Vrijeme je očajno, kišovito, hladno. I tako danima. Zima dolazi? Skoro ne bih razmišljao o ničemu, ali čim se prisjetim Ukrajinaca kojima Rusi udarom na energetski sustav pripremaju i „klasiku“ Sibira, bez grijanja, struje i u mraku,sa sibirskim posljedicama, moram priznati kako sam sretan. Još kad dodam kako se grijem izvan sustava, uz peć na drva, prođe me lijenost. A tamo na Zapadu desničari, ljuti ljevičari, ultra zelenaši… prosvjeduju, jer da će im se stražnjice smrznuti  zbog nedostatka ruskoga plina. Krivi su Ukrajinci što se brane. Traže da im- puste plin. I navijaju za Ruse. Pustite im ,plin, zaboga. Ovo samo usput, tek za odagnati utjecaj dana i vremena, o tome ću, ponovo uskoro.

Danas bih o Austriji u ozračju, medijske, najave tamošnjeg ministra unutarnjih poslova Kranera o  mogućoj blokadi ulaska Hrvatske u Schengen, zajedno s Rumunjskom i Bugarskom, To što je u međuvremenu austrijski kancelar došao u Zagreb, a i do LNG terminala na Krku će danas, te obećao - eto „ne će  blokirati Hrvatsku“,  nije me se dojmilo.

Austrijsko okretanje ploče

Od jednog od rijetkih svjetskih političara i prijatelja Hrvatske počekom  devedesetih , Aloisa Mocka, do danas austrijski političari su polako, ali sigurno (langsam aber sicher)  „okrenuli ploču“.  Što desniji to više, uz asistenciju zelenih, ali i „ljevljih“. Dio toga zaokreta  miriši na pokroviteljstvo podrijetlom iz stare monarhije prema  „mlađem“ rođaku ( hrvatskim zemljama) u „konfederalnom“ carstvu. Drugi dio je aktualniji i proizlazi dijelom iz činjenice kako je Beč postao treći srpski grad po broju stanovnika u svijetu. 
Početkom devedesetih najviše su ga punili Srbijanci, bježeći od rata i mobilizacije, te dijelom Srbi iz BiH i Hrvatske. Drugi i veći problem je u „bijegu“ kapitala iz Srbije istih godina, dobrim  dijelom opljačkanog iz bivše zajedničke SFRJ  blagajne. Taj kapital je u međuvremenu stekao u Austriji gospodarski i politički utjecaj, pa je odatle stizao i u Hrvatsku- kao austrijski, primjerice u medije, barem jedan. L

Brojna srbijanska dijaspora rezultirala je i njenim tamošnjim utjecajnim političkim aktivizmom, uglavnom na austrijskoj desnici, za razliku od bošnjačke čiji su aktivisti još jedanput pozelenjeli, ovoga puta politički. Srbijanski kapital i dijaspora urodili su i dobrim odnosima Austrije i Srbije, uključivo srpsku republiku u BiH, naročito od doba Aleksandra Vučića, Tako je Vučić volio Sebastiana Kurza, bivšeg austrijskog kancelara, „palo“ i odličje. U Beču su bili rado viđeni gosti i likovi poput onoga ratnog profitera Palme jagodinskog, Arkanovog ortaka itd. itd. Ni ruski kapital nije zaobilazio Austriju, kamo li politiku. Putin podjednako voli zapadne ljevičare i desničare, proruske, a oni njega još i više ( Gerhard Schrőder SPD, Karin Kneisel, SPÖ Austrija za primjer, ruska naftna industrija, tek toliko.)

"Slučaj Bleiburg"

Mogao bih naći prilično primjera  postupnog hlađenja austrijske politike prema  Hrvatskoj, vladajuće i oporbene  koje je nepotrebno razlikovati, jer se često miješaju i smjenjuju, ali zadržat ću se, kratko, na „slučaju Bleiburg“.

Od toga da je hrvatska emigracija tamo godinama, od početka pedesetih, obilježavala u Bleiburgu stradanja, Križni put, hrvatskih civila i vojnika po završetku Drugog svjetskog rata ,  uz dozvolu austrijskih vlasti, stigla je austrijska politika 2020., vascela, zabraniti  komemoraciju. U zabranu se uključila i tamošnja crkva. Prihvatila se Austrija i zabrane hrvatskog grba zbog prvog bijelog polja, koji se može tamo naći iz doba „konfderalne“ monarhije! Što li je to, ideologija otkazivanja, zajedničke, povijesti?

Može li prvo žuto "polje"?


Obrazloženja su stereotipna, optužba za fašizam tih komemoracija. Naravno kako se radi o uobičajenoj propagandnoj laži na veliko, nešto kao aktualna „denacifikacija“ Ukrajine, samo neoružanim sredstvima.

Bili smo jednom na komemoraciji za uspomenu na blisku osobu koja je kao sedamnaestogodišnjak, mobilizirani domobran, prošla taj put od Zagreba, preko Slovenije do Bleiburga i natrag, sve do Vojvodine. Uz usputni zastanak na povratku u Mariboru, oko tenkovskih rovova u Teznom sa zadatkom , pod puškom, njihova zatrpavanja.  Poslije je cijeli život patio od , suvremeno rečeno, PTSP-a. Ipak, hvala Bogu, vratio se živ..

Tamo nisam primjetio nikakav „fašizam“, već se radilo, potpuno sam uvjeren, o sličnima, masi onih koji su negdje, od Bleiburga do Bitole, poslije završetka rata izgubili svoje bližnje. Osim stvarnoga Bleiburg je postao i simboličko mjesto obilježavanja takvih obiteljskih tragedija. I ništa više. Koliko su te obiteljske tragedije ujedno i zajedničke , hrvatske, neka se svatko zapita. Naravno i one koje su se dogodile za NDH.

Jesu li neke struje unutar hrvatske političke scene pokušavale koristiti komemoraciju u svom uskom političkom interesu- jesu, Kao što je zbog sličnih, političkih, interesa komemoracija sada zabranjena .Austrija se odlukom o zabrani komemoracije, ali i hrvatskog grba, odrekla i svoje neutralnosti; u odnosu Srbija- Hrvatska, stala je na srbijansku stranu, Tragovi srbijanskog antihrvatskog mita u zabrani  su neizbrisivi. U odnosu među totalitarizmima stala je na komunističku stranu , na nacističkoj već bila, a koliko je tamo danas filonacizma, o tom potom, naročito onoga prikrivenog putinofilstvom.

Hrvatska politika, kako vlast tako i oporba nisu na ovu austrijsku odluku odgovarajuće reagirale, već blago, pokrivajući se po ušima. Zašto?

Što se pak  komemoracije u Bleiburgu tiče svi njeni organizatori, od Počasnog bleiburškog voda, pa do pokrovitelja, odavno su trebali razmišljati kako ju vratiti u Hrvatsku, jer je trebalo očekivati kako će kad,tad biti tamo zabranjena. Mjesta gdje, nažalost, je napretek, stotine. Ujedno evidentna je i službena nebriga o mjestima, žrtvama stradanja u Sloveniji, primjerice: Tezno, Barbarin rov, Kočevski rog…

Kakav strah i od čega, pa barem su te žrtve „denacifacirane“ i sada su samo žrtve. Toliko, tek ću ponoviti: odnos Austrije prema Hrvatskoj promtram, simbolički, kroz zabranu komemoracije  u Bleiburgu.

Mali Schengen Beč- Budimpešta –Beograd

Instalacija Danica,. Plavo i žuto


Vraćam se u tmurne dane studenog 2022. i virtualno u Beograd gdje se  šesnaestoga održao sastanak Aleksandra Vučića, srbijanskog samodržca, mađarskoga Viktora Orbana i austrijskog kancelara Karla Nehammera. Orban je tamo izjavio kako je „Vučić povijesno najbolji srpski partner Mađarske“. Potpisali su memorandum o  suradnji u borbi protiv ilegalnih migracija, ključno , o readmisiji ilegalnih migranata. Prvi sličan sastanak održan je mjesec dana ranije u Budimpešti. Dva proputinovska igrača i jedan „neutralni“. Ah i Vučić je „neutralan“.

Kancelar Nehammer je rekao da im najveći broj migranata dolazi- iz Mađarske, a problem su im i ilegalni migranti iz Indije i Tunisa koji dolaze preko Beograda. Kako iz Mađarske , pa ona ima ograđenu granicu? Migranti u Srbiju inače dolaze najviše iz Makedonije (49posto) i Bugarske (33 posto) ostalo su valjda  zrakoplovni, sada sigurno najviše iz- Rusije ( oko sto tisuća). Nakon što je stvoren taj mini „BBB Schengen“- sad ih Vučić ima dva- potpuno je bila nejasna prijetnja Hrvatskoj  austrijskog ministra unutarnjih poslova, osim u svjetlu  prosrbijanskih stajališta. I zato me Nehammerovo „podizanje rampe“  za Hrvatsku ne zanima.

Bidna Hrvatska, jedni joj žestoko spočitavaju borbu protiv ilegalnih migranata- ide to do Eu-suda,  ovdašnji zagrebački politički „ekolozi“ namjeravaju dati ime stradale djevojčice Madine jednom dječjem parku (o čemu ću se očitovati)… Drugi joj ne bi dali, valjada zato što se ne bori protiv ilegalnih migranata, u  Schengen. Samo ovo ilustrira svu komnpeksnost preživljavanja RH u Euniji. Borba za opstanak.  Što se pak Bugarske i Rumunjske tiče one su potrebne u ovoj sigurnosnoj konfiguraciji, a priča o tome zaslužuju li to ili ne, koncem studenoga 2022. potpuno je nebitna. Austrijancima nije jasno koja je ovo i kakva godina?

Mato Dretvić Filakov