URŠA RAUKAR-GAMULIN, MONTAŽA HRVATSKE KOLEKTIVNE KRIVNJE U VREMENU I PROSTORU

Od početka prosinca nema događaja u Hrvatskoj. Ništa se ne događa. Ne umire na Corona odjelima skoro nitko, tek njih više od pedeset do više od sedamdeset dnevno. Što bivših „antivaksera“ (više), što „provaksera“ (manje) pa i jednom , dva puta, cijepljenih protiv Corone. Ne, oni kao da ne umiru, samo se sele u različite odjeljke statistike, primjerice iz statističke odrednice „živih“ u statističku skupinu „umrlih“ .  Uglavnom vrijeme je  siromašno događajima, kako „kod nas doma“, u "region" , Euniji, a na globalnoj razini je nekakva utiha, da me nabrajam gdje sve.

Realno, zadnjih petnaestak dana samo su tri događaja vrijedna spomena: medija i politika su zagušeni likvidacijom zagrebačke obitelji Zec tamo 1991., pušu jaki vjetrovi s Pantovčaka i skupljaju  se potvrde od pojedinaca za referendum- protiv potvrda (!). Ništa bez potvrda, s cca 400.000 pojedinačnih potvrda - protiv jedne, Covid potvrde. Prikupit će ih Most, a onda će čekati Ustavnog suda- potvrdu. Zatim, moguće, sam referendum koji mora dati konačnu potvrdu nečega, pomoću tisuća i tisuća pojedinačnih potvrda na „da“ ili „ne“. Metnimo da  referendum prođe e onda nije gotovo, još će Hrvatski sabor  dvotrećinskom većinom trebati potvrditi sadašnju i neku buduću pandemiju. Presudni glas bit će pritom onog pandemiologa Mire Bulja, ili, ništa manje poznatog hrvatskog političkog Bruce Leeja. Inače Covid potvrda će , kao i mnoge mjere za Coronskog rata jednostavno odumrijeti, ili mutirati Javit će se druge, politički i zakonski nepredvidljive i neupisane u Ustav.

Ima i jedan čovjek tamo na Farmi Pantovčak, predsjednik Milanović ( Tako sam to nazvao kad je predsjednik Stipa tamo bio naselio magarce, Zbilja di su magarci?) koji odatle uporno i svakodnevno „ventilira“.  Ovo „ventilira“, zbilja zgodno, prije nekoliko godina čuo sam baš od njega, u saborskoj raspravi s jednom zastupnicom iz HDZ-a. svidjelo mi se . Statistički,  od sto proventiliranih čestica tek je jedna prava. Većina ih s Pantovčaka odleti do drugog zagrebačkog brda, pa s njega kreće protuventilacija. Neke čestice s Pantovčaka putuju daleko, k'o virus,  šire se zrakom, do BiH, Austrije, Nizozemske, Ukrajine. Te nam se onda vraćaju, a neke primatelji  čuvaju za pogodniji trenutak.

Ovdje ćemo se (opet) opširnije osvrnuti na onaj o proizvodnji efekata davnih, dječjih žrtava i to djevojčica. Ni sekularna religija ne može bez biblijskih tema. Pisao sam o tome ovdje prije desetak dana, ali proizvodnja se nastavlja. Od svih žrtava, a slučaj zagrebačke obitelji Zec je iz tog vremena, iz Domovinskog rata, što djece, što punoljetnih građana, sjeća se medija i politika imenom i prezimenom samo one „srpske obitelji Zec“. Ni žrtve iz aktualnog Coronskog svjetskog rata se ne imenuju. Ustvari nije istina, udruge su Milanoviću „napismeno“ spočitnule još jednu djevojčicu s imenom, migranticu koja je stradala u Srbiji.

MONTAŽA HRVATSKE KOLEKTIVNE KRIVNJE U PROSTORU I VREMENU

Gdje ja to živim?  Gdje točno teško mi je utvrditi, u Hrvatskoj, Euniji, Regionu, Neobalkaniji, Globaliji.., nu s kim- znam.  Eto, pored ostalih sličnih, a ima ih, i s Uršom Raukar-Gamulin  možemaškom zastupnicom u Hrvatskom saboru, dugogodišnjom njihovom aktivisticom još tamo od trojanskog konja s Cvjetnog trga početkom prošloga desetljeća, diplomiranom glumicom osrednje glumačke karijere, Josipovićevom političkom prijateljicom…Gdje sam sad nju našao? Na srbijanskoj internetskoj televiziji s čak  četiri „S“ (SS x2) „In4Snet“ koja je jedan od važnijih promotora „srbskoga sveta“ i jedna od zaslužnijh za uspjeh SPC-ove „litijaške revolucije“ u Crnoj Gori. Pomislio sam kako je  zastupnica Raukar-Gamulin možda u društvu Ive Josipovića bila jedna od počašćenih sudionica „Porfirijevih kružoka“ , pa joj sad , nakon Porfirijevog vrtoletnog desanta na manastir na Cetinju, iz podaljega, vraćaju. Ne znam. Možda je i gorivo za taj vrtolet (ruski) bilo ekološko pa ovdašnji „zeleno-lijevi“ ( „lubeničari“) o tome šute, te im je crna, komunisti bi rekli „mantijaška“, revolucija  dobra. S druge strane ti su morali  „začepiti nos“ jer nisu  baš prijateljski raspoloženi ni prema zeleno-lijevima, kamo li prema „zelenašima“. Kako bilo, prenijeli su njen „slobodni  govor“ u Hrvatskom saboru 7. XII. 2021¸.izdvojeno i u cijelosti kao zaseban prilog. Tako sam nabasao na Uršu Raukar-Gamulin, pa poslušao, preko Srbije i Crne Gore, što je ona u Hrvatskom saboru govorila. I došao do uzornog, etalonskog, modela za ovu, dakako i slične, „sućutne“, komemoracijske, propagandne agresije na Hrvatsku- agresije  davnim smrtima. Uršin model je odličan, kratak jasan.

Prvi dojam: gdje ćeš naći boljega svjedoka za napredak i cvatnju „srbskog sveta“ do li u Hrvatskom saboru, a usput će ta nagnojiti i zaliti „zimzelen“ i lubenice u Hrvatskoj. Koalicija „srbskog“ i zeleno-lijevog sveta/svijeta? Loše odglumljen sastavak, glumica čak nije bila u stanju zapamtiti tekst, već ga je čitala (Tko joj ga je pisao, ali svejedno,  profesionalka je. ) gluma je više sličila  kakvoj diskusiji na nekakvom „centralnom komitetu“,  nego  kratkoj sućutnoj priči o smrti i krivnji.

Ostali dojmovi. Početak, urbana bajkovita slika obitelji s Trešnjevke (predpostavljam mišljeno „crvene“ o.a.) i glave obitelji „omiljenog mesara“ iz Petrinjske. Slijedi rez.  „…Ali imali su jednu veliku grešku za to vrijeme- bili su Srbi. Nisu bili naši“- loše dalje recitira glumica. „…Dovoljno da je tada 1991. bilo dozvoljeno upasti u njihovu kuću…“- nastavlja. I ubiti, nakon pljačke, na kućnom pragu Mihajla Zeca. Još malo opisa sa sljemenskog izletišta, pa strava i užas. Skoro zaključno: „…Aleksandra Zec doživjela je sudbinu Lee Deutsch, malene Madine koje su ubijene i stradale samo zato što nisu bile naše.“  Bilo je još nešto optužujućih rečenica, pa i ono o „Merčepovim kordonima smrti“, te jedna  za bolju budućnost, kao što je i red. Doći će to  „novo vrijeme“, kao što je nužnost kod svakoga totalitarizma, poglavito novoga „ … u kojemu ćemo komemorirati sve nevine civilne žrtve, vrijeme u kojemu ćemo se boriti da niti jedno dijete, niti  jedna nevina osoba, ne bude obilježena, ne bude ubijena samo zato jer nije naša“- poentirala je glumica na čitačoj probi u Hrvatskom saboru. ( Svi navodi iz govora prema „4S“.)

DEMONTAŽA

Model je vrhunski. Svijet za glumicu zastupnicu Raukar-Gamulin, i slične istomišljenike kojih nije malo, očito u Hrvatskoj počinje 1941. Zatim ona 1945. negdje nestaje da bi se 1991. opet pojavila i traje, valjda nažalost, i danas 2021.  Prvi  događaj iz Uršine montaže se zbio na dva mjesta, u Zagrebu i u Auschwitzu, doduše ne 1941, već 1943. drugi u Zagrebu !991., treći u Srbiji. Kod vremenski prvoga (1943. ) uhićenje se dogodilo u Zagrebu, uništenje u Poljskoj, tada Treći Reich. Drugi, likvidacija tri člana obitelji Zec, u Zagrebu, a treći u Srbiji i nije nikakva likvidacija  već stradanje u naletu vlaka, prometna nesreća, a stradalnica, malena Madina je iz Afganistana. Za sva ova tri ubojstva,  stradanja, krivi smo „mi“ kako danas slušamo.  Sva tri događaja povezuje policija, prva je to „kvaka“, karika modela . U prvom sudjeluje u uhićenju ( s Gestapom)  u drugom, 1991. likvidira žrtve, a u trećem (2017.) radi se o policiji na granici Hrvatske i Srbije koja ne dopušta ilegalne prelaske, s naglaskom na migrante- inače žrtve induciranih, proizvedenih, migracija. Gdje je policija tu je i država, druga  „kvaka“ modela. Prva država ( hrvatska) s ograničenim je suverenitetom i pod vlašću njemačkog nacizma i talijanskog fašizma. Druga , od 1945. do 1990. se ne spominje kako bi se prešutjele njene likvidacije u miru, također je s vrlo ograničenim suverenitetom , suverenitetom u tragovima i pod vlašću komunizma. Ona iz 1991. tek je u nastanku, njena trećina je u prosincu te godine okupirana od srbijanskog-nacional socijalizma ( Jugoslavije ni formalno, ustavno pravno više nema, srušila ju Srbija) a ostatak pod njegovim većim i manjim vojnim, obavještajnim, medijskim i inim udarom i međunarodno je nepriznata.

 Nevjerojatno, ponavljam, što je sve u Uršinom  modelu pomiješano, godine kroz osamdestgodišnje razdoblje, države, od Afganistana, preko Treceg Reicha, Poljske , Srbije da bi sve završilo u Hrvatskoj i Zagrebu. Dva agresivna rata, jedan svjetski drugi regionalni, obje agresije  u bitnome nacionalsocijalističke, migrantska kriza  „u miru“, tri nacuiionalnosti, od kojih je jedna izmišljena. I sve natovareno „nama“.  Središnja ličnost iz kratkog saborskog govora je djevojčica Aleksandra Zec, a njena gorka sudbina temeljni je kamen modela „naše“ svevremene krivnje. Moram napisati: Strašno je to što ubijenim članovima obitelji Zec čine ovi njihovi navodni „sućutni“ zaštitnici, naročito živućima. Tužan sam što sam  o tome prinuđen pisati, ali oni „nas“ tjeraju da se i „mi“ uvlačimo u njihov ružno okončani život, jer o njemu jednostavno lažu, iznose poluistine- kako bi izgradili svoj maroderski model kolektivne krivnje  „nas“ živih , ali i onih kojih odavno više nema. Užasno je i to kako u sve upetljavaju, bez ikakve poveznice,  sudbinu Lee Deutsh, pa i male Madine. Obitelj Zec nije „srpska obitelj“ otac Mihajlo je Srbin, majka Marija Hrvatica, a djevojčica Aleksandra  maloljetna da bi si sama odredila nacionalnost. U ono vrijeme, danas bi se već i mlađa mogla odrediti baš kako ju volja. Kako to uostalom da „liberalno-lijevi“ (i) feminizam određuje nacionalnost po ocu , a ne po majci? Kako to da „liberalno-lijeva“ (i) ravnopravnost spolova među žrtve ne „uvodi“ i malodobne dječake, pa na tome gradi model, barem jednoga?

 Mihajlo Zec nije samo „omiljeni mesar“ već i mesar kojemu je omiljen hobi safari, a to baš i nije bio hobi običnih omiljenih mesara. Umorstvo nije nacionalno, već pljačkaški, u ratu doduše, motivirano, a „društvo“ ubojica i žrtava je  nacionalno mješovito ( „Jugoslavija u malom“). S barem jednim od ubojica poznavao se otprije, bili su u „zamršenim“ poslovnim odnosima, itd, itd. U Uršinom "slobodnom govoru" još je jedna , fundamentalna, laž, naime kako tada u Zagrebu nema ratnih djlovanja.. Dok su tisuće Zagrepčana na ratištima diljem Hrvatske, mnogi i dvadesetak kilometara zračne linije od grada koji je na dometu srbijanskog dalekometnog oružja i zrakoplovstva,,, nedavno su raketirani Banski dvori,, KOS (urota "Labrador") minirao, objekte židovske zajednice u središtu grada, Zagreb prepun izbjeglica od kojih  mnogi u duši  nose  sudbine svojih bližnjih poginulih, uključivo i djece......

Jednostavno , Uršin model, udrugarski i ostalih je na staklenim nogama, utemeljen na laži koja se uporno ponavlja. On služi stigmatizaciji „nas“ živih, proizvodi sa zavidnom upornošću nove netrpeljivosti i podjele u društvu i izravno vodi u sukobe u kojima nisu isključene ni žrtve različitih spolova, „orijentacija“ i životne dobi.

Obećava nam  glumica zastupnica „novo vrijeme“, „ u kojemu ćemo ( misli valjda „oni“ o.a.) komemorirati sve civilne žrtve“. Ma dajte, imala je ona i njeni udrugari i ostali „oni“ punih trideset godina  kako bi to (u)činili, pa nisu.  Oni su činili što i Urša sada- tražili  krivce samo nekih žrtava i prešućivali uzroke svih žrtava u ratu devedesetih godina prošlog stoljeća ni ne spominjući kako se radi o srbijanskoj nacionalsocijalističkoj agresiji. Da im se slučajno omaknuo spomen  Domovinskog rata vjerojatno bi dobili krvarenje usne šupljine, pa ga ne spominju.

Ipak, kad bi Urša Raukar Gamuln, vjerojatno i tada  još zastupnica glumica, možemaška vrhuška, Peđini esdepejci i oni odmetnuti, svih osamnaest udruga koje su pisale Milanoviću i ostale, barem njihove trojke, svaka s transparentom, uključivo i Milorada, komemorirali 2. svibnja 2022. žrtve dvanaest redarstvenika u Borovu Selu koji su tamo umlaćeni kao „kerovi iza plota“, Uršinom „novom dobu možda“ bih se ponadao.  Kako umlaćivati  Hrvate u Hrvatskoj Srbima je 21. travnja 1991. u govoru u Jagodnjaku (Baranja) preporučio Milan Paroški, tada zastupnik neke srbijanske stranke u srbijanskom parlamentu. Po njegovu tadašnjem priznanju  u govoru u Jagodnjaku  već je govorio i Srbima u Borovu Selu, dan dva ranije- i eto za desetak dana umlaćenih „kerova iza plota“. I danas je aktivan u srbijanskoj javnosti, kao uostalom još aktivniji Vojka Šešelj., Šoškočanin i drugi.

Govor na komemoraciji održala bi Urša Raukar Gamulin, a kako ne bi  čitala zamuckujući režirati bi joj ga mogao profesionalni redatelj Dragoslav Bokan, po uvjerenju i zanimanju zapovjednik „Belih orlova. Aktualni je režiser svih masovki i mitinga od značaja za „srbski svet“ Aleksandra Vučića ( o Oluji i druge ). Zatim i onih preko četirstodječjih civilnih žrtava. Previše ih je , više nego dana u godini, pa zato ovako kao naprijed opisanu ne obilježavaju ni jednu. Vjerojatno je tako bolje, jer , osim ostaloga, ne bi bili ni iskreni ni sućutni,.
Ima pravo Uršin prijatelj Ivo Josipović , poznati  odiofob (strah od zmija) zmija mu stalno sikče. E kad bi bila samo jedna, ta ustaška umlaćena i krepana, ali koloplet je to  drugih zmija otrovnica, taipana, koraljnih prekrasnih, šarenih, zelenih..... Ma vidi ti to, da reptili, kako kaže jedna od teorija (urote) možda zbilja vladaju Hrvatskom?

Mato Dretvić Filakov  .