Bidnoga li Zlatka Hasanbegovića- prije mu je ovdašnja, vascela skoro, medija godinama prikucavala, čekićem, „U“ na čelo i još, srpom, „strugala“ „prvo bijelo polje“, optuživala za Bleiburg, ZDS, povijesni revizionizam… u kompaniji s tzv. ljevicom. Počasni Bleiburški vod- pa to je za u prvi mrak s njim do kakvoga šumarka…, takav je (bio) odnos prema njemu. Prikucavalo mu ga se dodatno kad je kao ministar kulture taknuo „svete krave“, filmaške i ine i pokušao im uskratiti skoro ekskluzivno pravo na državnu kopanju. I opet bi isto. Mostaši su to ( ah ti konzervativci) ubrzo prekinuli. Kad je još aktivno sudjelovao u micanju Maršalove ploče s Kazališnog, dotad njegovog, trga, jao si ga Hasanbegoviću. Sve u svemu dobio je ljevičarskih, kvazi ljevičarskih i srednje strujaških batina kao rijetko tko, U zadnje vrijeme rjeđe ga mlate, ali to je samo zato što je Hasanbegović donekle utihnuo u javnosti.
Sad su ga se zato dohvatili, osim medije i njegovi iz DP-a čijeg je Kluba zastupnika u Hrvatskom saboru član, podpredsjednik! Dobi batina kao pro četnik! Gorko i tmurno ću se našaliti: Dobi od „svojih“ čavel v glavu.
Prvo bijelo- polje
Bezrazložni "pucanj" u Hasanbegovića
Nazočio je izlaganju dvojice mlađih srbijanskih povjesničara dr. Bojana Dimitrijevića i dr. Nemanje Devića, inače suradnika beogradskog Instituta za suvremenu povijest, o četnicima, srbijanskim i crnogorskim, odnosno VuO ( „ Vojske u otadžbini“ kako su se oni službeno nazivali) u prostorijama Hrvatskog instituta za povijest u organizaciji dr Vladimira Geigera , s naglaskom na njihovu sudbinu jesen 44.- ljeto 45. u Bosni, pod naslovom: „Bosanska golgota četnika 1945“. Predavanje, „kolokvij“ kažu iz Instituta, je bilo poluzatvorenog tipa prvenstveno namijenjeno stručnjacima. Jutarnji list, često „jutarnja zora“, „Aurora“, osim ostaloga, požurio je bidnoga Hasanbegovića proglasiti jednim od domaćina, organizatora, beogradskom dvojcu ( Vlado Vurušić)a bio je tek slušač, kao povjesničar. Domovinski pokret, i Penava, još brže su zastupnika u Hrvatskom saboru žestoku napali i zatražili ni manje ni više nego njegovu ispriku optužujući ga , skupa s izlagačima za povijesni revizionizam Zar njega ? Zar boljševičkom, ubilačkom, parolom o „revizionizmu“? Usput , spomenuti dvojac, pored još nekih iz tog kruga, u srbijanskoj javnosti često dobiva iste „kompilmente“, bez obzira što je revizija jedno od glavnih, ako ne i glavno oruđe, u svakom istraživanju, posebno u razumijevanju povijesnih naslaga. Koliko seže moj internetski uvid ova dvojica srbijanskih povjesničara u svojim se radovima ponajviše služe izvornom građom iz srbijanskih ( jugoslavenskih) izvora, arhiva Ostavimo njihove eventualne zaključke po strani uz uvažavanje činjenice kako su oni prvenstveno srbijanski povjesničari, ali sam uvjeren kako njihovi uvidi mogu poslužiti i našim povjesničarima- uostalom, htjeli ne htjeli, dijelili smo zajedničku povijest punih sedamdesetak godina, najmanje, pa se ta činjenica mora itekako uvažavati. U svakom iole relevantnijem istraživanju. Ako ništa možda se tako može doći i do razloga zašto su neki Hrvati sudjelovali u četničkom pokretu za Drugog svjetskog rata i ranije, recimo Đuro Vilović u Dražinom stožeru, krčki četnici iz i oko Aleksandrova ( Punat) dalmatinski četnici Hrvati, značajan broj i „viđenijih“ Hrvata, intelektualaca na strani jugounitarizma… itd. „Što se pak tiče „neprihvatljivog pokušaja rehabilitacije četništva „ ( DP) taj proces je u Srbiji, ako nisu informirani, uglavnom dovršen. Rehabilitiran je Draža Mihailović, kao samo zbog nepravednog suđenja, Dimitrije Ljotić, Milan Nedić, ili su procesi rehabilitacije u tijeku. U rehabilitaciji Nikole Kalabića , koji je dovršen- pokrenut navodno samo zbog oduzimanja nevelike imovine po likvidaciji, u čijom je sudskoj rehabilitaciji sudjelovao i dr. Dimitrijević. Sam Kalabić je , kao „zaštičeni svjedok“ sudjelovao s Oznom u hvatanju Mihailovića. Kasnije je „nestao“ jer Ozna nije voljela nikakve svjedoke, pa ni „zaštičene“. Kalabićeva sudbina i rehabilitacija nas se tiče utoliko što je i na ovom slučaju vidljiv modus operandi Ozne, a djelovala je i ovdje, samo je ( moj dojam) ostavljala manje pisanih tragova.
Rehabilitacija četništva u Srbiji daleko je šira pa im je tako priznata i mirovina za četnički staž, a o slikama u javnosti da i ne pričamo. Zar „četnički vojvoda“ Šešelj iz ranih devedesetih ( zavojvodio pop Đujić) nije svaki dan kod Milomira Marića i na svakom srbijanskom televizoru kao i onaj Bokan od „Belih orlova“, „heroj“ Šljivanlčanin, Kapetan Dragan…
Stvarna rehabilitacija četništva
A kad je ono ta rehabillitacija počela pitam ovdašnju mediju ,političare i ovdašnje istoričare, koji su se sada začudili- rehabilitaciji četnika!! Pa još osamdesetih godina prošlog stoljeća u okviru priprema za budući pokušaj realizacije „Velike Srbije“ koji je i uslijedio- da ne ulazim u razdoblje Drugog svjetskog rata. Trebalo bi „otići“ u još dalju prošlost, na „izvore „ četništva, Naravno, to ne može biti posao nekog tekstća.
Zar se tada kumovi Vuk Drašković i Vojislav Šešelj nisu osamdesetih natjecali tko je veći četnik, u idejno propagandnom smislu, ali i djelatno, „ na terenu“ u Hrvatskoj, BiH i sa svojim paravojnim četničkim bandama, pod kontrolom, uz naoružavanje srbijanske tajne službe? Vuk se danas pere i kaje što je „sedlao konja“ Miloševiću , glavnom operativcu „Velike Srbije“, ali kasno „na Kosovo (polje) stiže“, iako je bolje ikad nego nikad.( Bio u Hrvatskoj prije ovih povjesničara.) Njih spominjem samo kao eksponirane propagandiste, a daleko su važniji nacionalsocijalistički SPS, SPC( Srbijanska pravoslavna crkva), sva sila akaedmika, istoričara, o mediji u tadašnjoj, unisonoj srbijanskoj,ne treba trošiti slova….
O rehabilitaciji četnika napisat ću slijedeće: Stvarna rehabilitacija počela je ranih osamdesetih , a dovršena ranih devedesetih, ostalo je njihova pravna, formalna rehabilitacija.
Na koncu i tzv. JNA, se može smatrati samo jednom, službenom, najvažnijom vojnom formacijom neočetništva ili srbijanskim Whermachtiom u provedbi neo)nacističkog projekta „Velike Srbije“. Simbolički zorno su „rehabilitaciju“ obilježili četnici „salatari“ u studenom 1991. u Vukovaru s poznatom ljudožderskom pjesmom/himnom uz „trendovski“ zahtjev za malo „zdrave“ salate. Zapečačena je promjenom imena tamošnje Ulice Stjepana Radića u Ul. Puniše Račića!!!
Drugo , recimo, crveno- polje
Inače masakr hrvatskih zastupnika HSS-a u
beogradskoj skupštini 1928. je tema koju, skoro, svi u Srbiji, od istoričara do umjerenih pvjesničara obilaze k'o mačci vrelu kašu. Najpoznatiji(meni) izuzetak je Milan St. Protić , unuk prvog predsjednika vlade Kraljevine SHS Stojana Protića. Zašto njega nitko ne pozove u Hrvatsku?
Istina je kako Srbijanci, svaka službena Srbija, slave svu silu svojih atentatora, Apisa, Gavrila Principa, Punišu Račića, atentatora samoubojicu u bjelovarskoj vojarni majora Tepića, pa čak i atentatora na premijera Đinđića., za čiju amnestiju je Kapetan Dragan organizirao i potpisivanje peticije.. Spomenut ću još jedan primjer, bizaran detalj rehabilitacije četnika i slavljenja atentatora. Pronašli su nekoga Blagoja Jovovića i navodno utvrdili (sam svjedočio) da je on pucao u Paveliće u Beunos Airesu od kojih je rana kasnije umro u Madridu.. Za slavu su mu dali ime ulice u Zemunu (baš) preimenujući Zagorsku ulicu, baš nekako o „Oluji“, 5. kolovoza 2020. ( O tome sam pisao u Teleskopu, „ Kako je Vučić „preoteo“ Udbi
atentat na Pavelića. Zašto je četnik
Blagoje Jovović dobio ulicu u Beogradu“, 8. 8. 2020.) Ne vole brate Zagorce, a
naročito jednoga, neki tamošnji heipersonični šovinisti čak tvrde kako je on za
Srbe daleko pogubniji od Pavelića ( jedan od tamošnjih istoričara
i samozvani „gradonačelnik Zadra“, pored ostalih) Je li s tim Jovovićem zatvoren povijesni krug
atentatora ili Srbija čeka novoga?
Napad na Hrvatski institut za povijest
Eto nešto malo razloga zašto je napad na Zlatka Hasanbegovića pod optužbom sudjelovanja u rehabilitaciji četništva i za povijesni revizionizam potpuno neutemeljen i još potpunije promašen.. Uključio se i Ivkošić sa žalbom kako su sve ograde porušene pa četnici šetaju po Hrvatskoj. Zar nije, Ivkošiću jedan od „rušitelja“ ograda zemljak Todorić, na priliku? Za ne zovemo srbijanske turiste , pa bi valjda trebali detektorom na granici najprije ispitati koji je od njih četnik, veći ili manji, ili je lovica draža, a granice otvorene, itd.? Inače smatram kako je ovdje bidni Hasanbegović kolateralna žrtva, a glavna meta napada- Institut za povijest, malo izokola. Druga, važnija tema.
U DP-u, koji drži Milanovićevu stranu u putinofiliji nisu primjetili četnika s ruskim odličjima, heroja iz agresije na Ukrajinu u prvim redovima za nekog Putinova nastupa, već Zlatka Hasanbegovića , podpredsjednika svog zastuničkog kluba- tamo balvan, ovdje trun.. Baš je ta desnica strućna u ujedinjenju, "reže" se međusobno na tanke "fete" -,k'o salamu.
Zadnjih godina, naročito od ruske agresije na Ukrajinu, najkasnije 2014. daleko je aktualniji novi model srbskoga sveta od staročetništva ( vidi pod „Crna Gora“).Posebno je zanimljiva metoda koju su preuzeli od komunista, preciznije Gramscija, „marša“ kroz kulturu, i kroz institucije i pomoću masovne kulture, pop rock, turbofolk... Tako jedan od najvažnijih operacionalizatora srbskoga sveta Raković spominje kao „oružje“ u tom superiornom oranju po regionu i- Zdravka Čolića.
To usput, a da se malo i s time netko temeljitije pozabavi Evo prijedloga: za početak vidjeti ulogu Hateveja u sklanjanju domaćeg folka s ekrana, samo to.
Treće polje- bijelo
Što se pak tiče razgovora hrvatskih i srbijanskih
povjesničara, barem onih koji nisu otvoreni podupiratelji tog sveta
oni su i poželjni i nužni, oni nisu opasni , pače su umirujući, a daj Bože da u
njima ima i –revizionizma, nužnoga revizionizma, ustvari poštene povijesne
znanosti. Uostalom kad i ako Eunija k
sebi primi Srbiju, a o čemu će se Hrvatsku, budimo realni i iskreni, malo
pitati, „primit će za uši“ i povjesničare ovdašnje i tamošnje i posjesti za
isti stol, možda među prvima, a oni si ionako imaju što za reći. Zar nije
bolje, produktivnije da se oni „suočavaju s prošlošću“ iskrenije nego što to
čini ova „regionska„ udrugarija kominternovskih korjena i metoda.
Mato Dretvić Filakov