Deutsche Welle otkriva Srbiju

Dvanestoga prosinca prošle, tužne i ružne  Corona godine 2021. Večernjak je objavio „senzacionalni“ članak o događajima u istočnom susjedstvu .  U tu stranu on baš ne zaviruje previše ili tek onako, da vidi kako Ceca, s kim je Karleuša. Poznato je i zašto, pa je članak prenio od Deutsche Welle, valjda na srpskom, pa sam , oduševljen njime, skoro uskliknuo: Hvala Deutsche Welle! Da tebe nema čitatelji Večernjaka, a ni javnost u Hrvatskoj, jer i neki drugi su prenijeli članak. bili bi uskraćeni za informacije o tome što se u Srbiji događalo proteklih desetak godina, ovako će se „stvar“ donekle ispraviti. Nikad nije kasno. Događaj do događaja, sve pljesniviji od pljesnivijega , pozadina isto tako, uloga Eunije jednako, a o Mutti Angeli da i ne pišem. Lako meni za Večernjak, tu je kapital, „nepostojeći“, tu je i onaj njihov pop, pa ne treba puno ni očekivati. Ali DW, što bi njemu, što je njega potaknulo na toliki „senzacionalizam“ i tako naglo otkriće Amerike, plus tople vode? Ma prozirna stvar- otišla Angela Merkel u društvo starih kancelara, jedinog živućeg, starog kancelara Schrödera i ruskoga  poslovnog čovjeka danas. Nije se Muttina stolica od funkcije ni ohladila, otišla  osmoga prosinaca, a Deutsche Welle odmah navalio na istine, pa makar bile i pljesnive. Nastupila nova „sloboda“ medija. ( Vidi u članku „ Srbija otkliznula u diktaturu, a to se dogodilo uz njemačku podršku“ prenio Večernjak 12. 12, 2021.   od DW-a.) Autor članka je Florian Bieber, luksemburški politolog, magistrirao na „Soroševim univerzitetima“ u Budimpešti  gdje je i predavao. Danas je profesor na sveučilištu u Grazu ( tamo odnedavno komunisti na vlasti) povijesti i politike jugoistočne Europe. Ukratko suvremeni je (i) balkanolog s naglaskom iz discipline na tamošnje, balkanske, međuetničke  odnose i nacionalizam, specifično još i na području bivše SFRJ. Prakticirao temu, promatrao izbliza početkom dvije tisućitih iz BiH i Srbije. Ima, nađe se, tu još „urođenika“. Svakako znakovita biografija. Slično nastupao i ranije i u srbijanskim opozicijskim medijima, SNS ga označavao kao srbomrsca, pa nije on iznenađenje, već Deutsche Welle.

Sve staro

Prvo veliko otkriće ovoga članka je pojava „diktature u Srbiji“. Zbilja prvi glas. U zemlji u kojoj nema parlamenta, postoji kao fiktivni, jednopartijski raspravni klub, mjesto gdje zastupnici govore hvalospjeve Vučiću i gadno pljuju i psuju postojeću i nepostojeću opoziciju. Gdje su svi elektronički mediji pod državnom paskom , čak i u prikrivenom vlasništvu i(li) s prikrivenim državnim financiranjem, slično je i s tiskanim od Politike do tabloida.

U kojoj predsjednik  države s ponosom može reći „država to sam ja“, u kojoj ne postoji problem kojega on ne može riješiti, ili prikriti onoga kojega ne želi riješiti, a ustavna mu je uloga inače malo veća od ceremonijalne. Analitičar je na nedavnim prosvjedima uočio provladine batinaše, a bio je to igrokaz, ulični ples sa štapovima, u odnosu na pravo batinanje prosvjednika u Beogradu u ljeto 2020. koji su prosvjedovali protiv policijskog sata i sličnih anti Corona mjera i koje su bile daleko brojnije. Batinali specijalci, žandarmerija, policija na konjima i isti „službeni“ kriminaci. Istina, DW je to analizirao, ali u njima nije tada vidio ni tračak diktature ( neki sociolog), pa ni u pandemijskom policijskom satu. Nekoliko godina prije neko beogradsko sirotinjsko naselje, Savamala, srušen je preko noći od nepoznatih, maskiranih „inženjeraca“ , zbila se i jedna smrt s tim povezna, pa ništa, slučaj ni do danas nije rasvijetljen, niti će ikada biti. Sve kako bi se očistio teren za srbijanski Dubaji bez tih pravnih, ljudskih i inih sitnica. Odjednom analitičar uočava, blago, netransparentne investicije iz Kine ( rudarstvo, metalurgija, ceste, robovski rad vijetnamskih radnika…) Rusije (energetika) Francuske ( zračna luka, izgradnja metroa, pogon za reciklažu smeća u Bgd) Ujedinjeni arapski emirati (JAT, Beograd na vodi) Britanija (Rio Tinto), Njemačka, Italija, a ne izostaju ni drugi. Iznenada je, „ničim izazvana“, otkrivena podrška Njemačke , već u naslovu, za „otklizavanje  Srbije u diktaturu“. Do tada su se kao „nepostojeći“, poput svojedobno Memoranduma SANU, odvijali susreti Angele Merkel i Aleksandra Vučića, kao slučajno i tik pred izbore. Slično je bilo i s Eunijom i njenim čelnicima. Zaboravilo se kako je nakon EU-umivanja radikala, četnika, od strane Zapada i pretvaranja u SNS, Tomislavu Nikoliću ( Toma Grobar) Bruxeless čestitao na pobjedi nad Borisom Tadićen i prije nego je brojanje glasova završeno. Radikale-četnike nije trebalo brijati, jer su čelnici i vojvode bili ćosve kukavice  koje su izdaleka promatrale i potpaljivale rat, najviše iz Beograda, a Srbijance i Srbe iz „rasejanja“ slali u pravu smrt- sve doduše u organizaciji i pod paskom države Srbije. Toma Nikolić Grobar je sudjelovao u okupaciji hrvatskog Podunavlja, vjerojatno i u likvidaciji civila u selu Antin. Na predizbornom skupu Aleksnadra Vučića 2017, kad se kandidirao za predsjednika Srbije, bio mu je i stari kancelar Gerhard Schröder, tad već rusko-njemački poslovni čovjek i mađarski  ministar vanjskih poslova Peter Szijarto. Ovo su samo neki „iz aviona“ vidljivi detalji o podršci Njemačke i Eunije u izgradnji srbijanske diktature, sve u nadi kako će Vučić biti kooperativan i na koncu nekako priznati Kosovo. Moglo bi to biti i priznanje u formi „nepostojećeg“.

Ro-bot pod maskom

Vlast i mediji iz devedesetih

Kakva je situacija u Srbiji dostatno oslikavaju dvije činjenice; prva je  sastav garniture na vlasti, a duga su srbijanski mediji. Garnitura na vlasti zapravo je ista kao i devedesetih. Koaliciju pod Vučićevom paskom čine post radikali, SNS, SPS i Jul, nekakva transformacija toga.Tu su Aleksandar Vučić predsjednik države, kao radikal bio u Miloševićevoj vladi ministar informiranja, Ivica Dačić stari  SPS-ovac, predsjednik  Skupštine Srbije, i julovac Aleksandar Vulin danas ministar policije, do jučer obrane. Iz Hrvatske je u srbijanskoj vladi Ratko Dmitrović ministar nečega , do 1991. dopisnik Politike iz Zagreba, od tada propagandist srbijanske agresije na RTS-u) a srest ćemo ga i u medijima. Tu je i Slobin najdraži „opozicionar“ Šešelj, što je i danas, samo Vučićev. Našlo bi ih se još, ali nevažno. Uostalom ostali su i u politici i u medijima.

Mediji u Srbiji su već godinama skoro isti, jaje jajetu, kao i devedesetih. Elektronički s nacionalnom frekvencijom svi, većina gradskih i općinskih, tiskani  također. Uz časne izuzetke među elektroničkim poput N1  i još neke, ali njima je sužen mrežni domet, te rijetke regionalne i lokalne. Kod tiskanih radi se tek o nekoliko tjednika ( Danas n.pr.) odnedavno i jedan dnevnik, Nova, koji se valjda tiska u Osijeku, jer se u Srbiji ne smije. Ostale su još  različite internetske rupe, niše, a tamo je opći tematski, propagandni i ini rusvaj. Problem je pronaći pravu kojoj bi se moglo povjerovati, jer ih je podosta i otrovnijih od Vučićevih medija. Vučićeva kontrola medija jača je nego li za Miloševića, a uveo je i jednu  značaju novinu- sam sebe je  pretvorio u medij. Za razliku od Miloševića koji je rijetko nastupao na televiziji, on svaki dan nastupa na državnim televizijama, s povodom, bez povoda, nevažno, nekada i više puta dnevno. Tu je ako se otvara početak početka radova na autoputu, početak asfaltiranja seoske ceste, polaganja kamena temeljca za tvornicu, bolnicu, završetak  bilo čega…, a u svakoj prigodi „usput“ komentira  srbijanske uspjehe, prvenstveno gospodarske i udara po opoziciji i „opoziciji“.  Brani se, uspješno, od bezbroj atentata, što onda danima razrađuju njegovi tabloidi i televizije, stari udbaš Boža Spasić, Marić i niz novih analitičara i „istoričara“. Ovo djeluje bolesno, posebno u Srbiji, kao da jednoga priziva. Ovisan je o njima., ili je to stari srbijanski štos , uloga žrtve, sad eto i od „svojih“ nekih, ne zanemarujući ni strane neprijatelje, uostalom tu je i „ceo svet“.

U svakom slučaju sebe je Srbijancima pretvorio u dnevnu potrebu, naviku, na njega  su se Srbijanci medijski „navukli“ kao na drogu. Bez dnevne „porcije“ Vučića oni više ni ne mogu. Drugačije, „vožd“ se „obogotvorio“.

Stanje u medijima ne ću oslikavati osim ukratko ukazati na njihovu frapantnu sličnost s ranim devedesetima, što možda i najbolje oslikavaju njihovi autori i gosti. Evo „pomoz' Bog junaka“ . Vojislav Šešelj, Dragoslav Bokan, Kapetan Dragan, opet „humanitarac“  trenutno traži, peticijom, oslobađanje  atentatora na Đinđića, Legije, Vukašin Šoškočanin, Milan Paroški ( „Srbija do Dugog Sela“, uputa kako eliminirati Hrvate, „kao kerove iza plota“.) Milomir Marić, danas svakodnevna Vučićeva ulizica, urednik tv-Happy, tu je i Ratko Dmitrović, donedavno u medijima, danas ministar, Savo Štrbac…

Ipak glavna, trajna i „istorijska“ medijska zvijezda je Milorad Vučelić, prvi i najopakiji Miloševićev organizator i propagator agresije na Hrvatsku , kao direktor TV Novi Sad, 1991., a ubrzo i kao direktor  RTS.  Ovih godina je direktor Večernjih novosti. Tko zna koliko je on samo Srbijanaca i Srba poslao u smrt, da druge uopće ne računamo, kao što ih ni on niti njegovi propagandisti nisu uzimali u „račun“. Patrijarh Porfirije ga „okitio“ ordenom Sv. Save. Prvi mu je to „posvećenik, ako ne prvi onda najvažniji. To sve govori i o današnjoj ulozi SPC-a u Srbiji, Crnoj Gori ( litijašenje, helikopterski desant na Cetinje) a bogme i Porfirija, njegova duhovnog oca episkopa bačkog Ireneja, omiljenog Miloševićevog episkopa itd. Nove medijske, propagandističke „veličine“ su jednako dobre ili gore, kao i novi naraštaj „istoričara“.

Srbija ozelenjela u prosincu

A na terenu u Srbiji žešće ozelenjela politička scena nekako baš tik pred odlazak CDU-Angele i dolazak „lijevo-liberalnih“, „ničim izazvanih“ socijaldemokrata i ukrasnih liberala. Teme: Rio Tinto, rudarenje u Podrinju, trovanje „naroda“, okoliša… Odavde gledeć' čini se kako su Srbijanci,  seljaci i srbijanski „zelenaši“(!) u pravu. Ali takvih , već davnih „slučajeva“  u Srbiji je  mnoštvo, Bor, Majdanpek, Smederevo, termoelektrane, zagađena voda u Zrenjaninu…pa ništa. Što ti je „tajmnig“, uvremenjivanje, u politici, politike. Prosvjedi su bili jači- „zelena“ klasika, blokada prometnica, mostova, ali  zapravo ništa spektakularno i ne baš osobito brojni, istina, uporni. I po prvi puta za deset godina vlasti se Vučić, iskreno govoreći, politički usr'o, pa stavio Rio Tintno na čekanje najmanje do  poslije izbora u travnju 2022., početkom prastare srbijanske nove 7531. godine (treći kalendar).

EU parlament je doista bio brz. 16. prosinca, tjedan dana po odlasku Angele Merkel  je usvojio rezoluciju o Srbiji s naglaskom na nasilje nad prosvjednicima protiv Rio Tinta (  maskirani nasilnici, buldožer) slobodu medija, odnose s Kinom ( eksploatacija vijetnamskih radnika) zakon o eksproprijaciji i druge aktualije iz prosvjeda. I ovdje je manje važno „što“, već „kada“.

„Balkan“, zapadni, jugoistočna Europa, „regija“, prostor bivše SFRJ i kako vam već drago trenutno je  politički vrlo nestabilan, od Albanije, pa, donekle i do Hrvatske ( Corona) i Slovenije. Što se tiče Srbije ona se donedavno percipirala kao stabilna, kao tzv. stabilokracija, a ne otvorena diktatura. Izgleda kako je to vrijeme bespovratno prošlo, a Vučiću isteklo. I red je, konačno, da u Srbiji odu s vlasti oni iz devedesetih, odahnut će i Srbijanci. Možda i „komšiluk“.

Toliko o Srbiji, mene će i ubuduće zanimati kreacije zeleno-lijeve ideologije, praktične političke ekologije kod nas doma, po Euniji i šire, te hoće li pod tim novim totalitarizmom, koji se oslanja na travu ona i nadalje biti zelena.

Mato Dretvić Filakov