Vice Vukov- pjevač  čistog i jednostavnog domoljublja

Vicin poučak

Svečanost otkrivanja spomenika Predsjedniku Tuđmanu upriličena je s ukusom, doduše uz primjetan nedostatak građana. Pored činjenice da je Predsjednik, konačno, prispio u Zagreb, podjednako je važna i jedna druga koja je promakla većini medijinih i inih kibica i analitičara ( skoro sam napisao  kanalitičara ). U Zagreb, ali i Hrvatsku „službeno“ se vratio Vice Vukov. Ili, ako tko tako voli, konačno je, barem simbolički, dobio zasluženo mjesto u  hrvatskoj povijesti. Ovaj hrvatski slavuju i prva prava i najveća pjevačka, estradna, zvijezda. Nikad nadmašena, neka mi oproste i one koje su otišle „preko rijeke“ i one još pjevajuće. Njegova  pjevačka i životna sudbina sigurno najbolje oslikava stanje u Hrvatskoj od šezdesetih godina do danas. Ne možda što nije bilo sličnih, pa i težih i tužnijih i ružnijih, već stoga što je ona bila vidljiva i postala je simbolična.

Najveća hrvatska pjevačka zvijezda

Vice  je na hrvatsku estradu, koja se tada nije tako smjela nazivati, a i bila je jugoslavenska, stupio naglo i odmah slavodobitno, 1959. svevremenskom pjesmom „Mirno teku rijeke“( skladatelj Miroslav Biro, tekst Drago Britvić) pobjedom na festivalu u Opatiji.

Bili cvit, Foto Trn

Od tada njegova je zvijezda sve sjajnija da bi najsjajnije sjala od 1969. do 1971. Kad je naglo i brutalno ugašena.

 Srbijanski „lijevi“ , komunistički,  šovinisti (prvi Nin?) „prepoznali“ su u njemu hrvatskog „nacionalista i šovinista“, dok su se „desni“ samo smješkali. Pritom u niti jednoj Vicinoj pjesmi nije bilo ni trunke nacionalizma, ni „Geigerovim brojačem“ za taj „fenomen“ nije ga se moglo pronaći, tek  nepatvoreno domoljublje. Možda bi ga se najbolje moglo ocrtati i kao elegično. Jedna mu pjesma i nosi naslov „Dalmatinska elegija“ ( autori Špišić- Benzon).Tu su i „Bodulska balada“( autori Benzon- Bašić) , „Pismo ćali“ (autori Zuppa-Runjić), „Suza za zagorske brege“( autori Špišić-Bešenić) i druge sličnog ugođaja. „Problemi“ iako su i do tada tinjali možda su nastali 1967. Na festivalu kajkavskih popevki u Krapini. Tamo je pobijedio s pjesmom „Vužgi“( autori Pajo Kanižaj-Ivica Stamać). Nastupio je u prigorskoj narodnoj nošnji, po prvi puta, iako je to već bio  festivalski običaj, a nakon pobjede u izravnom TV prijenosu jugoslavenske mreže rekao je: „Neobično mi je drago što sam mogao obući ovu našu divnu hrvatsku narodnu nošnju“.( Vice Vukov, „Tvoja zemlja, sjećanja na 1971.“, str. 90., NZMH 2003. ) Nakon toga, piše u nastavku :“ na mene se „okomila“ simpatija jednih, ali i  mržnja drugih“.  Anekdotalno, tako ga je  „krenulo“. Naredne 1968. glede Vicinog „šovinizma“ sve je već bilo dovršeno. Sudjelovao je naime na putujućem jugoslavenskom festivali „Pjesma ljeta 1968.“ i pobijedio s pjesmom  „Darovi za svu djecu“ ( autori Diana Bulat, supruga i Pajo Kanižaj). Organizatori („Ekspres politika“) tražili su od sudionika da na odjeći nose bedž Pesma leta 1968. na ćirilici. Vice se u ugovoru izborio da se za njega izrade bedževi „ na svim jezicima i pismima krajeva kroz koje ćemo prolaziti“ . „Tako su nastali bedževi s oznakama: Pesma leta 1968, na ćirilici, Pjesma ljeta, Pesem poletja (slovenski)  te Kanga everes, kako se to kaže- na albanskom“ ((V.V. , citirano, str. 92). Jedini ih je on nosio po Jugoslaviji. Ne zaboravimo  to je, tek, 1968. godina, a toliki udarac ,pojednostavljeno, jezičnom unitarizmu. Na jesen iste godine stiže pjesma „Hrvatski kraj ( Kanižaj, Bogliuni),  pa naredne 1969. „Pjevat će Slavonija“( autori Slavko Mađer, Branko Mihaljević) te „Suza za zagorske brege“, pa 1970. „Zvona moga grada“( Britvić- Špišić) koja, čak!, spominje Boga. Iste godine u Krapini pjeva „Dobro mi došel prijatel“( autori Vili Čaklec, Viki Glovacki) ( „Opasne“ li veze Glovacki-Vukov!) Festivalskoj večeri  je nazočio i „najdražći gost“, pa je Vice  morao nastupiti prvi. Navodi kako mu je taj nastup bio stresan, a neki izvori tvrde kako su ga pokušali natjerati da tkanicu okrene-naopako, na što nije pristao. U „Sjećanjima na 1971.“ Ne navodi puno detalja( drugom će zgodom, piše) osim kako mu je Anton Marti, režiser prijenosa, rekao  da su mu zabranili snimati Tita dok mu plješće „kako televizijska publika ne bi vidjela  da „najveći sin  naših naroda i narodnosti“ plješče poznatom nacionalisti“ ( isto, str, 98). I onda stiže jedna „povratnička“ „Svijet je velik“ (autori Britvić-Kabiljo) pa slijedi jedna „mirotvorno-globalistička“ „Neka cijeli svijet…“ ( autori Milan Grgić- Alfi Kabiljo) poslije i „finale“ mjuzikla Jalta! Jalta!  I kruna, „Tvoja zemlja“ (Britvić- Kabiljo) 1971. „Na neki način , ova je godina postala nenadmašan izraz  čistog i jednostavnog domoljublja. Vjerujem  da će i ova pjesma, jer participira sa svojim skromnim prilogom u tom velikom simbolu, ostati dugo u sjećanju ljudi.(“V.V isto, str.100) Da, postala je  svojevrsnom himnom i točka na  sve one  koje je Vice pjevao o tadašnjem egzodusu koji nije bio ništa manji i bezopasniji od današnjeg. Stižu i zabrane, s repertoara skida ga prvo RTV Sarajevo ( zar Sarajevo nije prvo „skinulo“ i Thompsona?) I od konca 1971.  njegove pjesme se ne emitiraju, ploče se ne smiju prodavati, on ne smije nastupati punih sedamnaest godina.

Crven cvit, Foto trn, Danica

Izbrisani Vice se vratio

Osmog prosinca 1971. odlazi na davno dogovorenu turneju , tko  zna koju, u Australiju i u Hrvatsku se ne vraća do 1976. Za to vrijeme boravi i studira u Parizu. Po povratku se zapošljava u NKZ MH (Matica odavno zabranjena). Možda mu je ured pritom samo zid dijelio od -milicije.

Ovdje sam se uglavnom , ovlaš, dotaknuo njegovih pjesama ( svaka čast , zahvala i slava autorima njegovih pjesama). Spomenut ću, kratko, njegovu, u javnosti slabo poznatu, ili zaboravljenu, djelatnost u Matici Hrvatskoj, i kao člana UO, a i u „Hrvatskom tjedniku“. Sudjelovao je tako i na povijesnom sastanku i u odluci MH  o odricanju, raskidanju Novosadskog dogovora iz 1954. o jeziku. Matica ga od tada smatra bespredmetnim. Svjedoči kako je pri usvajanju te Izjave sjedio do Franje Tuđmana, koji mu je  čak i čuvao mjesto do sebe jer je, skoro, zakasnio na sastanak. I što je onda prirodnije do li da se Tuđmanov spomenik otkrije s Vicinom „Tvojom zemljom“ i  „Suzom za zagorske brege“. Pri kraju: Vrijeme Vicine  zabrane, šutnje vrijeme je i hrvatske šutnje. Ponekad sam se pitao  zašto je režim toliko progonio ipak pretežito jednoga pjevača. Odgovor je jednostavan- Vice je za Hrvatsko proljeće  učinio i značio više i od Savke i od Tripala. Tko meni ne vjeruje  neka pita, posluša, pročita i današnje srbijanske povjesničare i analitičare. Prema mom uvidu i osjećaju Vicine pjesme se prerijetko i danas puštaju na HRTV-u, kao da je riječ o nekoj  osveti iz davnine. I za pouku, čak i povijesnu iz hrvatske popularne glazbe: srbijanski najveći neprijatelj, kako ga vide je  opet jedan pjevač-Marko Perković Thompson. On je i u Hrvatskoj ,  skoro, zabranjen, zabranjen na HRTV-u, na ostalim televizijama s nacionalnom frekvencijom, u Puli, a „i šire“.  U tiskovinama, ukupnoj mediji, samo mu deru kožu. Da je malo tvrđe vrijeme, da je malo hrabrosti kod njih skinuli bi mi i glavu- s guštom. Pustimo Thompsona, tek, „otpjeva“ li on mogla bi „otpjevati“ i Hrvatska. I zato je  prevažno  što je, makar i kao pokojni, Vice „pjevao“ pokojnom Predsjedniku. Nazire li se to tračak nade kako će obojica dobiti bolje mjesto u hrvatskoj povijesti. ( objavljeno 2018. u Hrvatskom fokusu)

Napomena: Prvo ,a bizarno, Arena centar nalazi se u Ulici Vice Vukova, a prerasla je Arenu cajki. Drugo, kad se Vice pridružio SDP-u, postao i njihov saborski zastupnik, obećali su da će  pjesmu „Tvoja zemlja“ uzeti za partijsku himnu. Šipak. Bješe to laž.
Mato Dretvić Filakov