milanovića. ( O gorke li moje sudbine da moram braniti Zoku.) Jedna od „točaka“ odnosi se i na „likvidaciju obitelji Zec“. E moj Predsjedniče, svojedobno ste ih hranili, jele su vam iz ruke, a sad bi da Vam ju otkinu- u ramenu. Skupljaju li one to dvotrećinsku većinu protiv Vas? Ovo nisu besprizorni psovači i psovačice, već „prizorni“, gonit će Vas do Eunije i dalje. Razarajuće su to udruge ( niste to razumjeli dok ste ih „hranili“, a upozoravali smo ?) skoro me ne zanimaju, ali ovo mi je upalo u oko. Ustvari više kao da me netko motkom opalio među oči. Kažu udrugari i udrugarice na jednom mjestu optužnice : „...ovo je zemlja za svu našu djecu…“ pa navode samo dvoje.  Znakovitije- tko ono trenutno vlada u Srbiji, kako se naziva „lista“ ? „Aleksandar Vučić- za našu djecu“. Zanimljivo ,zar ne. Zanimat će možda i Plenkovića kad mu se na slijedećim izborima (prijevremenim?) pojavi lista „Udruge- za našu djecu“.

Javio se i Pupovac, on ne priznaje predsjednika Milanovića.  "Za mene je to mjesto prazno.“- izjavio je 8.12.2021.( VL) Dobro, ako Pupovac ovdje nema predsjednika države, gdje ga ima, jer negdje mora biti. Bit će je njegov onda onaj aktualni predsjednik „srbskoga sveta“, Aleksandar Vučić. To mjesto naime nije „prazno“.  

Zapitao se predsjednik Milanović nakon svega za obitelj Zec,“ a što još treba“? Pa isplatiti svim obiteljima isti iznos koji je Hrvatska isplatila obitelji Zec, naravno Srbija, za početak, recimo, suočavanja s prošlošću. Evo što još, evo zgode. Možemaši i zagrebački esdepejci mijenjat će ime Trga republike Hrvatske. Kažu „idu korak nazad“ opet na Maršala Tita. Baš se tome veselim, događajima s tim u vezi. Corona, potresi, cjepiva, potvrde, referendum… sad još i to, nije loše. Imam prijedlog za „dva koraka naprijed“. Umjesto vraćanja Maršala, s njim negdje drugdje ( Možda umjesto Gojka Šuška kako bi „šou“ bio potpun, a već je čini mi se  bilo takvih ideja?) a trg treba nazvati Trgom nevine djece ubijene u Domovinskom ratu ( možda i „u srbijanskoj agresiji“ radi suočavanja s prošlošću?) Dodati i ploču s imenima i mjestima stradale djece. Zanima me tko bi ovakav prijedlog od ovih predlagača odbio.

I još. Udruge, kao udruge, raznih pa i nevjerojatnih „profila“ djelovanja, zanimanja, žele obilježavati mjesta pogibije i izraziti sućut na grobovima poginule djece. Svaka čast, ali onda svima, njih četiristo i nešto, bez izuzetka. Ako to nisu u stanju, kao udruge, onda ništa. I nikome. Izuzetak su naravno udruge roditelje, rodbine poginule djece. Ne može se to riješiti zakonom? Bog dao referendum.

Ovakvi kao ovi udrugari i udrugarice, medijini besprizorni psovači poput Dežulovića, zaštitnici Srba poput Pupovca, neoantifašiti poput Kapetan' Pusića i slični suočavatelji s prošlošću, pomiritelji razni, izvana zeleni iznutra crveni…godinama temeljito i uporno takvim svojim „dobročinstvima“ popločavaju put ravno u Pakao nalik onome iz ranih devedesetih. I još malo gori. Tematiziranje smrti u Domovinskom ratu, naročito djece, posebno jednoga slučaja, na način kako to čine ove i neke druge udruge služi im za stvaranje društvenog, opasnog nereda, najkraće- guranju Hrvatske u smrt. Tu su na potpuno istom putu kao i srbijanski nacional-socijalizam, SPC, „srbski svet“ i ostali „odatle“. „Starim“ smrtima izazivaju se nove. Stara rabota. Pritom uživajući u , valjda, Hrvatskoj, ne vode računa o tome kako su oni tek u njoj nešto, a ma koliko ju mrzili bez nje su -ništa. 

Mato Dretvić Filakov