Medija, kratki kurs- vlasništvo(1)
U današnje vrijeme, vrijeme vladavine interesa, medija je njegovo ubojito oružje. U doba jednako tako nedodirljivog vlasništva od presudne je važnosti znati u čijim je ono rukama, tko je, su, vlasnici. Ono je izvor medijine moći. Tek tada postoji mogućnost, istina mala, za sačuvati glavu od ove „svilene“ moći.
Ovih dana u svjetlu objave „lipih“ i „radosnih“ SMS-ova malo se razglaba o mediji, ulozi, profesionalnosti, moralnosti. Malo i slabo, a uglavnom dodvorički- svi su u strahu da ih medija svojom batinom ne mlatne po glavi, džepu, bližnje, dalje… Ako ne ovom onda prvom slijedćom zgodom. Svatko može imati svoju slabu točku, svoj inkriminirajući SMS.
Svi se vrte oko podgrijane vrele kaše „lipih“ i „pametnih“ SMS-ova, jer je to od , navodno svetog, javnog interesa.
Postoji i tzv. interes javnosti , ustvari profita, prema kojemu ti medija može zaviriti u krevaet, gaće, guzicu…
Često se događa da medija nekoga pljune, a on se ne smije ni obrisati, ma koliko pljuvotina bila zarazna. Ne dopušta „javni interes“, on je brana i zaštitnik i svake medijine gadosti. Kad se tamo u budućnosti, nakon godina i godina nekakvog procesa neki pojedinac- inače za mediju uopće navodno sveto biće, svetije i od Boga kojega da ni nema- oslobodi pravno, medijina optužnica, osuda, egzekucija….ostaje. Uzalud mu trud, poslije nitko to ne će ni pogledati, a sjećanje o tom lopovu, koji to nije bio, ostaje. Najgore je što se ono zalijepilo na njegovu obitelj, koja se često i raspadne, bivši prijatelji bježe od njega kao od kuge… Dobro koje je eventualno učinio prije „afere“ nitko i ne spominje. Tako u javnom linču kao da je i javno stvarno obješen, što ponekad ovakve žrtve učine i same , ili članovi njihovih obitelji. Davnašnji primjer iz prastare virtualnosti je linč iz kaubojskih, filmova holivudske industrije sjena i opsjena.
Među onima koji su vješali nedužnoga obično je bio i kriminalac , krivac koji je vikao: „Objesite ga“. I ošinuo konja ispod debele grane o koju mu je vrat privezan.
U današnje vrijeme nevina žrtva ostatak života kao da ostane visjeti na galgama i klati se poluživa sve dok ju ne strefi „sindrom iznenadne smrti“. U ovakvim slučajevima, a koji baš i nisu rijetki, u cijelosti se izgubi navodno postojeći i „privatni interes“, nestane istina, nestanu činjenice, dokazi, nevinost izgubi, nestane svetost, sloboda, pojedinca- jednostavno sve se pokaže kao laž. Samo „lopov“ visi li visi.
Sličnu sudbinu doživljavaju i cijele skupine, pojednostavljeno, neistomišljenika, one se obasipaju mržnjom, stigmatiziraju, a nerijetko traži njihov stvarni, fizički progon, isključenje iz društva…
Kako se takve medijine žrtve, pojedinačne i kolektivne, s vremenom se zarobe i cijela društva, države, mogu zaštiti od medije? Najčešće nikako i skoro nikada. Ne postoji ni mogućnost odgovora, opovrgavanja laži. Vikati u mraku zatvoren u medijinu gluhu komoru beskorisno je, a nema ni izlaza. Kao da je netko zaključao vrata i bacio ključ, pa dok ima zraka unutra- ima.
Znaš odakle
dolazi, isijava se, moć, kako se zove i
koji polu ili cijeli inteligenti, ili obični budalaši, te slovima, riječima
slikom pljuju, optužuju, osuđuju i presuđuju. Znaš ih i bahatih koji raspolažu
s nešto znanja i talenta, gradeći se komumnjarima, publicistima, piscima, pa
lebde iznad svojih bedastih čitatelja. Ne bi vjerovao ali postoje i oni s preko
nekoliko diploma, doktori koji rade to isto, na istoj razini i s istom misijom.
Mozak iz medijine veš-mašine, Foto Trn
Ključ kod vlasnika
Ništa ti ne pomaže, nema van. Nema, jer kod njih ni nije ključ, ključ je u rukama vlasnika, jednoga ili više, udruge, zadruge, fondacije, korporacije, partije, internacionale, strane države, ideologije…Svejedno, vlasnik je tu, nu ti ne znaš, najčešće, ni tko je on ni gdje je, a kad bi to znao, u svakom trenutku, sve bi bilo barem malo jasnije.
Tako se iz navodne slobode medija stvara medijin monopol, putuje u neslobodu koja onda u pravilu završava u diktaturi, totalitarizmu. Primjera je bezbroj, ovoga puta ih ne ću nabrajati.
Kako van, kako pokušati spriječiti da medija jednom postane totalni totalitarizam, zarobi u cijelosti državu, policiju, tajnu i javnu, vojsku, sudstvo i kazamate. Dušu.
Za početak otvoriti prozorčić, pustiti zračak svjetlosti u tamnu i gluhu medijinu komoru i, trajno, osvijetliti vlasništvo svakog medija . Koga briga tko to tamo piše, „uređuje“ , slika, govori, pjeva, glumi , predstavlja, nego tko je, su, vlasnik te sad najvećim dijelom „virtualije“. Uvijek i u svakom izdanju obvezno pored impressuma primjerice objaviti vlasnika, popis vlasnika ako je vlasništvo skupno , većinu, koji sudjeluju u suvlasništvu. Ako je udruga, zadruga fondacija…tko su vlasnici , financijeri dotične forme, prikrivene, vlasništva. Ako štogod pošalje ujko Đula iz Amerike, onkel, striček Erich iz Njemačke, i to objaviti. Kao „udarnu vijest“, odmah sutra.
Ništa ono „komunikacije ove ili one“, „development“ ovakav i onakav, itd. i t.sl., kad sada uglavnom na medijinoj taravbi stoji- to nije ni za mačku o rep.
Ovo je fundamentalni i javni i interes pojedinca koji bi možda mogao sačuvati glavu „svetom“ jedinku. Ako ništa barem bi mogao polizati prst, gurnuti ga kroz taj prozorčić i ustanoviti od kuda vitar puše, kojom brzinom, hoće li diktatura ubrzo, ili malo kasnije.
Mato Dretvić Filakov
...