Kratki kurs praktične političke  ekologije (9) Konfeti u mraku

  

 Konfeti po mraku

Otkazali možemaši politički ekolozi vatromet u Zagrebu. Umjesto toga  bacali su konfete po mraku. Konfete po mraku, stranački izbori  izvan javnosti, sektaški, k'o kompartija u ilegali za Kominterne…Ima toga još, a Zagreb nikad prljaviji.

Psi

Znam kako se životinje ( neke) a naročito psi (neki) plaše pucnjave, nu bilo vatrometa ne bilo, pucnjave za Novu će biti. I bilo je.

Davnih dana jedan naš mali prekrasni „avlijaner“ Šarko zbrisao bi iz sela, kad se o Božiću, pa Novoj  gruvalo, kilometrima daleko, u drugo njemu poznato boravište pod šumom. Kad se sve smirilo, ne ranije od tjedan dana, vratio bi se doma. I tako godinama, punih sedamnaest.  Sam se čuvao od toga straha i u potpunosti njime ovladao. Plašio se i grmljavine. Za ljetnih dana satima prije dolaska grmljavinskog nevremena motao se  oko ukućana, svi su znali i zašto. Oblaka još ni na vidiku. Naš mali prognozer, uz njega nije trebala ljetna dnevna prognoza. Kad se grmljavina približila ušao bi u kuću i tu ostao do njena prestanka. U kuću, u koju mu je ulaz bio dopušten, inače nije ulazio.

Jedan drugi naš dragi  pas crni, engleski koker španijel, naša Nera  po pedigreu i „engleskija“ od tamošnje kraljevske loze,  na pucnjavu ni u doba Domovinskog rata nije reagirala, a kamo li na petarde. Kako tada, sram ih bilo, psima nisu dopuštali ulazak u skloništa mi smo išli pišat i kad su po Zagrebu tukle Martićeve rakete. Tko me tada vidio smatrao me bedakom. Pas i  bedak.

 Nikoga i ničega se Nera nije ¸plašila, uključujući i one deset puta veće i , ovisno o vlasniku, dvadeset put  oštrije psine. Bojala se jedino purana, ptičar jedan naš.  I doktora Peze, a nepogrešivo je znala kad krećemo prema njemu iako smo bili kilometrima daleko. I još  frizerke za pse.  Nakon prvog posjeta kod nje  ona  od onda nije htjela u taj kvart ni mrtva, ustvari u susjednu ulicu.
Na njenom grobiću u našem vrtu cvatu neveni i tratinčice, našoj crnoj tratinčici..

Mačke

Nisam im sve donedavno posvećivao pozornost, moj grijeh. One su živjele pokraj mene. Bili smo u nekoj vrsti tzv. miroljubive koegzistencije. Sve donedavno dok u naše dvorište tamo na pokupskom rasjedu nije došla Larisa, kako smo nazvali našega malog risa. Tako smo ju nazvali kasne zime 2022. U čast iste  kao naša, europske mačke, koju je supruga ugledala na snimkama ruševina u Kijevu. Inače ona nas je, konačno, odabrala, nakon duljeg promatranja kad smo u vrijeme drugoga banovinskoga potresa više  boravili na pokupskom rasjedu otklanjajući nešto od njegovih posljedica. Onda su ju idućega ljeta pogodili gadni zdravstveni problemi i molila je za pomoć. Odveli smo ju veterinaru, a supruga ju je onda dulje od mjesec dana brižno njegovala. Od tada je njezin favorit, mali ris koji se uspješno oporavio i ubrzo joj za poklone donosio žive- miša, žabu šišmiša, guštera izravno u spavaću sobu kroz otvoreni prozor.

Šišmiša, žabu i guštera smo uspjeli spasiti, ali to joj se nije svidjelo, biljo joj žao, pa je od unosa lovine u sobu odustala.

Tako smo se mi „o-macili“ kako je  ustvrdio prijatelj. Od njene pojave  uspio sam upoznati mačke. Čista  predatorska inteligencija , i još ju „čitam“ A bogme i ona nas.


Mic Larisa

U selu je savladala i sve zvukove, od zvonjave crkvenih zvona, preko razglasa, jer je crkva stradala u potresu, Mig-ova  koji probijaju  zvučni zid, vojnih i policijskih helikoptera u niskom letu, teških  kamiona koji tutnje  cestom udaljenom dvadesetak metara od kuće…Pucnje iz lovačke puške ne ću ni spominjati.


Promatrao sam ju kako u vrijeme sve te buke mirno spava na klupici ispred kuće. Ni da trepne. I tako satima. Već je gostovala na ovim stranicama, pa je evo i sada. Ako Bog da posvetit ću joj ubuduće još koji redak.


Znana i kao Bubica

Ovog prosinca poveli smo ju u Zagreb  u „bespuća gradske zbilje“ i donekle se snašla. Zasad pati od , moje li dijagnoze, klaustrofobične depersije., ali o tome drugom zgodom, a sada o buci, prejakim zvukovima. Brzo ih je savladala, uključivo i onu kamiona ZG-Čistoće u rano jutro. Malo se uznemirila  nakon „paljevine“ poslije utakmice Brazil-Hrvatska, pa je tražila neku zaštitu, utjehu. Nakon utakmice Maroko-Hrvatska sve bi bilo dobro, nije ju baš  posebno uznemirila kanonada, sve dok neki bedak, koji sat kasnije, nije u uskoj ulici detonirao nešto, valjda to zovu „topovski udar“. To ju je prestrašilo. Od tada na kojekakve  sporadične pucnjeve ne reagira , osim što , kad je budna ili samo drijema, malo podigne uši.


Izgovori za otkazivanje vatrometa u Zagrebu

Baš me briga za vatromet u Zagrebu. Nisam osobiti ljubitelj te kineske stečevine, gori,  blješti, šareni se, buči, košta…, ali ju uvažavam. Atraktivna jest, pa ako puk veselili, neka mu bude. Ha, koliko toga puk još obožava, uz što se sve ne dernja i skače, loče, šmrče, bode se…, a što usput pravi i nesnošljivu buku da i vrag bježi od nje, a kamo li psići i gradske ptice, pa  to, kad vlast, kad kapital, a obično zajedno, puku upriličuju.  I  nikom ništa. Silne su te gradske buke i po danu i po noći, grad zagađen svjetlošću i preko mjere, pa ptica u gradu  sve više i više-  vrana, svraka, golubova odavno, kosića… Ode nam kuna iz  novčanika, ali ih je zato u gradu sve više. Stigle i lisice, u manje gradove  se dovlače i čagljevi, uskoro će i u metropolu. Približava se vuk, a  ni medo izgleda nije daleko. Navodno je već viđen dvadeset kilometra „ptičjeg leta“ od Zagreba.

A glede ljubimaca , bez obzira što se od tko zna kada- od običnog do samoupravnog socijalizma- za Božić , a naročito za Novu  puca po gradu njih je također sve više i više. Ne manje. Da je do buke odavno bi pobjegli, ili izujedali i izgrebali vlasnike pa bi Hitna radila punom parom. Možda bi neki egzotični ljubimci, iz straha od pucnjave svoje vlasnike i- pojeli, tko zna. Koliko je meni poznato, to se ne događa. Inače udruga ljubimaca trebala bi tražiti uvođenje stroge, zatvorske, kazne za one vlasnike koji se rješavaju ljubimaca puštajući ih na cestu, odvoze ih izvan grada pa tamo ostave…., uz izuzetak u slučajevima  bolesti vlasnika i sl.

 Da su udrugari od ljubimaca motivirali zabranu vatrometa  nekom vrstom „minute šutnje“ za stradale i ustrašene životinje  u Ukrajini, kako divlje, tako pitome i ljubimce inicijativu bih pozdravio.  Jesu li dotični udrugari možda vidjeli kako se Ukrajinci odnose  prema kućnim ljubimcima, znaju li, primjerice, kako su iz zarobljeništva  vratili i psa…, a naročito, jesu li percipirali kakvo je tamo, stradanje biljnog i životinjskog svijeta, tla , zraka…Tano „vatromet“ nije prestajao ni za Božić, ni za Novu, a ne će ni za Božić po julijanskom kalendaru. Zatim, kakve veze ima vatromet na Trgu s kućnim ljubimcima u Novom Zagrebu, Lučkom,  Sesvetama…? Ni blage, a po belom gradu Zagrebu privatnih inicijativa vatrometa  tko zna, rokanja bez kontrole još i više. Ove godine , iz protesta  i više nego inače. I ? Hoće li neka vlast uvesti specijalnu antivatrometnu policiju, plus takvu tajnu službu?  

Sve u svemu vatromet  i kućni ljubimci nikako nisu povezani, ali možemaši, odnosno praktični politički ekolozi, što li su već, ipak su ga otkazali i umjesto njega upriličili bacanje konfeta u mraku. U ovoj situaciji jedini razlog za naprasno otkazivanje mogao je biti jak vjetar, kao, primjerice, u Helsinkju, možda zbog opasanosti od požara.  Ovaj potez je na tragu ideologije otkazivanja. Samo ne znam dokle će ona sezati. Sve do  Velikog praska, naprijed u nazadak? Putem distopije. Dobrodošli u novi totalitarizam. Sretno vam bilo.

Mato Dretvić Filakov

Molitva u svakoj nevolji