Vesna Pusić, sveučilišna profesorica Pusić (bješe li ono i predmet i o „demokraciji“ ?) haenesovka kod Savke ( i ona bila „ustašica“?)  stvarno me naljutila i povukla za tipkovnicu.

 "Ovo nasilje s Thompsonom nad građankama i građanima Zagreba mora već jednom prestati! Ne želimo ga! Izabrali smo gradonačelnika koji odražava većinski stav Zagreba. Dosta tog primitivnog neoustaštva! Rukometaši nek igraju rukomet, a ne vode politiku i maltretiraju Zagreb", objavila je Pusić na platformi X. ( citirano prema direktno hr. , 3. II. 2026.)

Nasilje pjevača s pjesmama- „nad građankama i građanima“? Za profesoricu „ i demokracije“ i više je nego previše. Ako još dolazi iz obitelji Pusić onda prelazi svaku mjeru ukusa i političkog morala, ma morala uopće. Istine posebno.

Ima li „na ovim prostorima“, „ u ovdje“, smijem li napisati   u  „Hrvatskoj“, među „građanima i građankama“ i jedna obitelj koja je predanije i više sudjelovala u svim nasilnim režimima, raznim nasiljima  režima „nad građankama i građanima“ zadnjih preko sto godina od obitelji Pusić? Sigurno ima, ali poznatije i još k tome obrazovanije, obitelji intelektualaca, nema. U konačnici postoji li „u ovdje“ i jedan jedini čovjek, ljudsko biće, a da nije inficirano i zlom iz povijesti, a postoje i oni rijetki koji su usput „oprašeni“ peludom dobra. Evolucionisti će to promatrati na svoj, kreacionisti na svoj način- jedni kroz mutaciju gena, drugi kroz sjećanje, predaju, jedni više kroz tijelo drugi kroz dušu.

Zar bi se danas „u ovdje“ ijedna „elementarna čestica“ trebala sramiti, do granice samoporicanja, nekoga svoga pretka-pretkinje s početka stvaranja svijeta, ili tamo iz doba kamenoga kad je neki predak -predkinja  pojeo jabuku na zmijski nagovor, ili gladan pojeo susjeda? Uostalom od „donacije“ te jabuke dobili smo slobodu izbora, osim ostaloga i između dobra i zla. Kako lutamo po „bespućima povijesti“ i što biramo, o tom potom.

Paučina u mraku, foto Trn

Intelektualci Pusić protiv povampirenih ustaša

Ovo „intelektualaca“ za Pusiće strašno je važno, jer one iz neobrazovanih se donekle može razumjeti- nisu znali što čine.  Za intelektualce opravdanja nema, na koncu ni za „građanku“ Pusić kao ni za „kapetana prve klase“, brata, „građanina“ Pusića.  Posebno kad i zato što drugih vide isukane kame, a kod sebe ni triješćicu, ni mrlju- ma čisti, bistri k'o gorski potočić.

Nakon ovoga što ću napisati u nastavku po završetku ću poduzeti mjere mentalne dezinfekcije i sebi objasniti, naći opravdanje zašto ovo pišem. Jer inače smatram potpuno neprimjerenim kopanje po prošlosti obitelji, smijem li napisati- iz Hrvatske, s „križnih putova“ njene povijesti, ako i to smijem napisati. Zašto ovo uopće onda pišem? Istine, istine u korijenu, što je moguće bliže njenoj cjelovitosti, što je više moguće skinuti s nje prašinu laži, umjesto stvaranja novih naslaga laži nad njom.

Idem „ugaziti“ u blato takve teme, u koje ne bih.

I odmah me dočeka pitanje. Ta nisu li „ustaše“ nekako „začete“ u Zagrebu petog prosinca 1918. na Trgu bana Jelačića, hoćete po kreacionističkoj teoriji, ili evolucionističkoj, kako vam drago. „ Ustaša“ tada obična hrvatska riječ, poput „pristaše“, a već poduže su Hrvati (?) s čežnjom gledali na srbijanske ustaše koji su već davno bili ustali protiv Turaka.

Toga dana pale su Prosinačke žrtva mirnih demonstranata , nezadovoljnika „prisajedinjenjem“ hrvatskih krajeva Kraljevini SHS, bilo i poklonika boljševičke revolucije.

Pucanje naredio Grga Anđelinović, povjerenik sigurnosti u Zgrebu, Nikada se masakra i naredbe nije odrekao, dapače, ponosio se. Kasnije u Beogradu, pripadnik srbijanskih stranaka i poslanik u beogradskoj skupštini. Ne znam je li bio u skupštini za masakra zastupnika HSS-a, ali vjerojatno je bio ministar (Jenese) kad je Ante Pavelić osuđen na smrt.  Inače Beograd je „rodno mjesto ustaša“. Tako je Budislav Grga  bio i u „začetku“ i pri „rođenju“ ustaša. Sudjelovao je i u djelovanju Orjune, predratne fašističke organizacije, starije od ustaša, a protiv, ponajviše HSS-a.

1941. pobjegao među četnike u Ameriku, vratio se u Jugoslaviju, u Split gdje je umro 1946. Brat je Vesinog dide

Eugen Pusić-u ustašama protiv ustaša  

Otac Eugen Pusić također intelektulac, sveuč. profesor (PF Zagreb) akademik JAZU, stručnjak za upravno pravo, državnu upravu.

Budući je poznatiji kao taj i takav i današnjoj javnosti tek o njemu za NDH. Bio ustaški sudac, što je za njegova života kao sveučilišnog komunističkog profesora i važnog kotača pravnog sustava koji je u to doba, još osamdesetih za pjevanje , recimo po birtijama Vile Velebita i drugih „nacionalističkih pjesama“, trpao pjevače u zatvor, kad koliko, tada mjeseci.

Nije bio sudac nekakvog prekršajnog suda, već vojnog, na koncu u snagama HOS-a, štoviše, unaprijeđen nekako malo prije nego su se palili „trnjanski krijesovi“, koji s i danas kure.

Objašnjenje obitelji i Ive Goldsteina- bio je, vrhunski, obavještajac KPJ(KPH) među ustašama. Zanimljivo da je i dida Danko(Vuk?) Anđelinović bio u četničkom štabu u Splitu, koje inače bio pod komandom Talijana, a tik pred pad Italije pretrčao u partizane. Lijepo, jedan obavještajac kod ustaša , drugi kod četnika, a obavještajci su ionako uvijek na pobjedničkoj strani.

Foto Trn

ZDS, Zdravo druže Staljin

Osim kod antifašista Staljina ( ne i antinacista) kod njega se oni boravkom kod neprijatelja inficiraju, pa ili metak ili Gulag. Jednako je i s ruskim zarobljenicima, oni iz logora,  radnog ili „običnog“ opet u logor-na neki otok u Arhipelagu.

Vjerojatno su se neki i samoobjesili, kao šef KPH Andrija Hebrang. U ustaškom zarobljeništvu se inficirao hrvatskim nacionalizmom. Akademik Pusić , ustaški sudac eto nije, kao ni brat mu, Vesnin dida Danko… sa četnicima i Talijanima u Splitu. On još manje, jer i oni su, kao i Partija, za integralno jugoslavenstvo. Bili su uostalom i ratni saveznici u Srbiji (Užička republika) zajedno su dizali ustanak i u Hrvatskoj.

Tako je familija Pusić lijepo živjela u komsocijalizmu, pripadala eliti i gradila karijere, otac profesorsku, a seka i braco nastavničku. Prof. Pusić na FF-a a Zoran kod vojske, učio matematički buduće pripadnike buduće pripadnike JNA na Vojnoj višoj tehničkoj školi , buduće zapovjednike agresorske vojske kako precizno pucati. Ćaća stekao čin „nadpora HOS-a“ ( da HOS-a!) a sin „kapetana JNA prve klase“. Ne znam možda je to i viši od ćaćina „nadpora“. „Kapetan prve klase JNA“ nikada nije ni mijenjao stranu, njemu su hrvatski branitelji bili skoro ustaše novi, ili barem inficirani ustašlukom , te počinitelji ratnih zločina na Srbima, što su i danas, On me ustvari i ne zanima.

 Prof. Pusić se nekad pridružila Savki i Miki, a i Radimir Čačić, soc. biznismen, iz iste škole. Poslije sudjelovala u novoj, detuđmanizatorskoj vlasti. Iskreno, ni ona me ne bi zanimala, kopanje po „križnim putovima“ hrvatskih obitelji kao takvo-da se nije javila s kratkim mrziteljskim postom na X-u. Kod vlasnika „Heil Muska“ koji ponosno  pred svijetom podiže desnicu, a mlati još i motornom pilom prema neprijateljima.

Osim toga ovaj nastup prof. Pusić , kao i Zoranovi, pripada izvornoj školi antifašizma , onoj Staljinovoj, oca antifašizma. U toj školici svako nasilje nad „građankama i građanima“, osobito ono verbalno, a tek pjevačko, strogo se kažnjava, metkom, Gulagom, a često i jednim i drugim. Nasilje je njegov monopol, a „pravila“ se nalaze u njegovoj glavi, može poslije i u Direktivama. I primjenjuje se, krvavo nasilje na sve- bez izuzetka.

Mato Dretvić Filakov