Zeleno-lijevi krijesovi nad Zagrebom. Falično i opasno obilježavanje bez spominjanja aktualnoga nacizma.

Bilo jednom desetog travnja. 1941. godine. Zagrebom zavladao - internacionalizam, dapače totalni. Stigli u njega, što „čizmom“, što politički, što formalno međunarodno-pravno: nacizam, fašizam i komunizam u Paktu, znate onom Hitler-Staljin, koji je prethodio Trojnom, o čemu se šuti, a za njegovo spominjanje u Rusiji se i danas ide u Sibir. Dakle svi internacionalizmi onoga svijeta, pa Zagreb nikad nije bio politički, vojno, ideološki internacionalističkiji.  I doveli ustaše na vlast, ne samo dakle Nijemci, kako se skoro stoljeće lažno tvrdi. I nedavno je jedan ovdašnji istoričar koji se inače bavi poviješću tvrdio, a nije jedini u vremenu, kako je dvjesto tisuća Zagrepčana dočekalo Nijemce. Teško, jer ondašnji Zagreb je imao približno toliko stanovnika, a na Trg bana Jelačića , jer na njega se cilja kad se kaže „Zagrepčani dočekali“, ne stane ih ni sto. Tvrdnja znači kako su svi od djece do polupokretnih staraca čekali Nijemce. Stigli pješice, na konjskim zapregama, s onih nešto automobila-čak i na biciklima!… Istina je, masovnog bijega pred tim totalnim internacionalizmom nije bilo, pa bi se to moglo računati kao „doček“.

Malo, ili nimalo se o tome pričalo, ali u Zagrebu su dočekali Nijemce i Josip Broz Tito i Aleksandar Ranković Leka.

 Druga laž koja se desetljećima širila i još uvijek širi ona je kako su „Zagrepčani „oduševljeno dočekali Nijemce“, pa ću navesti svjedočenje onoga koji ih je dočekao- Aleksandra Rankovića.

„Kad su ustaše s njemačkim tenkovima ulazile u Zagreb bio sam na Jelačićevom placu, Primijetio sam da je masa građana bila potpuno indiferentna, a da su pojedine žene prilazile tenkovima i bacale vojnicima naranče i cvijeće“.

„Bilo je parola „Dolje  srpski cigani!“, „Dolje ciganski kralj!“, ali toj histeričnoj vrisci i ciki većina građana se nije priključivala. To je ukazivalo na izoliranost ustaša, ali trebalo je ulagati i uložiti mnogo napora na razbijanju pasivne rezistencije koju je Hrvatska seljačka stranka godinama usađivala u duše građanstva i seljaštva“.( Aleksandar  Ranković, „Dnevničke zabeleške“, Jugoslovenska knjiga, Beograd 2001., str. 199.) Toliko o brojnosti i oduševljenju  na dočeku Nijemaca u Zagrebu 1941. Ranković je uskoro putujući vlakom napustio Zagreb „koristeći isprave na ime jednog uglednog zagrebačkog obrtnika“ ( A.R.). „ U pratnji  sam imao jednu studenticu- Anu Pavelić“ (isto), sjeća se Leka. Eto, ni svi Pavelići nisu- Pavelić. Toliko o brojnosti i oduševljenju Zagrepčana pri ulasku njemačkih jedinica u Zagreb  

Kad su četiri godine kasnije (i) Lekine jedinice, srbijanske uglavnom, ulazile u Zagreb- u čiju čast se neki dan krijesilo na Trnju- iz njega je pobjeglo oko petsto  tisuća Zagrepčana, Hrvata svakako. Dvjesto tisuća najmanje.

 Krijesilo se u Zagrebu   

U spomen žrtvma 41.-45.. , žrtvama Križnoga puta i ukrajinskim žrtvama  proteklih dana. 



Stigao je i taj ovogodišnji dan,  osmi svibnja, dan oslobođenja Zagreba 1945. U predvečerje su se na Savi palili trnjanski krijesovi. Gorile su cjepanice u organizaciji, ha, nekih antifašističkih udruga i simpatizera. Bio tamo i gradonačelnik Tomašević, te prema (J. L., 8. svibnja 2022.) rekao: „Brojni ljudi iz grada su pružali otpor i zato Zagreb nikada nije bio pokoren i zato će uvijek biti nepokoreni grad“, rekao je Tomašević. Tomašević je mlad pa možda nije čuo za  davnašnju seriju „Nepokoreni grad“ ( Beograd. o. a) Al' se tamo po ekranu prašilo od otpora i stradavali nacisti. A koliko je taj „nepokoreni grad“ pobio okupatora? Nijednog , za sve vrijeme „otpora“. Istina, u Zagrebu je za to vrijeme bilo nešto drugačije, nu eto nije bio zaslužio seriju „nepokoreni grad“ tek ( dobru) „Kuda idu divlje svinje“. I Deseti, zagrebački, korpus je morao u okolici pričekati ulazak u Zagreb, nije dobio  tu čast oslobođenja Zagreba. Sutradan, 9. svibnja krenuo je pokolj bez suda.  To je povijest, a mene brine budućnost, Tomaševićeva tvrdnja  kako će Zagreb „uvijek biti nepokoreni grad“. Tko ga ima sada namjeru pokoriti, ili u budućnosti. Nema nikoga na vidiku- osim gradske vlasti.  Rekao je Tomašević i ovo:  
Jedinice koje su oslobodile Zagreb oslobodile su ga na krilima socijalne pravednosti, vjere u jednakost i internacionalizam, što su vrijednosti koje mi danas trebamo baštiniti“ , ustvrdio je i dodao kako se njima pale krijesovi. Ne znam , „baštiniti“ u lijevo liberalnoj terminologiji vjerojatno znači „saditi u vrtu“, što li?

 Poručio je i kako „obvezatno treba graditi društvo na klasnoj i rodnoj jednakosti“. Oslobođenje „ na krilima“ „socijalne pravednosti, vjere u jednakost i internacionalizam“, pa to kao da su Zagreb oslobodili anđeli. Sve prave prazne riječi boljševizma, „internacionala“, poglavito Kominterne, s kojom se i ta Jugoslavija u formi Informbiroa kasnije obračunavala. Riječi prazne, al grobovi puni. Koliko ono desetaka milijuna i prije nacizma, koliko poslije? Danas politička ekologija dodaje     ideologiju  „rodne  jednakosti“. Od toga stradavaju „mozgovi“, ali dokle samo oni, jer već se naziru i drugačija stradanja, žešći sukobi.  U okviru proslava oslobođenja Zagreba gradska vlast prijeti kako će (opet) mijenjati imena ulica. Što onda, baš me briga, svaki „K“ koji se dočepa vlasti u Zagrebu, bilo kako, ma se i izležavajući , najprije mijenja imena ulica. Ovi još farbaju i nogostupe- čuvajte se Zagrepčani na bic-stazama ucrtani su i pješački prijelazi. Neki se  bune, živcira ih to, čak i onako domoljubno. Ma pustite ih neka mijenjaju, skidaju, farbaju…

Svi ovi iskazi i pokazi ekološko-crvene  ideologije u obilježavanju oslobođenja Zagreba su nevažni, a koliko su lažni svjedoči činjenica nespominjanja ruske agresije na Ukrajinu- na zemlju koja je u relativnom, a možda i u apsolutnom, broju u pobjedi nad nacizmom dala i najveći broj žrtava u Europi. To je sramotno i opasno, što je važnije, jer ruska agresija na Ukrajinu sadrži elemente svih poznatih totalitarizama, uključivo i nacizam u vrlo velikom, recimo, postotku, dok je u mnogim iskazima i više nego ista. Razlika? Možda smjer, Drang nach Westen, Prodor na Zapad, umjesto na Istok .

Mato Dretvić Filakov .