Odumiranje Partije

 Jedna od najvećih, ustvari najveća psina i varka „naučnog“ , a naročito praktičnog marksizma-lenjinizma-maoizma je bajka o  „odumiranju države“. Narativ, rekli bi danas. Jerbo je  „država“  najveće zlo- Vrag u sekularnoj religiji.

Jedna od najvećih, ustvari najveća psina i varka „naučnog“ , a naročito praktičnog marksizma-lenjinizma-maoizma je bajka o  „odumiranju države“. Narativ, rekli bi danas. Jerbo je  „država“  najveće zlo- Vrag u sekularnoj religiji. Čim to najvažnije i najmoćnije oružje iz ruku kapitalista („eksploatatora“)  proleteri („eksploatirani“ ) otmu počet će s njenim odumiranjem, eutanazijom. Silne su „filozofije“ i teorije, univerziteti i škole, od visokih partijskih , kominternovskih, radničkih, komsomolsko-skojevskih kasnije frankfurtskih, … to proučavale i ulijevale polaznicima ideologiju odumiranja u mozak. Ipak prostom puku, običnom čovjeku („rodno“ neutralan pojam, obuhvaća sva bića toga „tipa“ neovisno o seksu „ o. a.) živio unutar nekog od komunističkih sustava/sistema ili izvan njih, činilo se baš obrnuto: kako je tamo, država jaka da jača ne može biti.  Komunisti su objašnjavali kako je tako zato što sav neprijatelj nije još poražen, žilav je . Bila je to čista , gola, laž- država je je tamo „odumrla“, ustvari eutanazirana. Mjestimice su se tek neki stari organi društveno-državnog organizma „micali“, poput crkve, ali i oni su se tamanili.  Rješavali su se prepreka „s dozom humora“ ( J. V. Staljin) kao u onoj zgodi u ranoj fazi revolucije kad su petrogradskog patrijarha RPC na ulici zalili vodom na temperaturi od oko minus trideset stupnjeva i stvorili ledenu skulpturu. Kakav crveni humor i „performans“ nad performansima. Ako je još istina da je smrt od smrzavanja jedna od „najlakših“, s najmanje bolova, onda i s „dozom humanosti“.

 Stekavši moć Partija (tamo boljševika) ju je pretvorila u svevlast pa je mogla reći: „Država to sam ja, Partija! “  I sitnica o famoznom vlasništvu: Partija je postala samovlasnik svega postojećega - do zadnje kokoši u seljačkom kokošinjcu, te „nepostojećega“, tzv. nadgradnje. Ali i života svakoga pojedinca. Skoro zaboravih, Partija treba i vođu, zapravo, najmanje dva; jednoga na zemlji, drugoga, ili više njih, na partijskom „nebu“. Ona je iako je ubila pravoga Boga, barem uništila njegove crkve i svećenstvo, stvorila svoju ateističku religiju. Onaj na „ partijskom nebu“ usmjerava podanike na „pravi put“, a onaj na zemlji kažnjava (većinu) i nagrađuje (manjinu).  Tko želi negirati napisano, optužiti me za revizionizam ( blažena revizija!) neka se osvrne na današnju Sjevernu Koreju (ima ih još)-tamo je sve kao u laboratoriju.

Partija u Zagrebu odumrla

Foto "Trn" SDP Zgb-  suha grančica  od  "Možemo"

Na ovakav uvod nadahnuo me performans koji su neki članovi zagrebačke partijske organizacije priredili ispred sjedišta Partije na Iblerovu trgu. Partiji su zapalili svijeće, prije sjednice „CK“ SDP-a, zvanog „Glavni odbor“. Sjajan performans, miljama ispred onih tupavih Juričanovih koji nisu ni za ovce. Partija je u Zagrebu od-umrla , pa su joj članovi zapalili svijeće. Eto i partijska religija štuje taj običaj sa svijećama. Dakle imamo, za razliku od uvoda, posla s od-umiranjem Partije. Rješenje je jednostavno- nema vlasti, nema pojilišta i hranilišta za Partiju, i ona od-umire. Ne radi se doduše o pravoj partiji već, u duhu političke ekologije, o partijskom podrastu.  Staro partijsko stablo se odavno osušilo, odumrlo. Ostao je tek iz neke žile narasli podrast, prvo kao SKH-SDP, a zatim samo kao SDP. Ime „SDP“ su partijaši dobili ženidbom s SDSH (Socijaldemokratska stranka Hrvatske) Tončija Vujića. Od njega su uzeli „SD“ , a ostavili „P“, Partiju. Predsjednik Tuđman je mogao i taj podrast „odrezati“, ali je smatrao kako Hrvatska treba „obje noge“, i lijevu i desnu. Savka, a naročito Tripalo, to nisu razumjeli pa Hrvatska nije dobila , barem za početak , demokratsko državotvorno dvostranačje: HDZ kao „desno“ ( „republikanci“) i HNS kao“lijevo“ („demokrati“) već je od HNS-a nastao neki „gemišt“ čak i bez oslonca na Hrvatsko proljeće, da bi se na koncu ta stranka osušila, odumrla. Tuđmanu tako nije preostalo ništa drugo do li održati SKH-SDP na životu ( izbori 1992.). Što se Zagreba tiče za partijsku organizaciju tada i kasnije najzaslužniji su bili Zdravko Tomac i Milan Bandić. SDP-SKH bez jake zagrebačke organizacije  bio je nezamisliv. Dvije tisućite SDP  se  u šesteročlanoj tzv. šestojaunarskoj koaliciji dokopao vlasti primivši u kolo „plesače“ - HSLS, HSS, HNS , IDS i LS ( liberali se već bili podijelili). Od onih koje je Račan tada prigrlio ( ili možda „poljubio“) nije ostala niti jedna stranka, možda kakvo „jezerce“ negdje u Hrvatskoj, izuzimajući donekle istarsku klijentelu. Već je Račan krenuo s čišćenjem , s desna je otišao Tomac, s lijeva Ivan Ninić. Pokušalo se i Bandića ( afera „gemišt“) ali je bio još  prejak, tek se malo pritajio.

Čistač Partije gensek Zoka

Kad je nakon Račana na čelo Partije zasjeo „mlad i lijep“ vođa Zoran Milanović tada se čišćenje zahuktalo. Njega je kao mladca stasalog  za Domovinski rat, a odslužio i JNA (Titova garda, kao i Ivo Josipović) zaposlio HDZ,  a ni u Partiju se nije žurio. Upisao se tek 1999., primio ga Mile Bandić. Prva je za Milanovića otpala, umrtvljena, Željka Antunović, a 2008. Davorko Vidović i Dragan Kovačević ( onaj iz Slovenske) prešli su u „bizmis“, prvi u Gospodarsku komoru, drugi u „cjevovod“. Mato Arlović, jedan od „začinjavaca“ SKH-SDP-a sklonjen je (jedva) u Ustavni sud. Već 2008. pokušalo se  opet rušiti Bandića zaboravljenom peticijom upućenom Milanoviću ( inicijatori Dražen Lalić, Denis Kuljiš, Gordan Malić, potpisnici Vlatko Silobrčić, Nenad Zakošek, Josip Kregar, Sanja Sarnavka, Saša Kosanović, Boris Rašeta i još dvadesetak sličnih što članova Partije, simpatizera i „tajnih“ partijskih savjetnika. Staljinistička klasika najprije se jave , denunciraju, intelektualci, a zatim ide progon. Milanoviću je to bilo prerano, čekao je izbore (grad Zagreb2009.) trebao mu je Bandić, a već ga je u Holdingu bio oslabio. Prvi žestoki udar na Milu Bandića zbio se 2010. Prije izbora u zagrebačkoj ćeliji Partije, izaleđni oprtativac neki Ivo Jelušić kojega je inače Mile, kao kolegu , pokupio negdje na Hreliću ( svakako sajmištu) i doveo k sebi. Tada je iz ZPĆ-a( Zagrebačka partijska ćelija) izbrisano oko pet tisuća članova, daleko više nego je isključeno iz SKH u Zagrebu 1972. „Lijevo-liberalni“ intelektualci iz spomenute peticije su tu metodu mučki odšutjeli i, vjerojatno, trljali ruke. “Stig'o Zoka , bit će i Otoka“ . Ivo Josipović, po SDP-u inače „tamo, vamo“ , malo unutra, malo van, Bandiću je prijetio „apsom“, zbog kriminala, naravno. Po ulicama su mu se već „izležavali“ današnji „možemaši“ što će kasnije samo intenzivirati. Ipak na tim izborima ostatak zagrebačkih lustriranih partijaša ( tko kaže da u Hrvatskoj nije bilo lustracije?) umjesto izaleđnog Jelušića izabrao je mlađahnog Beru.  Bandića je bilo teško rušiti, imao podršku HDZ-a, a bio i neposredno izabran. Ubrzo je Zoka ujahao u Banske dvore. Zlo za Bandića, na Farmi Pantovčak jedan beogradski gardist, na drugom brdu drugi. „Možemaši“ udarali žestoko ležat' po središtu grada, lupati loncima ( kao da je Bandić Slobodan Milošević, a Zagreb Beograd) tjerati ga iz Grada, onako, čisto rasistički( „hercegovac“), spremati u Remetinec, kamo su ga na koncu i spremili, doduše privremeno. Razbuktale se dakle, u Zagrebu i šire udrgarske trojke ( Račan donio zakon po kojemu je „udruga“ ustvari „troika“ kominternovskoga tipa, formalno „civilna“, stvarno i politička i još revolucionarna, vjerojatno kao i vraćanje duga Đuli Šorošu u pomoći pri dolasku na vlast.) Nastavio je Milanović čistiti , pa je otišla i partijska spin doktorica Kolarić, koja je inače prošla  Račanove škole, a ubrzo i stari lisac, „začinjavac“ iz riječke „crvene krpice“ Slavko Linić. Uglavnom ugodno se vladalo radeći od dvanaest do podne- Zagreb je mali grad , sve se dozna - a zatim poduže ručavalo i pijuckalo u jednom restoranu. Stara internacionalna komunistička navada u kojoj je zora ( Aurora) samo u priči, a noć je za radno vrijeme, radna zora je za udarnike, ne za nomenklaturu.

Stigla je i predizborna kampanja, četiri godine vlasti brzo, i ugodno, prolete. Milanović je, nakon ljevičarenja na vlasti, udario u desničarenje u kampanji, uz pomoć nekoga Amera spin doktora. I ništa, ode ona (vlast), a ubrzo, ode i on iz te ruševine i ostavi iza sebe Gordana Marasa, Peđu Grbina, Arsena Bauka, mislim još i Željka Jovanovića koji Hrvatsku mrzi „ s lijeva“, „da se Vlasi ne dosjete“. Ode i Milanka Opačić i njoj čak bi svega toga previše, a od drugarica  osta još Sabina Glasovac, više kao trendseterica, a ukusa ima mora se priznati. I Bero na čelu sa stalnim podmetanjem nogu. Ubrzavam, umire Milan Bandić, pokoj mu duši, njega s vlasti samo na Mirogoj, izgledalo je i tako se i dogodilo.

Dođoše i izbori lokalni i gradski 2021. i eto Partije u Zagrebu na petom mjestu, jedva se provukla u Skupštinu grada. Sad će kod „možemaša“ biti „koalicijski partner“ , „mala od kužine“, umjesto koalicijskog „šlepera“ služit će „možemaše“ - na biciklu. Spala Partija  na bicikl, pa će i prinudni sekretar zagrebačke partijske ćelije Peđa Grbin na pos'o dolaziti na službenom XXL biciklu.  Tu je negdje Partija kao 92., 93. samo ovoga puta ne na putu prema gore, već prema dolje, a dno nije daleko.  Osipanje se nastavlja, a bogme  otpočela je još jedna nova čistka ZG-Partije. Kad se i ona završi u njoj vjerojatno ne će biti ni Gordana Mrasa, ni Bere. ni…Kad će biti kraj? Možda kad se zatvori krug od Račana do mladoga Račana. Bravo Zoka, dobro ste to, Predsjedniče, učinili, a izgovorit se može na „europski trend“. Tko zna možda su ga birači i nagradili zato što je od-umro Partiju, dao tome najveći doprinos.  Ako je ovako s njim prošla Partija,kako će Hrvatska?

Zanimljivo, nedavno mu je novi sinjski gradonačelnik Miro Bulj  poklonio sliku Gospe Sinjske. Neoprezno prema mogućoj sudbini Gospine slike, jer je Predsjednik Milanović likvidirao sve slike i skulpture s Pantovčaka. Ili je Milanović skroz promijenio vjeru pa će ubuduće moguće primiti i slike iz naših ostalih marijanskih svetišta od Aljmaša do Dubrovnika, Međugorje je usput. Lijepo bi bilo, ali u tom slučaju bi dobio, pored Šeksa, još glasova za opoziv. Inače od stranaka nastalih koncem osamdesetih, uglavnom 1989., ostao je još samo HDZ ( bogme i SSDS). Tri godine, možda i manje zbog tanašne većine, su mu ostale da se i njemu ne dogodi isto.  Možemo li mi, a i Hrvatska,  preživjeti Možemo? Možemo.  I pješice, a kamo li  na biciklu.
PS  Člančić sam napisao zadnjih dana lipnja  s izmjenama  početkom srpnja. Sada mu samo prilažem partijsku "metlu" genseka  Peđe Grbina,. uz  napomenu kako  se partiji/ stranci ("orijentacija" nevažna) koja nije na vlasti bliži siguran kraj kad čelništvo iz partije/stranke počne izbacivati , većinom,,pametnije od sebe..

Mato Dretvić Filakov