Kamo ide „srbijansko proljeće „?
Drugi dan, u subotu, održan je jednako brojan, ili brojniji, mirni prosvjed građana protiv nasilja, kao i prethodni. Gandijevski prosvjedi, otpor u Srbiji- skeptičan sam, navijajući pritom da uspiju. Na njemu su se već pojavili i provučićevski prosvjednici, za početak u manjim skupinama, a zatim ih je bivalo sve više. Oni kao desniji od „izdajnika“ Kosova; „patriote“, „patrole“, „straže“,“zavetnici“, „dostojni Srbije „ ( imaju parlament srbijanski, samoproglašeni)… Jednom riječju- “narod“.
Ovdje se moramo vratiti na Kosovo, gdje je sve počelo i sve će završiti.
Vučić se s Kosovom cijelo vrijeme od kad je na vlasti igra „povuci, potegni“ uz neki novi uvijek slični scenarij. Ovoga puta bilo je „povuci Srbe“ sa sjevera Kosova iz vlasti, policije, sudstva, te ih natjeraj na bojkot izbora.
Nakon što se izbori
ipak održe organiziraj , „potegni“, nerede. Pitanje je samo kada, timinga.
Ma pred kontramiting da bi se mogla podići vojska i jednim udarcem
zveknuti na unutrašnju politiku, prosvjede protiv nasilja. E sad, j…. ga, vlast je već prokisla,
poplijesnivila, a miting temeljito pokisnuo. Nema veze, on će na gandijevske
Srbijance gandijevski, nudeći im dijalog, pa čak i svoju smrt. Ne znam zašto se
s time poigrava, zaziva zlo, pa čak i osvetu iz groba. Valjda ga istoričari nisu poučili kako je rijedak
srbijanski vožd, kralj, predsjednik
dočekao smrt u postelji. ( Takvu sreću imaju Koštunica, Boris Tadić i vojvoda
Toma Grobar.) Većina ih je stradala od srpske, „crne“, ruke, autohtonog nasilja.
Kratka proljetna historijska šetnja Beogradom
Budući da do izvora više „putića“ vodi izabrat ćemo jedan, onaj istoričarski . U međuprostoru prosvjeda „protiv nasilja“ organiziran je i jedan antinatovski.
Počeo je ispred njemačkog veleposlanstva. Idejni vođa i glavni govornik pred ne baš brojnim prosvjednicima (nekoliko stotina?) bio je historičar Miloš Ković, prof. na FF-u u Beogradu. Pitanje za prof. historije glasi: Kakve veze ima Njemačka, ona Zapadna, s osnivanjem NATO-a? Odgovor: Nikakve, odnosno onoliko koliko je ondašnja Istočna Njemačka (DDR) imala s osnivanjem Varšavskog pakta. Isto nikakve, učlanilo ju. Još jedna zagonetka za ovakve historičare. Nije li današnja Njemačka svojedobno, ne tako davno, bila članica oba saveza, pakta istodobno? Joj, jeste. Joj jedan dio bio uz Ruse, doduše silom. Nisu li Mutti i Putin bili u više nego dobrim odnosima…?
Zatim, ta Njemačka (Reich) i ta Rusija ( crveni Imperij, Reich) potpisali su pakt 1939. godine koji je trajao sve do 22. lipnja 1941. Jesu li „Srbi i Rusi, braća zauvijek“, što su prosvjednici izvikivali malo dalje niz ulicu pred ruskim veleposlanstvom, i u to vrijeme bili „braća“, ili su ih Rusi iznevjerili? Joj, joj uz to su još dugo, dugo gadno uništavali pravoslavlje, hoteći ga uništiti- zauvijek. Prokleta ta historija, kad ju pogledaš u oči. Ili je Kraljevina krenula u susret tom starijem Paktu, potpisujući mlađi, Trojni? Nevažno koliko je trajao.
Njen ovlašteni predstavnik na potpisivanju u Beču bio je višegodišnji ambasador u Berlinu, kod Hitlera, Ivo Andrić.Nakon puča i bombardiranja vratio se u Beograd i na miru pisao , pod Nedićem i Nijemcima, čekajući partizane i Ruse. Ti mu pak po dolasku na vlast tiskaju Na Drini ćupriju. Spominjem ga jer je kao političar i diplomat bio bremenit raznom istorijom, a na njegovu vijencu, ulici, pred njegovim spomenikom bio je drugi govornik. Ćaslav Koprivica, bit će Srbin iz Crne Gore, prof. na FPN- u Beogradu, inače doktorirao Heidegera, a i taj je bremenit istorijom , pa i iz doba nacizma. Samo usput.
Još o tri usputne vike, dreke (navijačke?) demonstranata ( „naroda“) . Prvo pred njemačkom ambasadom „nacisti“- „fašisti,“, onom pred ruskom, „Srbi i Rusi braća zauvijek“, te pogrde pred poljskim veleposlanstvom.
Koliko li je samo od konca osamdesetih i ranih devedesetih Srbijanaca i Srba iz srbskog sveta završilo u Njemačkoj kod „nsacista“ u Nato zemlji ,a koliko u Rusiji. Oni koji su završili u Rusiji mogu se nabrojati na prste i uglavnom se radi o onima s „krvnom“ vezom Udba-KGB ( nije da takvih nema i iz Hrvatske). Oni u Njemačkoj, ali i u Austriji rodnoj Hitlerovoj zemljici , usput i carstvu čijoj propasti su inicijalno kumovali ( mislim na ubojstvo Nadvojvode Ferdinanda) broje se na stotine tisuća, možda su „pretegli“ milijun. Toliko ih je da je Beč drugi srpski grad po veličini, a tamo su i politički utjecajni da mogu austrijsku politiku, posebice desnu, naginjati i na prorusku i na antihrvatsku stranu. Ne znam zašto prof. Ković nije pozvao sve te Srbe nazad u Srbiju, ili ih uputio u Rusiju. Braća su , kao i svi europski narodi, na opasnom putu depopulacije, a agresija na Ukrajinu bi ih mogla „skršiti“. Pa da im Srbijanci barem malo nadoknade one Ruse koji su pobjegli- na Zapad.
Drečati se pak pred poljskim veleposlanstvom zbog podrške Poljske Ukrajini i zaziranja od Rusije sa srbijanske strane čista je, ne znam, recimo budalaština i neznanje zajedno, poglavito sa stajališta svetosavskog nacionalizma. Možda da je prof. Ković održao seminar za demonstrante i uputio ih kako su im Poljaci pisali Načertanije, taj projekt obnove carstva, uspostave novog srbijanskog „Reicha“, koje je i danas aktualno.
Dosta gacanja po tom istoričarskom putiću. Njime sam gacao samo kako bih ukratko u kratkoj šetnji Beogradom s antinatovskim prosvjednicima, pokazao koliko su opasne jednosmjerne istoričarske konstrukcije u slaganju povijesti, njene zloporabe u sadašnjosti i posljedice u budućnosti za Srbiju. Ali i za nacije i države u „komšiluku“ koje su to, nadam se, u međuvremenu ipak pročitale. Bio je predviđen još jedan sličan prosvjed, sad ispred spomenika ruskom caru Nikolaju, ali ga, čini se , nije bilo, netko tako namignuo.
Bit će kako i u Srbiji ima autohtonog „fašizma-nacizma“. Spomenut ću vezu svetosavskog nacionalizma i nacizma koju je pronašao davnih dana Nikolaj Velimirović, dok nije bio svetac, zatim četništvo kao fašistički pokret, orjunaštvo…Ljotića. Što li se ono u Srbiji, a zatim i po bivšoj Jugoslaviji valjalo kasnih osamdesetih i ranih devedesetih ako to nije bio nacionalsocijalistički pokret? Možda se ovi „reality“ programi jednom završe? Tada u Srbiji ne bi oni koji Vučića drže izdajnikom vrijeđali s „ustašo“ i „Šiptaru“, niti bi on kompletnu opoziciju, s njima i prosvjednike, nazivao- „ustašama“.
Baš im hvala, a siguran
sam kako su im i Albanci zahvalni. Naužili
su se „suštinske autonomije“ kao „Šiptari“- zauvijek.
Kamo će prosvjedi protiv nasilja
Naredne subote održan je još jedan prosvjed „Srbija protiv nasilja“, uglavnom u miru. Govorili su glumci, medijske ličnosti i stradalnici režima. Oporbeni političari su se držali po strani, a navodno je bio i brojniji od prethodnih. Ovaj je okružio Vučića u zgradi Predsjedništva, neko vrijeme.
Zakazani su i novi , za sutra, u petak. Dio tamošnjih političara i analitičara, raznih fela i usmjerenja, skeptičan je u pogledu uspjeha prosvjeda, svaki iz svoga ideološkog kuta. Ne želim ulaziti u tamošnje polemike, jedino što želim je uspjeh ovih mirnih, skoro gandijevskih, prosvjeda u Srbiji. Hoće li pritom biti u budućnosti i nasilja, plašim se da hoće. Ipak polažem nadu, pretpostavljajući njegovu korektnost i istinitost, u jedno istraživanje objavljeno petog lipnja( Danas r.s.).
Evo o čemu je rijeć: Prof. Ković i njegovi prosvjednici su tražili da Srbija proglasi okupaciju Kosova ( valjda od tamošnjih Albanaca?) te pošalje vojsku za zastrašivanje, a onda vjerojatno i za oružanu re-okupaciju. I bez tog istraživanja vjerujem jednoj staroj, srbijanskoj uzrečici: „Rado Srbin ide u vojnike/ Tri ga tuku/ A dvojica vuku“. Navedeno istraživanje Demostata pokazuje kako je tek 11 posto Srbijanaca spremno ići u rat za „oslobođenje Kosova“, Znači za pokrenuti jednoga u rat sad bi ga trebalo „tući i vući“ njih i više od pet.
Hoće li Vučić medijskim i ideološkim zastrašivanjem, ucjenama i podmićivanjem raznih društvenih skupina iz proračuna, uz pomoć SPC-a, i na koncu i nasiljem uspjeti razjediniti i razbiti prosvjede, ne dopustiti im, kroz stranke na koncu, pravu i poštenu političku artikulaciju. I tako ostati na vlasti do daljnjega.
Hoće li „srbijansko proljeće“ dočekati proljeće ili će ocvasti već ovoga ljeta?
Mato Dretvić Filakov