Spotaknuh se o SNV-ov kamen spoticanja, povelik je

Na Trgu bana Jelačića od republike  sve je zaleđeno. Sami led, a kažu globalno zatopljenje. Sam sam si kriv, zaledio sam ga. Cipele stare, skroz izlizane poplate, čarape tanke ljetne, možda i koji prst izviruje. Još od ljeta kad su trebale prozračne. Što ću, sam sam se tu metnuo. Idem se spotaknuti o kamen koji su tu neki dan postavili  Milorad Pupovac, Rada Borić i Ivo Josipović , Boris Milošević i dio, odgovarajuće,  udrugarije.

 Prvo ću skoknuti malo dalje, na tanki led do Njemačke. Led krhak, voda duboka, slab sam plivač, pa neka mi Bog pomogne. Malo ću do  ideje i realizacije Kamena spoticanja, Stolpersteina( Köln, 1990, konceptualni umjetnik Gunter Deming).  Od trenutka kad sam počeo o njoj razmišljati opsjeda me osjećaj  kako je realizacija „kamena spoticanja“ neka vrsta plagijata holivudske Staze slavnih( 1960.) a time u sebi nosi i trag estradizacije žrtava. Stazu slavnih uspostavila je holivudska Trgovačka komora  prvenstveno zbog doprinosa „zvijezda“ biznisu, filmskoj industriji, popularnoj kulturi. Tamo im se dive, spotiču o slavu koja u sebi sadrži svašta, uključivo zarade, filmskoj industriji i sudionicima , holivudskoj Trgovačkoj komori, sebi osobno. Daleko bi me odvelo  kad bih nastavio o Hollywoodu, njegovom utjecaju na svijet, posebno negativnom, propagandnom, a možda i skupa s temom potonuo. Vjerujem da ne bih, ali ovo je dostatno. Recimo kako je to u skladu s vremenom- sve je estradizirano, pa i smrti.

Nešto drugo mi je čudnije i zapravo važnije. I osobno neprihvatljivo i kad bi mi netko predložio da nevinu civilnu žrtvu meni blisku tako obilježim ne bih dao privolu- a našlo bi se kandidata.  Zar da neki po  osobnom spomen-kamenu, namjerno ili iz nehata, otaru svoje prljave cipele- da ne nabrajam dalje. Postoji, pored onih uobičajenih, valjda još primjernih načina obilježavanja stradanja pojedinaca, skupina, naroda…Onda koncept je namijenjen urbanim sredinama, a što je s provincijama, tridesetih i početkom četrdesetih godina u još itekoliko postojećih sela, diljem Europe ? 

Imam još prigovora ideji, nu, ako smijem,  samo iznosim svoje stajalište. Ako pak kamen odgovara i prihvaćaju ga europski Židovi, Nijemci i drugi, neka im je sa srećom i s tugom i zbog čega li već i kako im drago.

Natrag na Trg bana Jelačića

Vraćam se doma na Trg bana Jelačića od  republike i ideji SNV-a i nekih udrugara i udrugarica da poploče Zagreb, a i šire, sa  spotičućim kamenjem, pločicama individualnih srpskih žrtava ustaša s osnovnim biografskim podatcima.  Vidim, javnost je matirana- šah, mat pri čemu je „mat“ jednako (=) „ustaše“.  Eto kamenja- među ustašama, navijači, hosovci, mašu prvim bijelim poljem, branitelji, desničari. barem neki…

Odlično, SNV Srbi su stigli od dugog marša brojanja srpskih žrtava u Jasenovcu i po jamama, a bogme se daleko doguralo. Od samo „ 700 hiljada“ koliko je „nabrojao“ i odredio svetac SPC-a Sv. Nikolaj (svetac  od 2003.)  još tamo koncem četrdesetih u Americi, pa do milijun i pol, dva..do njihove individualizacije. A tek će potrajati iznurivanje  slijedećih generacija „ustaša“ sve tamo do ... Ne brine nikoga ova strana konceptualizacije i estradizacije, aktualizacije, i da se ne lažemo - politizacije srpskih žrtava? Trebalo bi. Brojke tamo, milijuni, kamen do kamena ubuduće  dolje, virtualna stijena propagande odozgor, medija, filmovi, obvezna samokritika… trajno. Tko to može izdržati? Pitaju li se SNV Srbi?

U redu, to mu je što mu je, nu ako žrtve, srpske žrtve, imaju svoju  historiju, ima i neka prethistorija, majku mu. Ima , ima , nađe se.

Eto, prosinac je 1918.  teče blizu  budućeg hotela „Milinov“ ( otvoren 1930.) tu negdje, možda bliže Banu,  repu njegova konja koji je, 5. XII.  2018., bio drugačije orijentiran. Zagrepčani  ne bi slavili monarhiju  i u(prisa)jedinjenje, prosvjeduju na Trgu, s njima su i domobrani, hrvatski vojnici  prethodne monarhije. Prosvjednici traže republiku, čuju se i boljševičke parole (vidi, vidi) pomiješan je hrvatski nacionalizam i boljševizam.  Baš onako, reklo bi se- suvremeno. Odjeknuše hici skrivećki  iz okolnih kuća s okolnih katova. U svemu 15  mrtvih i dvadesetak ranjenih.  Novi režim nije pravo ni stigao u hrvatske krajeve, al' njegov teror jeste. Organizator Svetozar Pribičević i ondašnji ovdašnji rojalisti, unitaristi, četnici. Tako je ostalo i bilo svih narednih godina, računa se da je taj, srbijanski, režim, žandari . vojska, četnici, orjunaši (velika Srbija) uspio pobiti oko pet tisuća civila, seljaka, mladeži, političkih protivnika, „pravilno“ raspoređenih po tzv. prečanskim krajevima,  do 1941.

Dakle ispred i oko hotela „Milinov“ , od 1940. „Dubrovnik“, prodao ga Milinov, Zagrepčani se spotiču od tada do danas  na krv Prosinačkih žrtava.  Tko zna možda i pored silnih renoviranja Trga bana ( republike) još sve mrlje nisu izbrisane.

A da se netko sjeti postaviti i njima petnaest kamena spoticanja? Bio bi problem? Zašto, pa koncept k'o koncept, instalacija k'o instalacija. Možda i onim ustrijeljenim sudionicima demonstracija  1928. Najprije 20. lipnja, poslije masakra hrvatskih zastupnika u beogradskoj skupštini, ili onih studenata u prosincu iste godine… Zaslužuju li oni kamenčić koji, znamo li makar njihova imena, kao što smo sada doznali ime jednog stradalog konobara iz „Esplanade“.

Lipanj 1928, Beograd

Nego idemo do Beograda te iste godinice do masakra u beogradskoj skupštini, ubojstva Pavla Radića, Đure Basaričeka i Stjepana Radića, zastupnika HSS-a.  Kojega je, u to nema sumnje organizirala država, dvor, a izveo Puniša Račić, uz prethodne, danas bismo rekli, medijske pripreme. Takav događaj u nekom europskom parlamentu nije se zbio ni prije ni poslije. Zaslužuju li oni po kamenčić u Zagrebu, ako ne već u Beogradu?

Tamo je, u tom parlamentu sjedio i Ante Pavelić kao zastupnik  Hrvatske stranke prava i Hrvatskog bloka- nikakvih ustaša sve vrijeme  prije nije bilo. Ubrzo je emigrirao, a nakon boravka u Bugarskoj i potpisivanja tzv. Sofijske deklaracije ( s Makedoncima)i odmah osuđen na smrt. Puniša Račić nije, već na vremensku kaznu, uz blagi tretman u zatvoru , „neslužbeno“. Proslavljen je  ulicom u Vukovaru1992. na ćirilici, čini mi se i ponekim spomenikom ( bio u Crnoj Gori). Teror uključivo i ubojstva u Kraljevini, sada Jugoslaviji, se samo nastavio, a četnici ( Crna ruka) i orjunaši i nadalje, bez obzira na formalne zabrane nastavili djelovati.

Zakonski mrtvac dr Ante Pavelić  je nastavio organizirati ustaški pokret. Tako se klupko zla konačno  zamotano u Beogradu u lipnju u skupštini, počelo odmotavati, a intenzivno od 1941. do 1945., 1946. i kasnije.

 Doista, zašto ne bismo u mrvicu veći, prozirni kamen postavili nekoliko djevojačkih pletenica iz Barbarinog rova, zazidanih živih u tom rudniku u Sloveniji 1945., zazidali partizani, spomen na jednu jedinu žrtvu  ukopanu  i u dvorište gimnazije u Savskoj, iz masovnih grobnica oko Gračana….? Problem je?

Stižu ljeta devedeseta

Odmatanje tog klupka zla posebno krvavo ponovilo se od 1990. do 1995. E sad bi bilo „kandidata“ za spomen kamen od Ovčare preko Škabrnje do Prevlake, uostalom i civila iz Zagreba, poginulih u Zagrebu 1995. Možda su to onih 463 djece, možda za sve njih samo jedna mala pločica, kamenčić, jedan biser u asfaltu Trga bana Jelačića ? Možda i svašta još „ možda“.

Žulja  me još jedna , ha zanimljivost. I pitanje: Zašto su SNV  Srbi za prvi kamen uz medijsku prezentaciju odabrali  baš Srbijanca iz Velikog Bečkereka ( Banat, Zrenjanin)  Svetozara Milinova,a kamen konobaru Zelembabi postavili nekako usputno? Nazire li se to i u individualizaciji i estradizaciji srpskih žrtva u Hrvatskoj crna ruka srbskog  sveta? 

Nego kad je žrtva već rodom iz Zrenjanina je li postojala ikakva mogućnost  za jedan kamenčić spoticanja  za žrtvu iz obližnjeg  konclogora Stajićevo gdje su deportirani zarobljeni Vukovarci u studenom 1991.i likvidirano njih najmanje 17?  Što  njima za  sućutnu počast tim kamenom nedostaje?  Zatim, Srijemska Mitrovica, Niš..

Bolje li su , vrijednije, stradalničkije… srpske žrtve iz davnine  Drugog svjetskog rata, od svih i svakih hrvatskih, i onih starijih, i onih jednako starih i ovih skoro od prekjučer?

Svjesni li su SNV Srbi na kakvom su klizavom terenu iako na njemu nema leda i koliko su takve aktivnosti duboko uronjene u dnevnu politiku.  Kad je već tako, onda se takve akcije ne mogu poduzimati samostalno, bez razgovora i dogovora s hrvatskim stradalnicima, njihovim udrugama, barem. To je condito sine qua non takvih i sličnih aktivnosti. Inače će ti kamenčići, u najmanju ruku dobiti ubrzo značaj- kninskih balvana. Za početak. Gdje je država, ona se ne bi „štela mešati“.  Bolje sada, jer poslije bi moglo biti kasno. ili ona misli kako je sve to riješila jednim kamenom , za atletičara Borisa Hanžekovića.  E pa nije.

Mato Dretvić Filakov ..