Milanović buši Hrvatski i iz inozemstva

Hrvatska medijsko-politička scena ,a tako i građani, konzumenti ,javnost zasipaju se glupostima, izmišljotinama, koještarijama, lažima koje se grade istinom. Agresija je masivna i masovna.  Vođa Milanović samo naredi:

-Naprijed, buši dalje!

Ne bih o tome da se, opet, nije javio predsjednik „slučajne države“, čak iz inozemstva, Crbe Gore, Poljske. O čemu, nego o Vučićevom boravku u Dubrovniku na sastanku Ukrajina- Jugoistočna Europa, trećem po redu. 

Doznali smo kako se u Tivtu družio na ručku i s Vučićem, te od njega doznao da će u Dubrovnik. Odmah mu je bilo jasno kako će taj tamo napraviti predstavu, čemu se on, ispostavit će se, unaprijed veselio.

Umjesto veselja u duši mogao je on za ručkom napraviti šou, primjerice zbog Deklaracije svetosavskog sverbskog sabora srbskog sveta koja se u nekoliko točaka izravno odnosi na Hrvatsku. Recimo gađati Vučića tortom ili verbalno, jer i Deklaracija koju su isforsirale četničke gube iz Crne Gore u tamošnjoj Skupštini samo je dio lančane reakcije na  Vučić-Porfirije- Dodik Deklaraciju. Ona je političko-vjerski program,nastavak onoga istoga iz ranih devedesetih, i onih ranijih nacrta, memoranduma, jedan, dva i t.d.  

Te crnogorske četničke gube, među kojima je i barem jedan vojvoda, on je samo blago pošpotao. Drugari su inače na istoj strani u pogledu ruske agresije na Ukrajinu na kojoj i on. Malo su i „napredniji“, pa su svojedobno, neki od njih, sudjelovali i u pripremi likvidacije aktualnog crnogorskog čelništva uz pomoć nekih od krakova KGB-a, kako li se sad već naziva. Moglo bi se razumjeti, pa čovjek je u Crnoj Gori, nije red da im tamo kao gost trabunja o četnicima.

Nejasno mi je nešto drugo, kako iz odavde nije bilo reakcije na jednu njegovu izjavu, na tiskovnoj konferenciji.  Hvaleći se naime , a u vezi Jasenovca i te crnogorske Deklaracije, kako je on toliki antifašist da su ga u Hrvatskoj proganjali „crnokošuljaši“. Dodajem usput , bit će u oklopljenim invalidskim kolicima. Bitna je tvrdnja da eto u Hrvatskoj postoje „crnokošuljaši“ ( Da nisu možda banderovci ili njima nalik , pitam .) Kad postoje takvi u Hrvatskoj onda su oni opravdanje, mogu biti i u Crnoj Gori, i za tu deklaraciju. Ma sjajno, tako se zastupa Hrvatska u inozemstvu. Bolje reći, buši.

Inače taj „Vučić „show“ kojega nije ni bilo i kasnije trabunjanje o njemu poslužio je antiukrajinskoj raboti, kako bi se zasjenila istina- ruska agresija na Ukrajinu. I bez obzira kakva i kolika podrška Ukrajini u Dubrovniku bila, pa čak i Vučićeva , iako malo izokola.

Sad ću se vratiti na Milanovićevo sprdanje s Plenkovićem i veselje što im je to Vučić rekao, a on je znao da će napraviti šou, pa ga ne bi zvao.

 ZBS, za balvanizaciju spremni, Foto Trn

Nagradno pitanje:

-Tko je prvi službeno pozvao Vučića , kao srbijanskog dužnosnika, u Hrvatsku?

Odgovor:

Zoran Milanović, Vlada RH kojoj je on bio na čelu još davne 2013.

Aleksandar Vučić je tada, 2013. bio  samo privi potpredsjednik srbijanske vlade i ministar obrane  četvrti političar po rangu u Srbiji.

Formalno, domaćica mu je bila Vesna Pusić, sestra Zorana Pusića .

Primio ga je i, danas počasni doktor Braće Karić( privatnog univerziteta iz Beograda) a tada Predsjednik RH, Ivo Josipović.

Zatim kolega Ante Kotromanović, ministar obrane, što je bio i Vučić. O Bože, ministar obrane primio „ministra“ napada, huškačkog doduše, a za vrijeme Miloševića ministar propagande, informiranja.

Naravno, primio ga je i Zoran Milanović, ali nije dao da ga slikaju s Vučićem, jer da je to bio razgovor u „četiri oka“. Dva dečka u „četiri oka“.

Pored tih razgovora i primanja Vučiću je Hatevej (Goran Radman) organizirao nastup na prvom programu javne televizije .

I ono za ovaj „šou“ najbitnije: U  vezi „tog rata“ Vučić je rekao isto što i neki dan u Dubrovniku, dakle u glavnom gradu, za Milanovićeve vlade, na njegov poziv i kao njegov gost.

Na znanje zemljaku Miri Bulju koji kad je Milanović zvao Vučića nije prosvjedovao.

 Bilo je to vrijeme kad su se u Srbiji na vlast vratili oni koji su tamo bili i početkom devedesetih, za vrijeme agresije: dakle miloševićevci, šešeljevci i julovci ( Mira Marković) s tim što su sada šešeljevci, četnici, radikali, kako vam drago, bili jači partner od Slobinih nacionalsocijalista. Danas se takvo stanje samo učvrstilo , do diktature, kojoj tepaju „stabilokracija“.

Od tada tamo, kao ni do tada, nema drugačije retorike, od one glinske, vučićevske. U tzv. desnoj opoziciji u Srbiji ona je prema Hrvatskoj i Hrvatima ,Albancima, Bošnjacima još opakija, a rijetka liberalna , proeuropska ide tek dotle da izjednači Miloševića i Tuđmana i podijeli krivnju.

Četnički vojvoda Toma Grobar u Hrvatskoj 

Ima nešto,načelno, „formalno pravno“, još zanimljivije.

Prvog srpnja 2013. Ivo Josipović i Zoran Milanović( dakle Partija) ugostili su u Zagrebu Tomislava Nikolića, predsjednika Srbije, četničkog vojvodu, poznatog kao Toma Grobar. U vrijeme Domovinskog rata razlika između njega i Vučića je poprilična. Vučić je bio ratni huškač, nižeg ranga kod Šešelja, obilazio je okupirane područja Hrvatske i BiH (Glina, Pale iznad Sarajeva) a Toma Grobar je bio aktivni sudionik, okupatorski borac i osvajač u okolici Vukovara. Postoje ozbiljne indicije i grobar doista, Hrvata seljana u okupiranim selima u Podunavlju, posebno u Antinu.

Što je tada radio Ranko Ostojić , ministar „unutarnjih dela“ u Milanovićevoj vladi? Organizirao čuvanje Tome Grobara, možda.

Jasan mi je „kontekst“ tih susreta i razgovora, ali to je onda , osim zaboravni, bio i „ljevlji“ Milanović. A danas, ustvari duže vrijeme je podešnjeli Milanović, i to još na ruskoj strani u „slučaju“ „tog rata“ u Ukrajini. U vezi kojega se on ne mijenja od njegova početka, kao što ni Vučić ne mijenja svoje glinske izjave iz okupirane Gline, osim što ih malo preformulira, ublaži ili pojača, već prema prigodi.

U životopisima Aleksandra Vučića i Zorana Milanovića postoji zanimljiva razlika, a suvremenici su: za prvoga si u vrijeme srbijanske agresije znao na kojoj je strani, za Milanovića ne, on se nije miješao. Danas se zna da su barem u jednome na istoj strani- na ruskoj u agresiji na Ukrajinu. Ne ću ovdje ulaziti u Vučićeve razloge,ali zašto Milanović koji se , osim ostaloga, hvali i antifašizmom koji je ovdje u bitnome i titoistički, kad bi taj, mislim Tito, apsolutno sam siguran, bio na ukrajinskoj, ne ulazeći u motive, kao što je u vrlo sličnoj situaciji 1968. bio i na čehoslovačkoj. Za takve njegove „ljubitelje“ , i u to sam siguran, sekretar za građevinarstvo bi mu renovirao onaj poznati „kamenolom“ , a neki ministar policije Ranko-vić opremio i ekipirao, kostolomcima. Partiju koja podržava Milanovića čekale bi dubinske „reforme“ , poznatije kao „čistka“.

(Nastavi će se)

Mato Dretvić Filakov