Model blaćenja pohvalom
Miljenko Jergović o Matei Jelić
Ne znam što bi Večernjaku pa je čitatelje nakratko besplatno pripustio članku M. Jergovića „Matea Jelić, pobjednica iz malih gradova“. (VL 1. 8. 2021.) kad inače on nosi VL trorogu krunu (coronu) koja za čitati ga traži pare, premija je. Ubrzo je VL isti za neplatiše zamandalio. Imao sam , čini se, nesreću pa ugazih. I ništa novoga od ovdašnjeg hroničara kad se lati našega športa i oko njega, a i još toga raznoga. Fenomenologija mu takva, svašta mu se pričinjava, smišlja i izmišlja. Piscu se može pričinjavati i više nego kakvom „vidovnjaku“, al' kolumnisti jednom- ne može. naročito ako „kolumniše“ , a gdje će nego po mediji ordinarnoj.
Bio sam ovaj tekstić sastavio ubrzo po „nagazu“, ali pojavili su se neki drugi događaji, teme, odvukli su me i svakodnevni poslovi, kao što je cijepanje drva za zimu, košenje trave u vrtu i slični. Uostalom od Jergovića ništa novo, pa ga se moglo ili odgoditi, ili baciti u koš za smeće, kompjutorski. U međuvremenu su ga žestoko aktualizirali autori koje blate psovkom ili samim virtualnim blatnim loptama, što je u biti -isto. Na te sam se ovdje osvrnuo. Blaćenje pohvalom je lukavije učinkovitije, opakije , te sam uvidio kako sam pogriješio i evo kajem se. Vraćam se balkanskom kolumnisti Jergoviću.
Zamisli se on tako u luft-balonu, neiskazano pun znanja, izdigne iznad „nas“ , pa „nas“ fenomenologiše po hartiji kako stvarnoj tako i virtualnoj. ( Napomena: Pišem jezikom kakav „fenomen“ traži- takva mi orijentacija.) Sad se okomio na zlatnu olimpijku Mateu Jelić iz Knina ( Ljudi moji zar iz Knina? Zar je to moguće! Pa još Damir Martin- iz Vukovara!) ali na takvoga „finjaka“ da bi bidni čitatelj pomislio kako je čovjek/kolumnista pobjegao iz najfinije finske, pače, mitske finske, gdje je sve lijepo i fino . Obrušio se na zlatnu olimpijku Mateu- sve hvaleći ju. Hvaleći zlatnu Mateu, a rugajući se odozgor svemu oko nje. Odozgor je i otkrio te “naše male gradove, varoši“ i „veća sela“ s „tri semafora i apotekom…i desetak kockarnica“. Sve u njima inače propalo.
Sprdnje balkanskog jahača rumene bedevije
Previsoko je u luft-balonu, slabo nas odatle i vidi pa promijeni prijevozno sredstvo, uzjaše bedeviju i krene po malim gradovima. Pomislih, navalit će na kockarnice kao neki suvremeni Doc Holliday i izvarati ih na „ finjaka“. Ne će. Udarit će na apoteke, treba mu „medicina“ koja se ne izdaje bez recepta uz komplicirane što pravne što medicinske procedure. Ne će. Što li je to otkrio u našim malim mjestima, bolje reći palankama, kasabama, jer M,J. jaše po svim ostatcima jugoslavenskog Balkana? Dvorane, športske dvorane! Ona , još uvijek, imaju „barem po jednu, a često i više sportskih dvorana“, piše balkanski kolumnista. Jednu je izgradio socijalizam, samodoprinos i „ fond za nerazvijene krajeve „( te su, bit će, naročito bile brojne u ondašnjoj SRH, o. a.). Druga je bila izgrađena uz srednju školu, a treću, utješnu, su izgradili „ovi“ valjda poslije Oluje. On doduše piše „treća je podignuta nakon rata“ , pa pretpostavljam kako je to taj- „rat“. I na njih je udario, doduše ne kao balkanski Don Millenko, na građevinu, već kako je i red , na čovjeka- usko povezanog s dvoranom. Jer , „ u svakom tom malenom gradu… svakom tom kraljevskom, kneževskom i stolnom gradu naših zavičaja i domovina, uz sportsku dvoranu postoji barem po jedan trener iz nekoga ubi bože nekomercijalnog sporta.“ (M.J. cit, članak) A „fine“ li sprdnje s ovim “kraljevskim“, „kneževskim“ i „stolnim“ gradom i „zavičajima“ i „domovinama“, kao da smo mi glupi k'o ona stvar koja doduše sve više gubi „orijentaciju“ pa je, možda, i sve gluplja i gluplja. Kako bilo sprdnja je usputno bačena s bedevije, a meta je taj trener „dalekoistočne vještine“i sama vještina. Počelo je , nastavlja, davno s karateom i džudom, a danas je tih azijatskih „šaketanja i premetanja“…“ tko zna koliko. tako da nije sasvim daleko od pameti da će Balkan na kraju, nakon što se sasvim istroši na naciji i nacionalnom pitanju, završiti na budizmu, hinduizmu, šintoizmu. Preko tijela tako će se stići i do duše.“( M.J., isto) Ne može Jergović bez ma usputnog nabacivanja blatom „nacije i nacionalizma“ na Balkanu, valjda samo na jugo polovicu. No što ako Balkance obuzmu budizam, hinduizam, šintoizam- tamo nema „nacije i nacionalnih pitanja“? Čista nepatvorena glupost, em su u bitnome isti, a o masovnosti ni da bih, ako su oni uopće problem. ( Natuknica: „Balkanci“, „Balkan“, su tipični rasistički pojmovi , naročito što se s njima misli, a često ne izgovara. Za njih nema nikakvog utemeljenja, ni zemljopisnog, ni političkog, kamo li civilizacijskog. Silom, medija, politika…navuku ti rasističku stereotipnu košulju. Zato ih koristim samo kad sam na to prinuđen, kad me natjeraju.) Sad o športskim disciplinama. Kakva je razlika između trčanja, grčko-rimskog hrvanja, bacanja koplja, mačevanja,…i „dalekoistočnih“ športskih disciplina? Suštinski - nikakva. Čak su neke stare , europejske, „ubi bože nekomercijalne“ pored ostalih ne-razlika. Kako su se one širile, a zatim stjecale pravo predstavljanja na olimpijskim igrama nego li procesom akulturacije. Primjerice Englezi su to činili „usputno“ s kolonijalnim osvajanjima, dakle silom, ali i tržišno, s industrijom (sirovine), dakle „milom“. Širile su se i dodirom različitih kultura, medijski, pomoću tržišta, love, organizacijski…Pritom su se mogli „inficirati“ i osvajači. Zašto se športovi ne bi širili i s Istoka na Zapad i okrug Zemljice, pa još u doba neoglobalizma i to po jednom kontinentu Euroaziji, a i taj pojam je netočan, eurocentričan, jerbo je na njemu tzv. kontinent Europa tek ficlek Azije. Skoro bih napisao - „Balkan Azije“, zemljopisno promatrano. Što, špageti s Istoka su dobri, svila, Toyota …, a azijsko „šaketanje“ i „nogetanje“ će Balkancima, usputno, uzeti i dušu. Možda je ova športska „razmjena“ ipak bolja od one; „oni“ nama barut, „mi“ njima atomsku- od čega idu i tijelo i duša.
Matija i Matea
Ne bih se na ovu „obranu“ Jergovićevu Matee Jelić osvrtao da me nije ubo u Belišće, opet „braneći“ jednog zlatnog olimpijca , Matiju Ljubeka. „Tog ljeta (1976. o.a.) prvi put čuo sam za mjesto koje se zove Belišće. I mnogi su u tadašnjoj Jugoslaviji, pa čak i u Hrvatskoj, prvi put baš tada čuli za Belišće. Koje će do danas ostati najčuvenije po Matiji Ljubeku, koji je u Montrealu osvojio zlato i broncu, veslajući u kanuu jednokleku. I on je bio samostvoreni šampion, fanatizirani osamljenik na vodi. „ , piše u istom članku.
Razumljivo je kako sarajevski mulac osim za Želju i Sarajevo ne mora ništa više znati, kamo li o tamo nekome Belišću te 1976. Ali postariji balkanski kolumnista četrdeset i pet godina kasnije mogao bi ispraviti mladalačko neznanje, no on čini suprotno- učvršćuje ga, dakako namjerno, za potrebe svoje kratke kolumnistčke priče. Puka je izmišljotina kako mnogi u tadašnjoj Jugoslaviji nisu čuli za Belišće, jer ono je odavno bilo poznato izvan granica raznih država u kojima se, stojeći na mjestu, nalazilo, a prvenstveno kao industrijski grad nastao, i danas moderno- na ledini prije oko sto četrdeset godina. Dvanaest godina prije nego su obnovljene ljetne olimpijske igre. Belišće se sigurno ponosi Matijom Ljubekom, kao uostalom i Hrvatska ( 300 odličja s olimpijskih, svjetskih i inih natjecanja, djelatnik HOO-a) pridonio je, marketinški, njegovoj poznatosti, ali i bez njega ono je bilo daleko od anonimnosti, koju mu podmeće Jergović. Zašto uopće , tragično preminulog Ljubeka uvodi u svoju priču? Zbog tog „ubi bože nekomercijalnog „ športa kojim se bavio u malom mjestu, a stigao još iz daljega od jugoistočne Azije. Izvorni je i jedinstven doprinos sjevernoameričkih Indijanaca svjetskoj športskoj baštini: i jedini šport u kojem se tijekom cijele utakmice - kleči. Stvarno, a ne demagoški, licemjerno kao što sada neki športaši malo kleče prije utakmica koje inače igraju za veliku lovu. Na Matiju se zakvačila politika-ondašnja Jugoslavija ga proglasila športašem godine usuprot činjenici da je cijelo vrijeme utakmice- klečao u čamcu. Prije bi čovjek očekivao da ga optuže za klerikalizam, kakva su vremena bila. Kako bilo duže vrijeme je mogao nositi i počasni naslov „poglavice indijanskog športa“, da mu ga je tko dao.
Navratimo nakratko u još jedan slavonski gradić, malo južnije, na drugu rijeku, Savu. Razlog; mali je grad, a u njemu su se po prvi puta „ na ovim prostorima“ pojavila dva „ do zla poganskoga boga“ komercijalna športa- nogomet i tenis koji tamo imaju i podignute spomenike. Naravno, u Županji smo koja se približno u isto vrijeme kad i Belišće industrijalizira, zahvaljujući istoj sirovini . Čine to Englezi koji sa sobom donose i nogomet i tenis „ovim prostorima“, što je ,nadam se, poznato. Koliko su oni pokvarili ovdašnjim „narodima i narodnostima“ dušu? Onoliko koliko i drugima po svijetu. Oteli je sigurno nisu, uostalom ovdje je i prije boravio homo ludens, čovjek koji se igra.
Matea iz Knina
Stigosmo tako kod Matee Jelić u Knin, taj mali grad- teško bi se moglo reći- nepoznat „kao Belišće“ navodno svojedobno. Ali, ali…“ A kako se svi naši mali gradovi nalaze u još manjim i beznačajnijim zemljama, dalekoistočne borilačke vještine najednom stječu nacionalni značaj i postaju element kolektivnog samopotvrđivanja - kao Nijemcima ili Francuzima poezija i književnost, općenito -kada, recimo, jedna uzrasla kninska djevojčica postane olimpijska pobjednica u te-kvon-dou.“ - secira „male gradove“ kolumnista VL-a. Ruga im se, kao i tim „još manjim i beznačajnijim zemljama“, uključivo i ovoj ( kojoj?) niš' koristi „zemlji“ u kojoj „kolumniše“. Ne se razumijemo, isključivo njoj. Ma naravno , Nijemci se „ samopotvrđuju“ poezijom i književnošću- čitaju k'o sumanuti, a svakakve poezije i proze pišu. Piše eto i Hitler, prije njega pisali su mnogi razna književna i poetska „uputstva“ o rasi klasi, Bogu i bogovima…, koja su se onda provodila „u praksi“ okrug Zemljice … Svakakvih je masovnih „športova“ „do zla poganskoga boga profitabilnih“ iz te „poezije i književnosti“ nastalo. O rezultatima, športskim rječnikom govoreći, i u čemu se brojao i još broji „profit“ ne bih. Nabrajati autore ne ću, em su poznati. „Koliko je meni poznato“ (tetec Ožbolt, Gruntovčani) „danke dojčlandu“ možemo zahvaliti i na daru „Balkana“. Ne, dakako, samo imena.
Za Francuze ćemo koristiti šport za primjer „samopotvrđivanja“ i to jedan od „do zla poganskog boga“ profitabilnih-nogomet. Oni tako „navrate“ u tzv. frankofonsku Afriku ( kako to poetski zvuči, k'o francuski) odaberu stotine ( koju tisuću?) mladića i s njima u školu-nogometa. Tek njih nekoliko dostigne status vrhunskih profesionalaca, neki- možda- sudjeluju osvajanju svjetskog prvenstva, kakvog klupskog trofeja i Francuzima pomognu u „samopotvrđivanju“, uz epsku Marseljezu. (Još da ju pjeva Mirelle Mathieu i ne šali se s njom kao Lisica s Lijepom našom.) Za većinu polaznika te škole bolja je ona ovdašnja pjesma „Potraži me u predgrađu“. Doduše u nekom velikom francuskom gradu, bolje ih je tražiti po danu, nego po noći, a najbolje nikada. Hvala Bogu da „naši mali gradovi u još manjim i beznačajnijim zemljama“ nemaju takvih predgrađa. Zasad. Vidi li se sada u što Jergović uvaljuje Mateu Jelić i kako ju „brani“ i „hvali“?
I još o naslovu „KNINSKA KRALJICA MATEA” iz nekih „sportskih novina“. Naljutio Jergovića jer ti ne znaju čemu služe riječi i koliko traju „njihovi sklopovi“. Pa tek nedavno je medija proglasila-sklopila jednu , navodnu, lopovicu „kninskom kraljicom“- ista ona medija u kojoj Jergović bere berivo i „fenomenologiše“ čitateljima. Ta i takva medija je tu „lopovicu“ i proglasila „kninskom kraljicom“, istražila, optužila, osudila i izvršila kaznu- vješanjem. Medijin linč u sustavu gdje navodno nema krivice dok ju sud, po proceduri , ne zapečati. A u takvoj mediji stoluje, u takvoj kaljuži se brčka i naplaćuje -Jergović. Još bi ju, mediju, i špotao i još bi da mu jadni čitatelj vjeruje. Sjajno. Športske novine mogu nasloviti članak, naročito o nositeljici, rijetke, zlatne medalje, kako hoće, a često u športu nekoga/neku proglašavaju kraljem/kraljicom, pa je naša Matea ni prva ni zadnja „kraljica“ svoje športske discipline. Samo netko ovako i ovoliko zloban i „pametan“ može ovako braniti Mateu Jelić- valjajući ju po balkanskom medijskom glibu. Metoda je to i stil, „disciplina“ pljuvanja izdaleka ;hvalom pojedinca, na malo i blaćenjem sredine, na veliko- da se bedaki iz tih malih mjesta i beznačajnih zemalja ne dosjete. Nego, pada mi na ovo malo pameti- da Jergovića , i mediju dakako, ne smeta ona „kninska kraljica“ Anica opjevana davne 1994. od pjevača koji sve više putuje prema zabrani, a točkasto je i zabranjivan ( Deutschland, Istria). Znate, onaj neki Marko, mislim iz Splita. Prvo blaćenje "pohvalom" živih, zatim psovkom mrtvih... Fenomenolmen zlo-duha., a budući je opsjeo kulturu i premrežio društvao ustvari fenomen zlodušja. .
Mateina je zlatna medalja inače kristalno bistra k'o kapljica rose na zelenoj vlati travke u mome vrtu obasjane prvim jutarnjim zracima sunca..
Mato Dretvić Filakov