Zapis iz ekološke biciklističke metropole
Ova impresionistička crtica povezana je s prethodna četiri nastavka „ Kratkog kursa iz praktične političke ekologije“.
Neki dan su vladajući zagrebački zeleno-lijevi dali počistiti jesenje lišće s našega nogostupa i parkirališta. Šteta. Već je bio nastao humus, pa su se vjerojatno u njemu počele leći gliste, te su naši kosići mogli imati ukusne hrane neko vrijeme. Zbilja šteta. Zagreb inače nije bio tako prljav nikada, ni za Domovinskog rata, kao za vlasti političkih ekologa. Samo maski po tlu jedno more, kakvih ti srce poželi. Prosvjed antimaskera, antivaksera, mostaša i inih protu potvrdaša? Kako bilo i jeste Corona, koje ima/nema slobodno ulicama šeta. A referendum fiju.
Kao što je i najavio prvi zagrebački možemaš poskidao je hrvatske zastave u Ulici SR Njemačke, do križanja s Ukrajinskom, pa i dalje. Njom prolaze razne delegacije iz zračne luke „ Franjo Tuđman“, poslovnjaci i turisti, naravno. Štedi. Slobodni su sada rasvjetni i drugi stupovi za neke nove. Koje? Ruske? Dugine? Obje ne će moći. Tukle bi se, a dugine su u Rusiji i zabranjene, Ne samo zastave. Dobro, riješit će već taj „sukob interesa“ praktična politička ekologija. Da su, možda, izvjesili jednu, ukrajinsku, u Ukrajinskoj ulici( Novi Zagreb) preko puta spomenika Tarasu Ševčenku, ukrajinskim piscu, pjesniku, nacionalnom junaku? Teško. A plava je kao „čisto“ nebo i žuta kao ekološki uzgojena procvala uljana repica.
Po Novom Zagrebu , ne znam kako je drugdje, aktivne su motorizirane malerske jedinice. Bogme jake snage malerske farbaju u crveno- biciklističke staze. Sve više se sužava prostor običnim ljudima, mislim pješacima. Supruga , prebirući po karticama, nailazi na ZET-ovu.
- Čuvaj ju k'o oko u glavi. Ona će ti ubuduće trebati - za bicikl, kažem. Jer, kako sam iz medije razumio, Prvi zagrebački možemaš pomalo ukida tramvaje. Onda će valjda i autobuse. A ZET-ova karticaće valjda onda služiti kao dozvola vožnje biciklom i zvat će se ZBK, Zagrebačka biciklistička kartica. Cijenu ne znam. Eto nama biciklističke metropole. Zagreb- Biciklistička metropola, jer ono „hrvatska“ odavno je out, pase , prošlost. Brinem se kako će biciklističkom metropolom ubuduće špartati naš Mrkomir II. Drumski. U blindiranom biciklu? U biciklističkoj, blindiranoj koloni? Ne znam.
Zovem prijatelja, školskog druga i pitam što radi. Oblači se, kaže toplo, pa će , biciklom, „ u selo“, mislim ja, a ustvari u centar panonskog grada . Grad je inače povijesno mjesto i za dva danas svjetski masovna i medijski najpopularnija športa. Ondje su najprije stigli „ na ove prostore“. Osim ako ih Srbijancima nisu donijeli Marsijanci na planinu Rtanj. Onomade.
Sjećam se , u škole, dvije ondašnje, gimnaziju i Šup ( Škola učenika u privredi, zanatska) mnogi učenici dolazili su biciklom , svakodnevno. Kao i iz bližih okolnih sela, izuzimajući hladne snježne zime.
Sjećam se . Naš školski drug C.(nadimak) stanovao je tristotinjak metara od gimnazije.Nadavao nam se nadimaka, još nam traju, nu ne znam tko ga je njemu dao. Skoro ne pamtimo jutro kad nije zakasnio na prvi sat. Kasnio bi jureći na biciklu.
Sjećam se . Moja draga profesorica biologije i kemije naslonjena na prozor. Sat je počeo, a prijatelj B.(ime) nepočešljan juri pred školu, biciklom. „Znate- kaže profesorica- on stanuje daleko, pa uvijek kasni.“ Oni su inače živjeli u susjedstvu.
Zaključujem. Tada nije postojala biciklistička ideologije ( bila neka druga). Postojao, već odavno, bicikl s logičnom i praktičnom svrhom. Nije bilo kuće bez bicikla, kao uostalom i u najvećem dijelu Hrvatske. Grozim se svake ideologije, ma bila i biciklistička. Brrr. Kako bilo staze su ofarbane. Sad još trebaju spremišta, odnosno skloništa- za bicikle.
Pozdrav iz rastuće i cvatuće biciklistčke metropole . Na koju je neki dan pao na(ne)oružani leteći bicikl veličine jednog običnog MIG-a 21. Sad barem ima ucrtano gdje pasti.
Mato Dretvić Filakov