Šareni  marš u totalitarizam
Marširala, marširala šarena parad

 Gledam ove kontra prosvjednike moliteljima krunice na Jelačičevu trgu u Zagrebu, a mole se i drugdje, i vidim kako nismo daleko dogurali vrteći se u krug. Posebno zanimljiva pojava među njima bio je eunijski parlamentarac iz odavde Fredo Matić.  Da toga tamo, sad već redovito, nema u kontri ne bih se vjerojatno ni primao kljucanja po tipkovnici na ovu temu.

Prosvjed molitvom ili samo javna molitva na trgu u pretežito kršćanskoj, katoličkoj zemlji, doduše usnule vjere, vjerojatno je najtiši, najmirniji oblik prosvjeda- ako se to uopće može označiti prosvjedom. Nu, kako ga contra prosvjednici takvim smatraju i od molitve čine prosvjed  neka bude.

Fredu Matiću ne dolazi dovoljan broj prosvjednika( protu) koji bi onda valjda rastjerali ove koji se mole ili ih barem nadglasati, te nazadnjake. Oni kontraši i naprednjaci.

„Naglašavam da nitko nema ništa protiv molitve, ali i Biblija kaže da se moli kod kuće i u crkvi, a ne na javnim mjestima, jer to je onda politički performans.“- rekao je kao kontraš moliteljima na Jelačićevu trgu ( JL, 8. siječnja 2024.)

Ako netko ne zna kako govori tipični lijevi novi totalitarist staroga kova, ovo su prave riječi. Osim što on ne dopušta moliti se bilo gdje, osim „kod kuće i u crkvi“, čuo je i što Biblija o tome kaže, te još unosi inovaciju političkog performansa.

Krenut ću redom, to  „kod kuće i u crkvi“ samo je prepjev iz komunističkog totalitarizma kako je „crkvi mjesto u sakristiji“, najdalje od oltara. U najrigidnijim režimima ni tamo, osim ako ju ne obnovi onaj koji ju je skoro utamanio- KGB. Čeka uzela, Čeka dala, vratila, udahnula joj, crkvi, novi život. Pa može, dapače, sad mora.

Ni za boga Staljina, recimo ne na javnim mjestima, jer je to „politički performans“. Odlično, a i demokratski logično, takvi performansi se mogu izvoditi sjedeći, ležeći, klečeći u političke svrhe razne, goli, bosi, jašući na konju živom i drvenom, na biciklu i nema kakve predstave nema ili kakva ne može biti- samo ne smije imati vjerske  te „konotacije“. No pasaran!

Ne mojom ulicom! Foto Trn

Ležati se može po Zagrebu i desetak godina protiv Bandića, ljevičara jednoga, ali moliti se – ne može. Feministice mogu ležati protiv na leđima, trbuhu, boku…po trgovima, a ovi ne mogu ni klečati i poluglasno, uz bubnjeve i dreku kontraša izgovarati, moliti krunicu. Može im se napisati i transparent „klerofašisti pustite nas na miru“, frazetinu iz onoga doba, ne shvaćajući kako bi , kad bi pisali, isto napisali i -fašisti, a naciste da i ne spominjem. Korijen, da ne napišem geni, im- isti, barem danas to i znanost može pokazati. 

Zato može parada šarena, rodna, transrodna, nerodna, blagorodna marširati ulicama grada, k'o primjerice „kralja Petra garda“. Kao Jelačićeva, čija ona ustvari jeste- no pasaran, a kamo li zagrebačke frajle. Marširati se može za „stvari“ koje su se, barem do nedavno, radile „kod kuće“ i strože od  molitve- izuzimajući one „kuće“ s „pravom javnosti“. I lampom.

Ona smije i može, nju čuva policija, a koji makar i vikne protiv nje dobije po glavi, završi u reštu, kao zbog mržnje. Mrziti uzurpatore, polagatelje ekskluzivnog prava na sve boje, apsolutno sve, totalno sve,ni krivo pogledati se ne smije, dignu se Europa i Amerika. Tu paradu se smije samo gledatii diviti joj se . Potpuno jednako kao i onoj u Moskvi koju je obnovio Putin, vratio i Staljina i još njih zanimljivih u život. Nezamislivo je da bi tko zinuo protiv, Sibir je njegov, još radi usuprot tom globalnom zatopljenju. Razlika među paradama je samo izvanjska, u bojama. Ako još nije, događaji jure u tom smjeru.
Ovdje je prigoda za spomenuti kako su parade prosvjedovale za svašta, pa i za samo jednu žrtvu, ili njih nekoliko femicida. Za stotine tisuća, govori se i o milijunu žrtvava ruske agresije na Ukrajinu, s obje strane,. koliko među njima djece, koliko tisuća žena u Ukrajini? Nije se zbog toga s tim povodom paradiralo, pa ni zaleglo ispred ruskog veleposlanstva u Zagrebu. Znakovito, najmanje.

Da je do Frede i kontraša naprednjaka, oni bi zabranili i Mariju Bistricu i Sinj, Erdut, Ilaču…koje su uostalom jedno vrijeme bile ukinute, bješe nedavno, skupa s Gospom. Ne bi se njemu svojedobno u Mariji Bistrici okupilo pola milijuna molitelja, pri čemu se neki mole klečeći, neki hodajući, neki sjedeći, a uglavnom svi još i „kombinirano“- javno. Kakvog li propusta.

Križni put, pa molite ga doma, od kuhinje do dnevnog boravka., ima i taj internjet, molite virtualno, to se barem može ugasiti. Klik i nema ga više.

Onaj Križni put sad je malo u problemima, zbog tih granica, Vršac, Bitola, „destinacije“ po Bosni, Sloveniji, druge su to sad države, pa taj Schengen. Austrija, kombinacija crvenih, žutih, šarenih i pretežito crnih uostalom, zabranila „prvu postaju“, a ne možeš se početi moliti , evocirati uspomene, niotkuda. Pa tu je dnevni boravak, to su naprednjaci riješili.

Za feminizam sam mislio kako je on, uglavnom, svoje učinio još šezdeset i osme, ovce odlikovao, grudnjake bacio…, ali eto nije. Sad je tu, pored ostaloga i  taj femicid , koji, izgeda , nije dio homocida. Ubojstvo iz mržnje, kao spolne, rodne, nekako je puno važnije, opakije, veći crimen, od nekoga zbog tamo neke „obične“ mržnje unutar rodne, tko zna kakve. 

Menizam, ( muskulanizam?) je zabranjen, pa bi to , u svijetu kojim bi vladale manjine, bila valjda jedina zabranjena manjina.  Posebno ona mala manjinica molitelja koju i medija i šareni od milja nazivaju "klečavci".

Ne može, demokracija je sad paradina i samo njena, parade u Moskvi, Berlinu, Zagrebu, Pjong Jangu… To se zove osvajanje demokracije, u toj i takvoj  post demokraciji moliti se ne smije, pogotovo ne javno- ako vladar nije drugačije naredio. Pogotovo ne  muškarci.

Otimanjem svih boja gasi se  svjetlo. Mrak svih mrakova. I još magla stegla.
Krug se zatvara, na početak. U katakombe.

Mato Dretvić Filakov

.