Bosanskohercegovački pisac Jergović M. u misiji prosvjećivanja Ne-naroda

Prethodno objašnjenje. „Ne-narod“ pišem velikim slovom, jer to je ipak nekakav  narod, makar pribivao i u negaciji. Donekle time i jedinstven kao „pojava“ nakupine bića. Tim otkrićem počastio nas je bosanskohercegovački pisac, stanovnik Turopolja, inače stručnjak i za rode koje žive uz suhi, a još i nepostojeći kanal- Miljenko Jergović.

To epohalno otkriće opisao sam na ovim stranicama nedavno.( „Jergović, Hrvati su Ne-Srbi“, 24. srpnja 2024.)

Ne- narod, dakako, se koristi ne-jezikom u govoru i pismu, a on „u ovdje“ ima svoj „zakon o jeziku“, ne će se valjda prljati tim smećem od jezika. Ipak izgleda da su im pisma ista. Hajde barem nešto.

Ne znam kao osoba, al' kao pisac, štoviše, bosanskohercegovački pisac, mrzi taj Ne-narod do, valjda, koštanih srži.

Vidim nešto je pisao o nedavno preminulom srbijanskom  tv i filmskom scenaristu Siniši Paviću, a i drugi su se očešali o temu. Navodno je pokojnik bio Hrvat ( rođen u Sinju davne 1933.). Nisu mu posvetili ( posebno HTV, valjda) odgovarajuće minute, pa je to neki zločin,

 BIo je i suscenarist dvije davne serije beogradske televizije ( osim ostaloga) „Otpisani“ i „ Pozorište u kući“  Prva , čista fikcija, kao i mnogi filmovi i tv-serije uostalom, bilo gdje i bilo kada. Nu, „Otpisani“, komunistički ilegalci u Beogradu, do te mjere su fiktivni da za cijelo vrijeme rata nisu u Beogradu likvidirali ni jednoga Nijemca, vojnika, gestapovca... Onako, neki krimić, samo što se ne šverca droga već ideologija. Sve u redu, takva su, televizijska, vremena.

Mrkva(n) striptiz, za vegane, Foto Trn

Druga serija, „Pozorište u kući“ je već „životnija“. Ne znam kad je Jergović uživao u njima, kao klinac od pet, šest, desetak godina ili nešto kasnije, ali njegova stvar. Svejedno nije mu po volji što su sada pisali „naši bijedni mediji“ o Siniši Paviću. Bit će pogriješio, valjda trebalo pisati „vaši bijedni mediji“. Ili je ipak u pravu , a to „naši“ zaista i znači- „naši“, mediji od „ naroda“ , a ne od Ne-naroda. „Bijedni“ se ovdje izgleda potkralo bosanskohercegovačkom piscu.

Ovoga puta sam nabasao na njega (  prokleti mobitelac) i naslov : „Siniša Pavić, legendarni Sinjanin, koji se u petoj godini odrekao hrvatskog podrijetla i okrenuo Beograd“, a bilo ih valjda još.

Jasno, gadno se s Ne-narodom sprda već u naslovu, a mnogi su i osobno složeni u taj burek, pljeskavicu od ološa.  Među ološ pripadaju osim ostalih. „Dražen Zečić, Marko Perković, akademik Miro Gavran, Dražen Žanko, Ante Vrban, Mate Bulić, Jakov Sedlar, ili pseudoakademik Nedjeljko Mihanović“ . Samo ih je toliko spomenuo, oni su imali čast.

Posebnu čast ima Miro Gavran, na njega se nameračio. To zbog jezika (MH) ili onako?

Oni su se našli na Jerogvićevu, nepotpunom „spisku“ kao dokaz i pokaz dna na kojemu umjetnost, popularna glazba, akademija… u Ne-naroda jeste u odnosu  i na jednoga Sinišu Pavića. Možete li uopće onda i zamisliti kakva je ta publika iz Ne-naroda koja ove, sluša, čita, gleda…Sigurno neka niža sorta, rasa, pasmina…Ma da je još(više) vlasti to bi trebalo…

U tekstu još razglaba o tim serijama, ali o tome ne bih, uostalom samo sam tekst, kao roda, preletio. Jasno je valjda zašto.

O „ Pozorištu u kući“ ispričat ću tek anegdotu koja je nastala u vrijeme njena emitiranja i to na nogometnom stadionu, među navijačima NK Zagreba. Zagreb je u drugoj polovici sedamdesetih igrao u Prvoj ligi , neko vrijeme bio odlična momčad ( Vlatko Marković).

Na jednoj utakmici, tada pred punim stadionom u Kranjčevićevoj, gubi Zagreb od beogradske Crvene zvijezde, zaostatak velik, uskoro će kraj. U publici muk, gust kao i tadašnja „hrvatska šutnja“, kao na sprovodu.

Kad odjednom prodoran glas nekoga iz publike:

- A u pi.ku materinu!

- Jučer Dinamo ( izgubio od Partizana, o. a.) danas Zagreb!

- A sutra „Pozorište u kući“.

Dio publike koji ga je mogao čuti udario se od srca smijati tom crnjaku.

Toliko o purgerskom smislu za svakodnevicu i humor i omiljenosti serije.   

Napomena za kraj. Kad sam dovršio ovaj tekstić i pripremao se za mentalnu dezinfekciju, pročitah  na Maxportalu tekst pod naslovom:  „ Gordan Malić o „šminkanju mrtvaca“. Budimir Lončar nije bio hrvatski diplomat“ (MAXPORTAL 6.9.2024.) Ne zanima me Budimir Lončar, iako se Jergović i u ovom slučaju iskazuje kao neznalica Budine profesionalne biografije, ili površni znalac, pa, po običaju, na truloj građi gradi priču i pouku, već drugi pokojnik iz teksta- Siniša Pavić, o kome Malić također piše.

Poučno je zašto i kako se on kao  dječačić našao u Beogradu, prije Drugog svjetskog rata, ali ništa spektakularno- tek tragovi, „geni“,  Orjune, te fašističke, četničke terorističke organizacije koja je djelovala između dva rata. I u Sinju, i u Sinju. Preporučujem pročitati svakako, ne zbog pokojnog srbijanskog scenarista- neka u miru počiva tamo daleko- već zbog Jergovića, suvremenog bosanskohercegovačkog pisca i prosvjetitelja iz Turopolja.

Mato Dretvić Filakov