Čelnici političkih stranaka uglavnom se oglašavaju u stranačkim glasilima ( Samo SNV ima svpju „Pravdu“) na televizijama, danas na internetu, a rijetko po tiskanim ili e-medijima medijima, „napismeno“. Ovdašnji baš jako rijetko, poglavito s autorskim tekstom. Jedan  od žalosnih razloga je  što ga mnogi jednostavno nisu u stanju napisati. Milorad Pupovac, jedan od najdugovječnijih političara u Hrvatskoj, sigurno je među pismenijim, ali i „usmenijim“, što s obzirom na njegovu struku nije neočekivano.

Očekivao sam ga na Svetosavskom svesrbskom saboru srbskog sveta, koji prošireni naziv dobro ocrtava njegov sadržaj i namjere. Nije ga bilo. Nije ga bilo ni u Loznici. Tek  uobičajeno u Srbu, a prije još po nekim ustaničkim i navodno stradalničkim mjestima koja SNV prigodno kao takva po kalendaru posjećuje i obilježava.

Pojavio se u vezi ekološkog prosvjeda zbog „kopanja“ izvora rijeke Une u aferi „rio Una“ , ne računajući istupe protiv Ćipe i DP-a i „desnice“ po televizijama.

Ha to sa“ rio Unom“, mislim demonstracije, krenulo je oko devetog srpnja, pa me poćele žderat asocijacije. Nakon što sam doznao da se tamo svi zovu „Vuk“ i „Una“, pa čak i Nijemac , zeleni aktivist koji je došao pomoći ( „Wolfgang“, hoda k'o vuk) pa još načuo kako je tamo bio i Radojica mali Brijunski, podržali možemaši, zapjevao u finalu i Kekin Mile mora da se tu nešto kuje.

Ustvari važnije od toga je vrlo vjerojatna činjenica kako je građevinska dozvola za „kopanje“ Une izdata u vrijeme dok je SNV sjedio u Vladi. Kako se onda nisu sjetili njihovi ministri, tajnici, tko li,  zaštite vrela Une, već sada kad ih nema u Vladi RH?  Inače , naravnko da sam protiv dvastacije izvora bilo koje rijeke.

Kad eto Pupovca u „Jutarnjem“ 10. kolovoza s tekstom pod naslovom:  „Ustaše srećem 35 godina, ali ovo u Saboru dosad nisam doživio-…Tuđman bi se okrenuo u grobu da vidi što se događa u Kninu“. Desetog kolovoza, samo dan iza – devetog.

Decenijsko „postradanje „ od ustaša

Javio se kako bi napismeno ukazao na svoju tešku sudbinu, stradanje zbog stalnog trideset i petogodišnjeg „sretanja ustaša“.  Kako je on još i dvadeset i pet godina „u Saboru“, malo u „Hrvatskom državnom“ , a zatim samo u običnom  „hrvatskom“. ako nigdje ondje si barem siguran da ćeš ih sresti, što otvorenih, lajavih ustaša, starih , novih, još i domobrana,  što prikrivenih…Izuzimajući, recimo, Krešu Beljaka i još poneke.

Tamo pak oko Benkovca nije ih bilo ni 1941. Bili dobri fašisti, prafašisti Talijani i četnici pop vojvode Đujića kao oružane formacije (i) SPC-a, u suradnji s dobrim fašistima. Ustaše se poslije , oko 1955. u ranoj mladosti, dok se djeci pričaju bajke vjerojatno ni u njima nisu pojavljivale, pa ih Milorad nije mogao sresti. Kasnije u pionirskoj dobi, stigle su s pionirskom kapom i maramom. Kroz kapu kapale u mozak, dakako ne samo pioniru Miloradu, već svima od Gevegelije do Jesenica. Kroz maramu u srce.

U stvarnosti ih tada nije mogao sresti. Trećinu pobili partizani , nešto u ratu, a većinu poslije rata. Trećina uspjela pobjeći, skupa s njima i oni koji nisu bili ustaše, a trećina se pokorila,  što u zatvorima, što izvan ( „na slobodi“).

Bez obzira na činjenično stanje stalna je bila borba protiv ustaša- iako ih nije bilo. Borilo se i protiv svih sorti ostalih narodnih neprijatelja čiji je popis  teško sastaviti, a da nekoga ne izostaviš.

Dokle je sezala borba protiv ustaša, kojih nije bilo, pokazuju bitke protiv njih na području hrvatskog jezika ( hrvatskosrpskog, srpskohrvatskog).  Primjerice u novinskim člancima nije se ni u ludilu moglo prvu rečenicu početi s  velikim „U“, niti rečenicu u nekom novom odjeljku teksta. To nikome nije poslije ni padalo na pamet. Bilo je dopušteno samo malo „u“, jer se bez njega jednostavno ne može. Imenica „ustaša“ je izbačena iz hrvatskog jezika, pa nisi mogao pisati , recimo, o ustašama u Kongu, a ni u povijesnim tekstovima o ustašama u Srbiji onomade protiv Turaka. Sigurno bi iole temeljitija analiza pokazala kako je sto puta učestalije imenicu „ustaša“ koristio srpski ( srpskohrvatski). Ona je tamo  služila i za plašenje zločeste  djece

Bili, a još ljetni, jorgovan, Foto Trn

Zabranjeno i veliko „U“

Možda je najzorniji primjer Univerzijade  u Zagrebu održane  1987. Ona se nije nazivala Univerzijada, već ustvari (Y)Ipsilonijada, Yniverzijada. Njen simbol je bio „Y“, usput, nigdje crveno bijelo plavog - ni na njemu , a ni na repu maskote, vjeverice Zagi sa škrlakom, pa ni na šestinskom škrlaku.

Dizajner , Nedjeljko Dragić, ju je ofarbao u – dugine boje. Ma genijalno, proročanski,  tako da bi ona danas sigurno najljepše pristajala LGBT…XYZ prajdovima i inim priredbama, političkim manifestacijama, kao maskota  duginog totalitarizmu. ( Čitatelj se može podsjetiti  o tome na internetu, ne mogu „Y“ i  vjevericu Zagi preslikati, ne znam kako je s tim autorskim pravima.) Sve ovo je sigurno Miloradu Pupovcu  bilo poznato, uostalom radio je na FF-u u Zagrebu na Odsjeku za lingvistiku. Možda su oni to tamo proučavali, usmjeravali tu „semantiku“?

Ipak, ne možeš s tim neprijateljima izaći na kraj, oni nikad ne spavaju.  i eto ih. Zinuli, o čemu nego o jeziku, hrvatskom jeziku , te davne 1967. Sastavili čak i Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika. Potpisao i Miroslav Krleža.  Optuženi za nacionalizam, a to smrdi na ustaštvo, krenule razne, nove hajke.

Spominjem ju zato što je Milorad Pupovac , kad je narastao, postao lingvist.  Zanimljivo, a ne znam je li i znakovito.

Dva desetljeća šutnje

Od tada, u kratkom vremenu, još  „događaja“, u kojima je čak sudjelovao i Miko Tripalo, do dugotrajne „hrvatske šutnje“, negdje od 1972.  koja traje čak i na zadnjem Kongresu SKJ početkom 1990.. Istina, neki delegati iz SKH, većina, ga napustili, skrivajući se iza leđa Slovenaca, a Račan obećao kako bi se mogli vratiti za petnaestak dana.

U vezi  te „šutnje“ najznakovitiji je slučaj,ma zamislite vi to- jednoga pjevača.

On se može smatrati simbolom te šutnje, bilo mu zabranjeno pjevati od 1971. do 1990.  Riječ je naravno, o Vici Vukovu. Bilo bi zanimljivo vidjeti postoji li igdje u svijetu takav slučaj , ali naši historićari za „slučaj“ nisu  zainteresirani. Nepoznato je i koja je pjesma bila sporna, al' bit će da je bilo sporno već kad zine. Možda je presudila i ona opaka tkanica kojom se  nekoliko puta , u nastupima opasao? Dio života proveo je u nepostojećoj Matici hrvatskoj, zabramnjenoj također, a na poslu u nakladnom zavodu njena imena dijelio ga zid od milicije.
Kako bilo, nema ustaša.

 Od dvije tisućite opet postoji jedan sličan slučaj, jednog pjevača, nu kod njega je sporna samo jedna pjesma, navodno.

( Nastavit će se, dugo je to razdoblje, pa ću o njemu posebno.)

Mato Dretvić Filakov

..