Zeleni se  beli Zagreb grad, a „kose“ imena ulica . Kratki kurs političke ekologije (11)

 Zagreb, o ta prljava metropola, sada je još, osim ideološki i  doslovce pozelenio. Trava prispjela za košnju, narasla i preko koljena odraslih Zagrepčana. Prerasla je onu za pašu, pa se u Novi Zagreb ne mogu dovesti krave na ispašu da popasu što ima.  Urbana djeca iz vrtića bi tako mogla upoznati još jednu domaću životinju, pored psa, ali ni te koristi.

Kad bih imao garažu mogao bih kupiti konja. Ekološkiji je, kažu, i od kravice, ispušta manje plinova. Onda lijepo, jašući, put Mosta slobode, laganim konjskim hodom. On se usput napase, a ja sjašem i ostavim ga tamo kod fontana. Tu me može pričekati, napojiti se i malo prileći. Na povratku opet isto. Potrebno bi bilo samo još pokraj biciklističkih staza ucrtati i stazu za konje.

 Jednostavno je, ne trebaju nove investicije uzme se  od one pješačke  površine i na nogostupu narišu konji, pored bicikla. To dok automobili ne izumru, a u skoroj će budućnosti. Za farbu bi mogli povući Euniju za poticaj. Ne trebam valjda objašnjavati sve ekološke koristi, pa uštede za radnike…, pa turizam.

Pada vam na pamet stari konjski tramvaj. Ništa od toga, postojao bi ekološki tramvaj, ali njega bi vukle spodobe s identitetom „desničara“ i sličnog „narodnog neprijatelja“. Mogle bi proći i gore, a ovako im je kazna zamijenjena radom za opće dobro. Osim zaslužnih građana, onih s „pravom na grad“, taj bi prevozio i konje s kraja na kraj grada. Starije koji više nisu za jahanje na ispašu i rekreativno ritanje, ždrjebad na igru iz Novog Zagreba u Dubravu.   

  Ovako, zlo i naopako. trave cvatu  sve u šesnaest, pa alergičari kišu, kašlju, suze im liju oči, a oni sretniji i teško dišu. Prijeti opasnost da i alergija u Zagrebu postane zarazna bolest, ako ništa takvom ju se proglasi. Tako je to kad se ne kosi , a smeće ne vozi.

Zelen-grad svibanj 23. Foto Trn  

Čišćenje imena ulica,-etničko?

 Osim što se brinu za gradsko smeće i košnju trave možemaši i ostala baratija, Zagreb je naš, Nova ljevica i SDP trenutno se predano, a možda i najviše bave preimenovanjem ulica. Neke ploče s imenima skidaju, pa će metnuti nove. Jednu, onu skinutu na Kazališnom trgu, trenutno Trgu republike Hrvatske, će vratiti. Džabe su ovi prije njih krečili, ne će majci još dugo.

 Nije ih briga što o onima koje skidaju ne znaju baš puno, tek onako, ponešto, uglavnom iz propagande. Samo pljunu pa zalijepe na pokojne tu etiketu s „U“ i „prvim bijelim poljem“. I  vozi na otpad.

Kad se već muče skidajući stare i postavljajući nove ploče imam kao građanin (znate ono „pravo n na grad,  Zagreb je naš etc) dva prijedloga:

1.Kad već nanovo kreće predlažem da na jednom gradskom nazivu nešto dopišu- na Mostu slobode dvije brojke i točku, 95., pa bi se ubuduće most zvao Most slobode 95. Ako ništa rado bih znao tko je protiv.

2. Drugi prijedlog mi je još bolji, što ću neskroman sam.

U ulicama kojima mijenjaju imena, pored novoga, možemaškoga, treba ostaviti malu pločicu s prethodim imenom, imenima. To za povijest.  Bilo bi najbolje kad bi se to učinilo za SVE ulice u Zagrebu kojima su od, recimo, 1900. vlasti promijenile ime. Na početku nekih bio bi čitavi mozaik pločica, pa i tako ispisana povijest. Budući povjesničari se ne bi zbog takvih podataka morali zlopatiti po arhivama, već samo slikati ugao neke ulice.

Zatim satovi povijesti za srednje škole na otvorenom po gradu, pa turisti… I ono najvažnije, tako bi cvalo mnoštvo imena jedne ulice, te bi ju svatko mogao nazivati onim imenom koje mu se sviđa.  Kad već mogu identitetski, spolno, rodno nerodno.. biti, izjašnjavati se, što hoću, istaknuti više boja  od duginih, zašto ne bih ulicu, bilo koju, mogao nazivati , po nekom od imenu koje je nekad nosila? Ili kako mi je volja. Ponesem  naljepnicu odgovarajuće veličine, pa kad dođem na početak neke ulice preko postojećeg nalijepim svoje ime. I tako redom- kako pješačim tako lijepim. Kome se ne sviđa on prikelji svoje. Zar prijedlog nije dobar i još usklađen s ekološkom politikom/ideologijom.

Mačkina ulica br..1  Foto Trn

Ovo ne bi bila nikakva novina, jer stanovnici hrvatskih gradova i sela oduvijek gradske i seoske ulice ionako nazivaju svojim običajnim, neslužbenim, imenima ili bivšim „skinutim“, pa i zabranjenim, politički nepodobnim aktualnoj vlasti. Tako su Zagrepčani Trg republike uobičajeno zvali Jelačić plac sve vrijeme dok su Jelačić i konj bili na depou,  Ul. soc. revolucije, Zvonimirova, Lenjinov trg , Krešimirac, itd. Noviji dotepenci su ga pak većinom  nazivali jednostavno-Trg, podrazumijevalo se koji je.

Ništa drugačije nije bilo ni u hrvatskim selima, pri čemu su seljani najčešće koristili uobičajene imena, davno nastala, a koja su se prenosila usmenom predajom. Imena koja su im dodjeljivale i mijenjale vlasti uglavnom nitko nije ni pamtio ni koristio, osim što su bila na osobnoj karti, ostalim dokumentima. Morao je seljanin „priznati“  žandarima, miliciji, policiji ime i broj ulice gdje stanuje kad bi ga legitimirali.

Primjer, u jednom selu generacije su ulice nazivale „Beč“, „Varoš“, „Lopatnja bara“…, a vlasti su ih mijenjale i mijenjale i ovakva imena uglavnom ignorirale. Jednu su nazivali i malo „nezgodno“- „Posrani sokak“, tko zna zašto i tko je bio taj usrani davatelj koji joj je „prikucao“ takvu „ploču“ i čvršće od one službene.

Svaki gradić, selo grad, u Hrvatskoj ima sličnu priču.

Najtužnija je ona u kojoj u nekom selu postoje kuće i ulice, trava nekošena, nema smeća. Samo vjetar lupa s pločom koja samo što nije otpala. Skupa sa zadnjim imenom.

Politički rad u Beogradu

Pored svih  silnih napora i rada tijekom tjedna možemaši stignu i aktivistički djelovati u inozemstvu. Nađe se i vremena , a i lovice,  za put i boravak u Beogradu. Tamo je, televizijski,  evidentirana jedna aktivistica s Trešnjevke, Ne znam jesu li odavde išli organizirano, autobusom, je li ih bilo više, ili se išlo u „privatnoj“ organizaciji, autom, vlakom u manjem broju. Kako bilo dotična me je iznenadila, štoviše, zaprepastila. Beograđani su prosvjedovali protiv nasilja šetajući kilometrima i satima za vrijeme vikenda, a možemaši su na vlast stigli izležavajući se u Zagrebu i radnim danima - godinama, Što je ovo, promjena taktike političkog aktivizma?

Što se pak „teme“ srbijanske prosvjedne šetnje tiče, ona je autohtona tamošnja domaća i nitko im u borbi protiv nasilja, u izlječenju, ne može pomoći, a iz „regiona“ samo odmoći. Iz Hrvatske pogotovo. Podrška je jedno, a aktivističko miješanje drugo. Uostalom već su bidnu Hrvatsku vučićevski mediji,  političari, analitičari na tu temu i zajahali. Nisu ni sjašili, samo su podboli konja. Zašto možemaši igraju na strani AV-a i srbskog sveta ?  

Mato Dretvić Filakov