Odavno medija čini baš sve što joj je volja, a volja joj je za moć- isključivo za moć. Čak joj i profit od reklama koje prodaje kroz tzv. gledanost, vidljivost samo sredstvo za istu svrhu. Medija u stranom vlasništvu, izvan domicilne države, svejedno koje, a Hrvatska je možda i najzorniji primjerak, služi za isto, čak i bezobzirnije, pri čemu profita na tom „domicilnom“ tržištu ne mora ni biti, on se ostvaruje negdje drugdje, može i godinama poslovati s gubitkom na tako malom tržištu ( kao što je n.pr.  Hrvatska)- nevažno. Važan je konačni cilj. Moć. Vidljivost, gledanost kad su televizije u pitanju postiže se prizemnim priglupim sapunjarama, tzv. igrama stvarnosti ( realyti…) i sl. Što glupljim to bolje, važan je dojam kako svaki „mali čovjek“ (gledatelj) može postati „netko“ slavan, bogat… I još se javnoj, državnoj televiziji  otima, novcem,  nogometna reprezentacija (Nova TV . n.pr.), rukometna u naponu slave (RTL , n.pr.) i eto još gledanosti, i od onih koji takve televizije ne bi inače gledali, a stigne i profita štogod. Usput se , bez nadoknade, uzmu i novinari koji su nekakvu slavu, radno iskustvo, stekli na javnoj televiziji, za pretplatničke porezne i para porezne novce, pretplatu. 

I lijepo se tako gledatelja od mogućeg subjekta koji bi još razmišljao malo pomalo pretvara u objekt- pojednostavljeno, u ovcu. Jadna ovaca, baš smo na nju simbolički navalili. Vjerojatnija je pretvorba, metamorfoza gledatelja, u kišnu glistu. Obaspe ju se takvim virtualnim smećem, unutra joj toplo, stvara se humus, ona to sretna guta i probavlja, živi jednostavno- u govnima.

„Šouovi“ prvenstveno služe za rušenje, razaranje svekolike tradicije. Čak i sjećanja. Onda nastupaju ozbiljnije, opakije podvale iz sfere političkog, svjetonazorskog, ideološkog usmjeravanja. One se, barem u početku, daju u malim dozama koje se postupno povećavaju. Stiži i analitičari , peerovci, suvremeni vračevi, manipulatori masama. Ništa zapravo novo obični agitprop ili propaganda goebelsovskog tipa. Dodaje se čak i jedna nova cijela televizija koja je politička , ah svi mogu tamo, kao nešto, reći ( primjer, N1). Tzv. demokracija raste i cvate.  Sve je šarenije i šarenije. Nije samo jedna boja, crvena , ili crna, ili dvije, crvena i crna. Dodaju se žuta, pa zelena i na koncu uzurpira cijeli spektar. Duga se skida s neba. Cilj je sasvim jednostavan- amorfna masa je stvorena, ostaje još s njom potpuno ovladati.  I eto puta je bez povratka - u totalitarizam. U virtualiji je on već, odavno, i dostignut.

Razigrana  vlasniščka „struktura“

Takva vam je grana i N1. Vlasnički srbijanska ( Dragan Šolak) ali tu je i „CIA emeritus“, („ Cija u mirovini“ general Petreus, šef CIA-e i mirovina, ma dajte) na početku navodni dobrotvor Soros, kažu srbijanski mediji, zatim Luxemburg, pa Švicarska, fondovi… Uglavnom ni za glavu ga, vlasništvo, ni za rep, što bi se reklo- netransparentno, zamršeno k'o potpuno u neredu razvezano klupko, crne, vune. Gdje li je niti početak, a gdje kraj, ne zna se. Crna nam se vuna prede, jedino je što se zna.

Tako se dobije i „medijska raznolikost“ kako programska tako i vlasnička. Isti vlasnik, ili povezani vlasnici, ima više različitih televizija , medija , pa ih možete razlikovati samo indeksirajući ih . Nova ,ustvari N nulta,. N1, N2 , N3…bez obzira na formalno ime. Ma razlikuju se, ova hoda po selu ona osvaja „šouovima“ grad, za sapunjare ne znaš koja je prizemnija ona od veljače ili ona od februara, ona voli nogomet, ova rukomet... Zaboravih, one tako osvajaju cijeli  tzv. Balkan, „od Vardara pa do Triglava“, dakako i daleko šire, ustvari globalno. Onda N1, ovdašnja, ima i portal, zasad.

Pogledajmo srbijansku, ona je ipak bliža originalu. Opozicijska je, na prvu, Vučiću služi kao dokaz „slobode“ medija u Srbiji i kao vreća za udaranje- sve krivice on i njegovi svaljuju na N1. Zagledaš li se malo u dubinu s ovih strana sve to više i više  naliči igri  duplog pasa. N1 srbijanski ima još grana, pa portal, na koncu i tiskane novine ( Nova S) koje se tiskaju , čini mi se u Osijeku. Ovdašnju, naravno, ne gledam, nisam blesav, kao ni one druge s drugim indeksima ili „imenima“. Ako mi je do N1 pogledat ću original. Nisam znao kako i ovdašnja ima portal sve do neki dan. Dok nisam ugazio. Začepio sam nos, navuk'o rukavice, ustvari Corona je, pa imam masku, a imam iskustva. Tako sam, slično opremljen zadnji puta, davno prije Raspudića „pročitao“ „sabrana dela“, pojijezu (poezija) i publicistčke uratke Đežulovića. Bješe to u vrijeme ptičje i svinjske gripe , ebole i sličnih pošasti, a sve to sadržavala su ta „dela“, dakako udarajući pritom u mozak. Sad se tome dodala još i Corona, mutacija N1/2. 11. 2021. U Dežulovićevim „sabranim delima“ pronašao sam uvijek isti gen mržnje -sa šiljkom. I ništa više , od Ferala, preko srpskih Novosti u Hrvatskoj do N1 info-a, Dakako radi se o njegovoj najnovijoj kolumnističkoj mržnji pod naslovom „Jebo vas Vukovar“. Ne pada mi ni na kraj pameti citirati sve te silne psovke iz tog teksta, rastresati vreću punu mržnje i tako ju još širiti. Kad bih to i činio svugdje gdje je psovka u tekstu upisao bih ; „N info 2. stu.2021. 12:17>12:36 „. Imam pred sobom i opakiju inačicu, „mutaciju“, ali ne ću.

Cvjetak  za sve poginule, a koji su opsovani na N1

„Televizija N1 će podržavati psovanje mrtvih

1. Kako je Dežulovićev tekst sadržajno i izričajno elementarna mržnja,

2. Kako ona , kao srbijanska televizija ma i u dijelu vlasništva, podupire stajališta iz teksta koja su na tragu mržnje srbijanskih nacional-socijalističkih skupina i krugova, kako onih iz prošlosti tako i sadašnjih, a korespondira i sa suvremenom koncepcijom „srbskoga sveta“,

3. Kako je mržnja u tekstu, upućena i stradalima i mrtvima i živima baš na Dušni dan,

4. Kako se zbiva baš u vrijeme slične akcije „zeleno-lijeve„ zagrebačke  možemaške vlasti u vezi murala na zagrebačkom Laništu… i t.d.

Čitam kako se N1 Televizija upravo nalazi u postupku traženja (dobivanja) nacionalne frekvencije u RH. Želim nadležnoj Agenciji da postupak ubrza jer će me, na koncu, zanimati samo to.

Usputna napomena  za kraj.

Skoro zaboravih, navodni povod, navodno i najvažniji, slučaj je nekog šerbedžije, jer da taj glumi i pjeva , a ne daju mu, eto u Vinkovcima. Ne znam koji je taj. Sjećam se kako je postojao odličan glumac Šerbedžija s tamo negdje do druge polovice osamdesetih godina prošlog stoljeća. Ali taj je nestao još u vrijeme kad je radio pod vodstvom režisera Ljubiše Ristića , poznatog srbijanskog nacional-socijalista. E taj je još živ i skoro svaki dan je na srbijanskim televizija,ma. A što je s tim glumcem - ne znam. Jednostavno- nema ga više. Čitam kako postoji neki šerbedžija koji, o Bože, po Brijunima skupo prodaje bozu, al' to sigurno nije taj.  Ovaj je bozadžija.. 

Mato Dretvić Filakov