22. lipnja, dan komunističkg antifašizma
Jučer je obilježen Dan antifašistčke borbe kao državni praznik, a neki su ga i dodatno slavili, u Zagrebu uz govor Vesne Teršelič ,koncert TBF-a i večernje budnice Zet-ove limene glazbe. Praznik je u bitnome obilježavanje jednoga antifašizma, onoga komunističkog. Ondašnji komunisti diljem Europe pod vlašću Kominterne, čitaj Staljina, nekako su se kasno „upisali“ u taj antifašizam ( preciznije bi bilo antinacizam, ali neka bude). Nisu ni 1938.( Anschluss, „prisajedinjenje“ Austrije, Sudeti.) a 1939. je Kominterna, čitaj Staljin, sklopila Pakt s Hitlerom- nacizmom. „Taktički“su skupa s njim sudjelovali u komadanju Europe- Poljske, okupaciji baltičkih država, Besarabije, a 1940. je SSSR napao Finsku. Komunisti ne samo da šute, već aktivno „rade“. Po mojem „ukusu“ puno su kasnili na bojište protiv nacifašizma, osim ako oni ne računaju ono vrijeme kad su ratovali s njim u savezu. Bizarno je, ali Pakt Staljin-Hitler stariji je od Trojnoga pakta.
Deseti travnja kad je proglašena NDH Pakt je još „debelo“ na snazi, pa ponavljam: ustaše su na vlast doveli Mussolini, Hitler i Staljin ( Kominterna etc.) Žao mi je, činjenice govore, ja mogu i šutjeti. U Zagrebu su Nijemce dočekali i Broz i Aleksandar Ranković, bio na Jelačić placu. Ne znam kako je Broz napustio Zagreb, očito sigurno, dok je Ranković , u društvu studentice Ane Pavelić, vlakom otputovao za Beograd. ( O čemu smo ga ovdje citirali.) Kako bilo, komunisti se u NDH do 22. lipnja nisu morali kriti po šumama i gorama, a onda je Hitler prekršio Pakt, pa mi danas taj „prekršaj“ uzimamo kao državni praznik.
U redu, i to je neki napredak, jer u doba Jugoslavije Hrvatskoj je dopušteno da kao dan ustanka slavi predzadnja među republikama, a pri tome je za slavlje uzet dan srpskog ustanka, lišen antifašizma, o čemu ovdje ne ću. Tek ću reći kako su se Srbi u Banovini Hrvatskoj preko četničkih organizacija, i oružano pripremali na ustanak protiv te, recimo, federalne jedinice. U taj republički nered proslava ustanaka red je unio tek Franjo Tuđman. Svi su inače morali kasniti iza poziva KPJ na ustanak, što je slavljeno kao Dan borca, četvrti srpnja. I taj poziv jučerašnju proslavu također određuje kao obilježavanje komunističkog antifašizma. Ostali su izgleda nevažni osim kao eventualni prirepci, eto se prikrpali, makar to bilo i masovno.
Prvi bijeli cvijetak
Gdje su tzv. saveznici?
Prigodom ovih obilježavanja dana komunističkog antifašizma(nacizma uobičajilo se, blago rečeno, zanemarivanje uloga Amerike i Velike Britanije u slamanju nacifašizma. Zaboravlja se kako je Amerika, uz manju pomoć V. Britanije i nekih zemalja Commonwealtha, slomila Japan, a zatim talijanski fašizam, još 1943. (Ameri i Britanci). Prije toga su porazili i moćnu njemačku armiju u Sjevernoj Africi. Tek onda dolazi iskrcavanje u Normandiji. Potpuno se prešućuje izdašna pomoć Amerike SSSR-u u naoružanju i ostalom bez kojega je upitno što bi se događalo na Istoku, a naročito koliko dugo bi trajalo. U tim zemljama tzv. saveznika utjecaj komunista nije postojao, a eto bilo antifašizma. Jači je i u V. Britaniji i u Americi bio čak i filonacizam, a u Francuskoj je djelovala na dijelu teritorija pronacistička vlast, bez ustezanja se može reći i kvislinška. Sjever Europe ostavljam po strani. Rezultat: zapadni saveznici, nekomunistički antifašisti slomili su dva od tri člana Trojnog pakta, te još pola , aproksimativno, onoga trećega. Prisjetimo se samo bombardiranja Trećeg Reicha i područja koja je okupirao. Stigao je tako i njegov poraz.
Zemlje istočne Europe, baltičke, ponovo je okupirao SSSR., a Poljska, Čehoslovačka, Rumunjska, Bugarska, dio Jugoslavije (Srbija, ostalo su oslobodili partizani) te istočni dio Njemačke su od komunizma „denacificirane“. Što su one dobile? Novi totalitarizam, tko voli može ga nazivati i antifašizmom, unekoliko blaži nego li je vladao u sovjetskom imperiju prema njegovim stanovnicima, od Lenjina do tada, ali u bitnome- isti. Kojim redom da krenem: radnički(!) ustanak u Istočnoj Njemačkoj 1953., Mađarska 1956, Praško proljeće 1968., Poljska… Tito se izmaknuo 1948. od „moskovskih direktiva“ i toga antifašizma, pa krenuo u „samoupravni totalitarizam“, a Ceausescu se stalno izmicao nimalo se ne odričući totalitarizma. U svim ovim satelitskim državama vladao je jednopartijski, komunistički sustav, uključivo i SFRJ. Ništa izbori, ništa višestranačje, pluralizam, ljudska prava i slične sitnarije. Ukratko, takav je to bio, pobjednički, komunistički antifašizam. Onda je od 1989. do 1991., barem prividno sišao s pozornice, preciznije, još ga se prelilo na Zapad. Šala mala- srušila ga cola i faširana šnicla.
Od srbijanske agresije do antifa tuluma
Nekako u to vrijeme na Hrvatsku navalio srbijanski nacionalsocijalizam čist k'o suza. I tako redom, pa nekako stigosmo i do ovoga tuluma u Zagrebu. U čiju čast se to tulumari, osim uspomene? „Suvremeni antifašizam…se mora boriti za solidarnost, društvenu jednakost, za prava LGBT zajednice, nacionalnih manjina, žena i izbjeglica. To je zadatak pred nama kao onima koji vjerujemo u antifašizam i antifašističku borbu“, rekao je gradonačelnik Zagreba u predgovoru tulumu kojemu su nazočili Stipa Mesić ( Pjevao li ili samo zijevao na TBF?) Ivo Josipović, Peđa Grbin i niz viđenih možemaša i možemašica.
Nabrojeni zadatci „suvremenog antifašizma“ teško da proističu iz komunističkog antifašizma, posebno njegove prakse, pa postaje nejasno što se to onda slavi, osim što se tulumari i pušta ideološka maglica. Ako se ovih dana ni na obilježavanju povijesnog, bilo kakvog, antifašizma ni ne spomene ruska agresija na Ukrajinu, Europu, zbogom pameti. I dobar dan komboljšnacizmu, jednom velikom Zlu.
Ovi možemaški i ini
političari, uključivo partijske, uključivo Mesića i još neke antifašiste, fol,
ne vide suvremeni komnacizam koji se valja Europom. Još ga nisu spomenuli, neki i otvoreno, a
„antifašisti“, i podržali. I ovi kao i ondašnji komunisti kao da su u nekoj
suvremenoj 1939. nakon Pakta Staljin-Hitler. Na tulumu u Zagrebu falilo je samo
veliko“Z“, simbol čistog Zla, a lako ga je moglo biti. Ta tulumarilo se u- Zagrebu. Kad bi ovo mogao vidjeti onaj
kojemu će vratiti trg, ustao bi iz groba i obnovio- Goli otok.
Postoji još jedna "sitnica": ako netko doista želi obilježiti prvu pojavu radničko-klasnog antifašima morat će se sjetiti događaja koji se zbio punih dvadeste godina ranije, kao prvi antifašistički ustanak u Europi- Labinske republike, ustanka labinskih rudara.. U svemu i nakon svega onda je neizostavan hrvatski komunist Ante Ciliga, koji je među prvima iznutra upoznao tu veliku laž i iskusio je na vlastitoj koži., pa čak i sličnosti boljševizma i fašizma. Ponovit ću:, razlika između boljškomunizma i nacizma, osim što ovaj drugi nosi i "gene" onoga prvoga,, je u "radnoj temeperaturi". Prvi preferira niže temperature, do minus pedeset i izgladnjivanje , manji utrošak energije( ekologija politička?), dok je drugi "plinificiran", te u eksterminaciji ljudi koristi visoke temperature
Putin sada ima mogućnost i uporabe "vječne vatre", globalno, pomoću Sotona 1, 2,3.. Popovi ih već blagoslovili...
Antifašizam dakle da, ali slobodarski i protv svakog totalitarizma, a naročito protiv onoga koji se krije pod lažnom etiketom antifašizma i "denacifikatora".. Inače je kao pojam prazan, odnosno, što je još opasnije, propagandna psina i varka koja u konačnici glave skida.
Mato Dretvić Filakov