Agresija na hrvatski jezik(2)

Kolumnistička praksa Jergović M-a. prvenstveno je političko kolumnisanje po „ovdje“ , ovdašnjim pojavama, fenomenima , pa i beznačajnostima, potenciranim na entu. Popljuje se „to“, na kraju s nekom poukom i porukom.

Priču obično gradi na truloj građi, nekoj izmišljenoj, ili umišljenoj, njegovoj, činjenici kao nosivoj gredi. Vjerojatno iz nehata i od prevelike pameti sam je svoje kolumnisanje najbolje opisao kao - „ slobodno od činjenica“.  Zapisao M. Jergović: „Sloboda od činjenica je najperfidniji oblik ropstva, jer njome čovjek odustaje od biblioteka i arhiva, te od tekovina vlastite civilizacije“. ( Iz članka „Zašto su rodina gnijezda preživjela sva strašna nevremena“, Jergović, Autograf kod Pilsela i Josipovića, 29.07 2023.)  On me i zanima kao sorta nekakvog političkog i sl. analitičara, koji se razumije u sve, uključivo i rodina gnijezda.( Da to tek vidite! Možda se i toga dohvatim, možda.)  Nešto tome nalik- a bio bi iznad - nadautor. On bi bio i umišlja si da jeste –zakon. Kako uostalom i glasi naslov ovoga njegova teksta.

Evo te  građe o  jeziku  ovdašnjih „govornika“ : „ Jezik je ono čime se govori i ono kako se govori. Već tridesetak godina, a možda i znatno duže, hrvatski se govori uz stanovitu nelagodu i strah. I kroz to vrijeme hrvatski se jezik među njegovim govornicima definira kao ono što nije srpski. I to je, čini se, imperativ i osnovni razlog njegova postojanja, forma njegova  bivanja. Hrvatski je dakle nesrpski jezik…“ ( M. J. „ Ja sam zakon o jeziku, o hrvatskom jeziku“) ( „24 časa“, večernje izdanje, 11.avgusta 2023.,  kasnije i na njegovu blogu valjda u rubrici, Ajfelova ćuprija, izvorno „most“- jer –Ja. I Ich… sam zakon o hrvatskom jeziku, za Jegovićeve kolumne, uratke, svakako o.a.)

O prvoj rečenici ne ću napisati ni slova u njoj vrijedi jedino „i“.

„Tridesetak godina“, to mu dođe nekako od 1989. Ili 1990., 33, odnosno 34 godinice kako se „hrvatski govori s nelagodom, strepnjom, strahom“. Tih godina, što „antibirokratskom revolucijom“, a 1990. i ustavno Srbija se , sa Vojvodinom, Kosovom ( i Crnom Gorom) „otcepila“ od SFRJ i tako ju stvarno i pravno- srušila. Da bi se baš nekako od tada hrvatski jezik govorio „sa strahom“, malo mi je čudno, blago rečeno. Kolektivni, zarazni, strah od samoće? Što li bi to bilo?

Virtualna balvanizacija, Foto Trn

I od tada, „kroz to vrijeme se hrvatski jezik među njegovim govornicima definira kao ono što nije srpski.“ Ma pametan je taj Jergović- Srbijanci otišli i sa sobom iz SFRJ ponijeli svoj jezik, a Hrvatima, ustvari „ovdašnjim govornicima“  ono što je ostalo, otpadci od srbskog postali su – hrvatski jezik.  Pa će nam to sad Jergović još da uredi po svom zakonu.

Srbija je ubrzo ostatkom Juge  marširala s tenkovima, organizirala pobune, slala bande, uvodila čisti srbski, kao u Vukovaru, u čast Puniši Račiću, ili po tzv. Sao Krajini uopće. Tamo o nekakvom „hrvatskom jeziku“  nije bilo ni spomena. Nije bilo ni tih „govornika“ tog jezika tzv. Hrvata- protjeralo. Ostale su samo „ustaše“ u slobodnom dijelu Hrvatske, iako je takav stvor tamo viđan toliko često koliko i snježni čovjek Yeti. 

Al' se dobro, pored ostaloga, pljačkalo, na srbskom,  po okupiranom dijelu: nafta, slavonska hrastovina, konji bijelci iz Lipika, kulturno blago, a stiglo se i do utičnica iz napuštenih kuća. Dio zarade od ratnog plijena, kao i od opljačkanog blaga bivše Juge iz Srbije sigurno je završio i u Austriji. Pa se odatle  vratio, makar cent, para. U mediju? Tko zna. Osim prethodnih usmenih i pisanih istoričarskih i jezičnih „znanstvrnih“ prisvajanja, pokušalo se devedesetih i ratno, fizički uzeti Dubrovnik, dubrovačku kulturu, književnost, jezik… usput ga rušeći i paleći- ali nije ni tako išlo. Ostalo je povijest.

Nu, kako i što bilo, imperativ i osnovni razlog  postojanja hrvatskog jezika , forma njegova  bivanja u tome je da on nije srpski, tvrdi Jergović i zaključuje:

 „Hrvatski je dakle nesrpski jezik.“

 Razumio sam, hrvatski jezik dakle živi, ako uopće postoji, u negaciji, uronjen je u NE, on je sama negacija. Ništavilo. Nejezik.

Moram priznati da odvratniju negaciju hrvatskog jezika, a objavljenu ovdje, davno nisam pročitao. Možda nikada.

Ili, najdalje, iz ništavila, dokle bi jezik ovdašnjih „govornika“ mogao dogurati je nešto kao- „bespravno izgrađena kuća“.  Nepodoban je  čak i za  „bespravno izgrađeni“ dom. Ni spomena. Ma ovo je još bolje.

 A onda ga  neki  Gavran ( možda gavran)?) neki Plenković i Obuljen- Koržinek, kao bespravno izgrađeni objekt ( možda štalu?)„ u ovdje“ odlučili legalizirati. Ti, i „ koji su predlagali i branili Zakon o jeziku…služe se njime na način koji ne će impresionirati njihove sugovornike…“ U Gavranovu slučaju „ ni čitatelje“, Tako kako ti govore, „a Gavran piše“ ne bi poželio (govoriti. o.a.) valjda ni jedan „govornik“ tog jezika. Još im je crimen ( Magnum crimen?) što nisu pozvali pisca u komisiju o jeziku ( zakonu). Recimo kao stručnjaka , za zemljopis ( o Turopolju) biologa( uža specijalizacija rodina gnijezda) građevinskog inženjera, fizičara , meteorologa, urbanista, demografa...  Meni je toga ovdje dosta.

 Samo napomena još  kad je riječ o tih „tridesetak i nešto više godina“:

„ U Socijalističkoj Republici Hrvatskoj u javnoj je upotrebi hrvatski književni jezik- standardnog jezika  Hrvata i Srba u Hrvatskoj koji se naziva hrvatski ili srpski„ ( Ustav SRH 1974, čl. 138. prethodili takvi amandmani 1972.)

 „ Autentični tekstovi saveznih zakona i drugih saveznih propisa  i općih akata donose se i objavljuju u službenom listu Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije na hrvatskom književnom jeziku , latinicom“ ( Član 293 Ustava SRH iz 1974.) Eto u Hrvatskoj je i tada u javnoj uporabi bio hrvatski književni jezik i latinica, koji su upotrebljavali i Srbi. Ćirilica , koja je i hrvatsko povijesno pismo, se učila u školama, a u javnoj uporabi je bila- na željezničkim postajama Tako je to zadnjih pedesetak godina, da ne idem dalje. Zašto bi to Jergović morao znati. On nije odavde. Ali kamo bi nas on to  sada metnuo, gurnuo?  Nema kamo do li u srbski svet, a možda i dublje.

Koga briga za njegove fikcije i pijesmice, neka ih svira, piše, kome i kako hoće.

Ali njegova kolumnjarska „sloboda od činjenica“ je nešto sasvim drugo, tim prije što je zaštićen kao takav, ni čitatelji ga ne smiju komentirati, a kamo li da bi bio dopušten odgovor na istom mjestu. Vrsta totalitarizma, nego što.. On je Zakon. To tak ne bu išlo- da Jergović vozi  terencom po  nogostupu i biciklističkim stazama, ili po mediji, sasvim svejedno-, pa makar se radilo o mediji u tisuću posto srbskom ili bilo čijem vlasništvu. Ako  takovo što, ipak, prođe, a do sada je prolazilo- zbogom diko. Ni dugo se ne će čekati..

( Nastavit će se, ima ih još)

Mato Dretvić Filakov .