„Coprnice vulgaris“,  obične radnice u industriji ustaša

Prethodna napomena: Mislio sam kako sam o proizvodnji ustaša i previše napisao, pa sam od ovoga tekstića već bio odustao. Ali industrija ne staje, a i radnice su predane zadatku, očito u borbi za udarničke nagrade. Onda dobro.

Društvena, politička, medijska drama od Thompsonova zagrebačkog koncerta- joj onda i drugi- ne prestaje. Još ta Oluja, znate već kakva.

Zna se ona i ubrzati, a broj činova joj se povećava, jedan ni ne završi, već počinje drugi. Na ulici, stadionu…nema gdje ne može početi.  Kad ovo budem pisao već će se dogoditi novi. Za en plus prvi čin kao poticaj i sinopsis poslužila je naslovnica Hrvatskog tjednika: Coprnice vulgaris , s fotografijama Dalije Orešković , Vlatke Pokos i Severine.

Naslovnica HT-a kao zgromila je javnost, posebno jedan dio.  Nejasno zašto jer HT je objavio niz provokativnih naslovnjača o mnogim političkim i javnim osobama. Primjerice omiljen i na naslovnici bio mu je Andrej Plenković i mislim da je još uvijek. Andreja pa ni druge uglavnom nitko nije branio. Čemu kad je i ostala medija , samo na naslovnicama, činila i gore stvari, hvalila se i ružnijim najavama. A tek unutra, ova naslovnica ništa, nu pustimo sad to.

Ona pak nosi neobično zanimljivu, pa i bizarnu pretpovijest s kojom je povezana.  S „Vješticama iz Rija „ iz 1992. godine autora Slavena Letice. Jadni Slaven, što mu se zgodilo, dobio je za snahu Daliju Orešković, pogurao ju u karijeri, ne budimo naivni, a ona sada postane – „coprnica“. Coprnica ipak nije „prava“ vještica, ali je na dobrom putu, kao i dvije druge gracije, da dobije i metlu. Doduše već kao bivša snaha ali, možda je snaha uvijek snaha, bez obzira na tu sitnicu od rastave braka. Kako li vrijeme složi priču.

Međutim to o ustašama, ustašizaciji, ustašofiliji, ustaškim zmijama, ustašiji, „okorelim“ ustašama, “maspokovcina“ i sl. jedan je te isti „ roman rijeka“- proces sotonizacije  Hrvatske i Hrvata ( ako bi takvi uopće postojali). Sotona u odori ustaše , štoviše mnoštvo, ma svi su, i po danu i po noći, nikad ne spavaju. Coprnice, vračare, babe vračare su samo jedne od  radnica u industriji ustaša, moguće prelje i vezilje, a čeka ih udarnička nagrada- metla. Javile su se i udarnice iz 1992.

Ali sotone ustaše, to je već nešto. Ova pradavna sotonizacija je odavno kanonizirana, ali nikako da „svečano“ završi, već je „kanonizacija koja teče“. Prave se novi i novi ustaše, odavno ih je drvenih , glinenih, od kamena, očekuju se i ustaše roboti koji se  razmnožavaju poput ameba…

Pitanje- kad je počela prvobitna akumulacija ustaša? Ona traje odvajkada, ali da ne idemo daleko poznato je kad se zbio njen „svečani“ početak. Sedamnaestog kolovoza 1929. na dan kad je Sud za zaštitu države Antu Pavelića, u odsutnosti,  osudio na smrt, a ovdašnja medija uporno laže kako mu nije suđeno. Jeste, dobio je smrtnu presudu i prije nego je ispalio metak, prije nego su ustaše uopće i osnovani. Presudu je navodno čak i izvršio četnik Blagoja Jovović 1957. u Buenos Airesu, ali ne „u potpunosti“. Svejedno je nedavno dobio ulicu u Beogradu iako je vjerojatno hvalisavo lagao, pa ako je i pucao teško se to zbilo bez Udbe.

Inače sve u vezi ustaša dogodilo se u Beogradu, tamo je njihovo „rodno mjesto“, preciznije beogradska skupština im je „(po)rodilište“. „Porod“ se dogodio u krvi. Organizirao ga je Puniša Račić crnorukac, četnik, poslanik u beogradsjoj skupštini , izabran na Stojadinovićevoj listi u Crnoj Dori 1927.

Četnici, ako netko ne zna to su oni koji plaše sve svoje komšije s pjesmom „sprem'te se, sprem'te“, a bogme i „dejstvuju“.  I dan danas.

On je uspio pobiti zastupnike mirotvorne hrvatske stranke, HSS-a, među njima je hrabro smrtno nastrijelio i slabovidnog, skoro slijepog vođu hrvatskog naroda, Stjepana Radića. Jedini je to slučaj masovne likvidacije parlamentaraca u parlamentu u europskoj demokraciji. Znam da je to tzv. notorna činjenica, ali notornija je ona kako ovu činjenicu sudionici procesa proizvodnje ustaša, kanonizatori i razni pomagači ovu „konotaciju“ stvarnog nastanka ustaša ne spominju.  Njih brine samo jedna „konotacija“, ona ZDS-a, ona od desetog travnja 1941.do konca travnja 1945.

Od svibnja 1945. do  1971. nije ih bilo , što pobijeni, što raseljeni, a ostatak se pokorio, osim onih, dakako, proizvedenih prema političkim potrebama. 1971. su „maspokovci“ ozloglašeni do „okorekih ustaša,, . Emigraciju preskačem.

Zatim stižu osamdesete i otvaraju se pogoni za stvaranje nove generacije, a zatim oni, i oni stari postaju casus belli srbijanske nacionalsocijalističke agresije. Malo kontradiktorno, ali istinito.

Koja li je ovo sad generacija?

Mato Dretvić Filakov