Naš predsjednik Zoka podešnjeo je skroz naskroz, pa   „zaratio“ sa Švedskom i Finskom, posebno Finskom. Nakon što joj ne da u Nato mislim kako će sukob s njom razvijati u smjeru oduzimanja domovinstva, finske domovinice,  Djedu Mrazu. E ne ćeš ti Mrazu dolaziti samo iz Finske, ubuduće ima da dolaziš iz - Glavica , ili možda Livna, odakle su mu navodno predci stigli do Sinjske krajine. Ne bih ja to ni zvao „odlaskom“, baš su daleko putovali, polako, pješice, jedno dopodne, al' dobro.  I sve to on čini u zaštitu Hrvata u BiH, ratuje protiv Komšića, građansko-muslimanskog „Hrvata“ i dinastije Izetbegovića.  Ovaj Komšić je čedo Partije, bosanske Partije, bratske Zokinoj, danas je u nekakvoj bosansko-unitarističkoj. Svojedobno je Milanović sudjelovao u njegovoj kampanji dovlačenja na vlast, u Predsjedništvo BiH. Kao u onom bosanskom vicu- „jedno pet šest puta“. Sad bi ga potjerao, kao „nasjeo je“. Taj pak tvrdi kako nikada nije Milanovića držao jaranom ( tur. prijatelj), već više budalinom (hr. budalaš)

Proces marginalizacije Hrvata u BiH traje li traje , Srbi odavno svoju avliju počistili, uglavnom u ratu, a Muslimani, kasnije Bošnjaci, i u ratu i u miru dekroatiziraju svoju, ekskluzivno „svoju“ federalnu jedinicu. Sve na foru „građanske države“. Nađite mi jednu muslimansku državu na zemljopisnoj karti, a da je „građanska“. Bila donekle Turska, al' sultan to promijenio. U miru i za vlasti Milanovića i Josipovića ( taj svirao klavir Dodiku „na uvce“) u Hrvatskoj trajao je taj proces,  samo on to tada, ni ono prije, nije primjećivao niti ga je zanimalo, a vremena su za pomoć Hrvatima u BiH bila povoljnija nego današnja. Nije tada imao pojma kako ni građanskih ni negrađanskih Bošnjaka ne bi bilo da Hrvati na BeHa referendumu nisu glasali za suverenitet BiH: Samo da su se suzdržali, nisu izašli na referendum, „priče“ ne bi bilo.  Samo to je dostatno da Bošnjaci kažu Hrvatima „hvala“, da čuvaju, a ne razgrađuju njihov identitet, pravo na BiH, pravo izbora itd. Naoružavanje Armije BiH ne  treba ni spominjati, o izbjeglicama ( koliko ih je bilo ili prošli Hrvatskom, milijun, i pol…) se šuti, gdje je ono boravila Alijina obitelj za vrijeme rata… O puno toga iz tog „lonca“, primjerice kako su Armija BiH i mudžahedini ( došli preko Hrvatske!) vojno išli samo „u meko“ na Hrvate, a od Srba se samo branili…   

Mora se priznati Zokino kajanje je vrhunsko, ali zakašnjelo. Četiri godine izvršne vlasti, a za Hrvate u BiH ništa. Sad kad objektivno ne može ništa, osim stvarati nered i političku štetu, sad bi nešto- preko Finske!  Nu, korijeni čudnog ponašanja Zorana Milanovića su duboki, vuku se još iz Partije, koju je uspješno uspio odumrijeti. Pisali smo o tome na ovim stranicama u srpnju prošle godine ( članak „Odumiranje Partije“) i zakukali: Kad je to učinio Partiji, odumro ju, što li će, što je spreman, tek učiniti Hrvatskoj? Ovo s miješanjem Finske i BiH ne ću temeljitije „trančirati“, osim ustvrditi kako se radi o elementarnoj , po Hrvatsku, političkoj nepogodi od  strane ovoga (blago) rusofila, u vrijeme svjetskog rata, štoviše, njih nekoliko, a Predsjednika RH.

 Kuća-spomenik srbijanskog nacional-socijalizma iz 1991.

Stručnjak za biste, spomen-ploče, spomenike…

Okrenut ću se jednom drugom „slučaju“ i pokazati dubinsku transformaciju Zorana Milanovića na pitanju „mauzoleja“ Vukašina Šoškočanina u Borovu Selu, jer on je stručnjak i za spomenike, spomen ploče, biste...

Nakon što je, ničim izazvan, a uz Škorinu podršku, ma što on o tome pričao, ali i uz mlaku potporu HDZ-a svojoj kandidatkinji Kolindi, Milanović ujahao na Farmu Pantovčak, učinilo mu se kako je „uhvatio Boga za bradu“.  Sad je njegova, sad smo njegovi, „matere ti“. Josipa Lisac na inauguraciji odmijaukala hrvatsku himnu, a čim je prisegnuo održao je Milanović neobično čudni jugošmercni, šmrc, šmrc govor. U njemu smo doznali kako je „ovo naša kuća“, “ za sve nas“ i sl, uglavnom slušali  prepjev stihova pjesme Zemlja beogradskog rock sastava EKV (Ekaterina Velika) iz druge polovice i kraja osamdesetih.( Ništa protiv sastava- stradalnika i od droge, da ne duljim.) Do tada sam nekako mislio kako je ovo gdje smo mi, i Milanović, „domovina“, kako i himna kaže, ma ju i mijaukali, kad tamo radi se samo o- kući.

Zato je on odmah krenuo u čišćenje kuće te pobacao sve biste iz kuće na Pantovčaku ovih nezaslužnika: Kralja Tomislava, Ivana Mažuranića, Josipa Jurja Strossmayera, Ante Starčevića, Stjepana Radića, Alojzija Stepinca i Predsjednika Tuđmana. Iskreno, pisao sam i tada, pa ponavljam , najviše mi žao Stipice Radića, ubiše ga u Beogradu u parlamentu, nije bila „njegova kuća“ a iz ove ga deložirao Zoka- ni „u kipu“ ga nije mogao smisliti u svojoj blizini, u „svojoj“ kući.

Ubrzo se pokazao stručnim i za spomen-ploče poginulim hosovcima za koju je , onu u Jasenovcu gdje su poginuli, ustvrdio kako „to“ treba „negdje baciti“. Pristojan čovjek ne bi se tako očitovao ni o ploči u spomen na psa stradalog od neprijateljske granate koju bi postavio neki ožalošćeni vlasnik, al' eto predsjednik Milanović bi. Tko im je kriv uostalom, mogli su nesudjelovati u Domovinskom ratu, kao i on.

I tako stižemo do „mauzoleja“ Vukašinu Šoškočaninu u Borovu Selu koji je tamo bio i sve godine Milanovićeve vlasti. Tada je mogao, imao „instrumente“, za srušiti ga i „baciti u Dunav“. Ali nije, štoviše po noći je uz asistenciju ministara Bauka i Ranaka Ostojića i policije dao prikeljiti ćirilične ploče u Vukovaru. Na ulici koja se prije zvala Ul. Stjepana Radića, a onda ju Srbi, nakon rušenja Grada preimenovali - na ćirilici- u Ulicu Puniše Račića. Vjerovali ili ne. Ili možda na drugoj, sasvim svejedno. Vukovarci se bunili, branitelji prije svih, a jednoga prosvjednika je policija toliko pretukla da je od posljedica, nakon nekog vremena, preminuo u bolnici.( Slučaj, događaj je poznat, pa imena ne spominjem.)

„Rakija“, lakonski je tada fizički obračun policije  komentirao ministar policije Ranko Ostojić.

Za to vrijeme Šoškočaninov mauzolej-spomenik  mirno je stajao na groblju u Borovu Selu. Spomenik jednom od prvih heroja srbijanske nacional-socijalističke agresije. Kako se i šika instaliranom od strane srbijanskih tajnih službi, a onda od njih i eliminiran. Nije, bidam, znao plivati, pa to ti je, a postao je smetnja. suviše znao. Haj'd ti Vule u „legendu“. S masakrom redarstvenika u Borovu Selu nacional-socijalistička srbijanska agresija je intenzivirana.

Milanović je sigurno znao kako pod spomenikom  nema „kostiju“, kako su one preko Dunava i kako se radi samo o spomeniku, pa ga se moglo demontirati po zakonu o spomenicima. Jednostavno, nema mjesta spomenicima nacional-socijalistima ni starim, a naročito novim. Što je čekao do neki dan?  Pa da se igra s braniteljima i dodvorava i tzv. desničarima. To ionako uporno čini. Napuni torbu odličjima, pa po Hrvatskoj krene obilježavati mjesta bitaka za Domovinskog rata. Branitelji mu , naivci, objašnjavaju što se tu događalo, on uči nedavnu povijest, kad već onomade nije stigao, mogao u rat ( kako ono - „u rat išla samo sirotinja“) Čini mu se, nikad nije kasno, „u rat“ se može i u miru, uz malo mita i mitologije. Torba puna odličja, ima i za paradržavne sindikalne čelnike, uskoro će  i mostaši doći na red, antivakseri i tko zna tko sve ne. Uspješno on to radi, svađa i razara hrvatsko društveno „gradivo“ da se sve puši i praši.I nekamo ga „baca“.

  Mato Dretvić Filakov