Kratki kurs o prosvjedima u Srbiji

Skoro tri mjeseca u Srbiji traju prosvjedi, prvo šutnjom zbog žrtava na željezničkoj stanici u Novom Sadu, petnaest minuta zbog petnaest žrtava. Zatim su se pojačali nakon fizičkog napada na studente FDU u Beogradu ( Fakultet dramskih umjetnosti) u organizaciji samih studenata od Beograda , Novog Sada, Niša, pa do Novog Pazara.  U početku su , prvenstveno u Novom Sadu djelovale i neke oporbene  stranke, bilo i uhićenja aktivista, ali su se oni sve više pomicali u stranu. Istodobno je po tribinama djeluje i skupina  intelektualaca, umjetnika, glumaca pod imenom „Proglas“.

Na novosadskoj željezničkoj stanici 1. studenoga 2024. srušila se nadstrešnica na ulazu u postaju i usmrtila trinaest putnika ispod nje trenutno,  a dvoje je ubrzo preminulo u bolnici.

Tragični događaj je bio tim neočekivaniji jer je ta stanica obnavljana i čak dva puta, kao dovršena, svečano otvarana uz veliku pompu. Prvi puta čak uz nazočnost Vučićeva prijatelja Viktora Orbana.  U obnovi su sudjelovali Kinezi , domaći podizvođači dok su nadzor provodili Mađari i Francuzi, osim ostaloga.

Ubrzo nakon tragedije Vučić je izjavio kako „nadstrešnica nije obnavljana“ (izgrađena šezdesetih godina prošlog stoljeća) što je bila notorna laž, ispostavilo se  također brzo. To je još više uzbudilo srbijansku javnost, ponajprije Novosađane, a zatim i ostale.  Tražila je odgovornost izvođača, kontrolora, ali nalogodavaca, sve do ministara, gradonačelnika Novog Sada, danas predsjednika srbijanske Vlade- svih do Vučića za kojega je poznato da se ni seoski put ne asfaltira bez „velikog neimara“ AV-a.  Malo po malo Vučić je informacije o odgovornima i procesu obnove počeo davati na kapaljku, pa je došao igrokaz s hrpom registratora i sl.  U međuvremenu su se prosvjedi, prvenstveno na fakultetima širili, ali širila se i službena i „neslužbena„ represija, napadi na studente, palicama, šakama, ali i automobilima, izravno na studente. Vlast je te napade najprije opravdavala i umanjivala, iako su oni retorikom funkcionara SNS-a (Vučević, Brnabić, Vučić, Đukanović, te propagandista ranga Bokana i Šešelja) zapravo izazivani uz pomoć kontroliranih medija. Došlo je zapravo do  porasta broja prosvjednika, desetaka tisuća u Novom Sadu do stotinjak tisuća u Beogradu, a proširili su se i u provinciju, u strogo od SNS-a kontrolirane gradove. Proširili su se i na druge  društvene slojeve, najprije gimnazijalce ,ali i srednjoškolske nastavnike, a većina sveučilišnih profesora stala na stranu studenata. U međuvremenu su se počeli priključivati i građani.

Cvjetu oduzeta ljepota, Foto Trn

Prosvjedi nisu nikakva novost za Srbiju, moglo bi se reći od druge polovice osamdesetih godina i tzv. jogurt revolucije koja je je, u bitnome, poslužila na putu rušenja Jugoslavije, a organizirala ih srbijanska Udba i Partija.

Paralelno s „jogurtom“ Srbijom i BiH SPC se uključila s kostima („moštima“) cara Lazara- sve do Kosova i Gazimestana. I na Gazimestanu je 28. lipnja 1989. za Vidovdan (SFR) Jugoslavija – pokopana. „Živa“ pokopana, pokopala ju Srbija, „cela“, pri čemu je bilo nejasno dokle seže, ali je bilo jasno kako se radi o tzv. velikoj. Odgovor na to pitanje tadašnji srbijanski nacionalsocijalizam je ostavio za „oružane bitke“, agresiju koja je uslijedila. Zaboravlja se – Jugoslavija je i ustavno prestala i silom prestala postojati prije pada famoznog Zida u Berlinu.

Slijedeće demonstracije su bile u Beogradu početkom ožujka 1991. nakon što je agresija na Hrvatsku zapravo već počela, a ovdje se radilo, pojednostavljeno, o tome  tko će ih voditi – Vuk Drašković ili Slobodan Milošević. Meta napada bila je „tv Bastilja“, TV Beograd, borba za ovladavanje najvažnijim oružjem propagande. Presudila je tada već bivša JNA koja je stala na stranu Miloševića, nije od „gotovoga pravila vjeresiju“. Drašković je Miloševiću htio uzeti „konja“ kojega mu je , kako je poslije sam priznao bio „osedlao“. Danas je Vuk Drašković jedini vuk koji je promijenio i dlaku i ćud(?)ali kasno je stigao.

Demonstracije 1996. su izbile nakon što je Srbija izgubila rat u Hrvatskoj, otišla Slovenija, Makedonija, Kosovo odavno pod apartheidom, a u BiH postignut djelomičan uspjeh. Tema , krađa izbora, ni prva ni zadnja, ali ipak početak kraja Miloševićeve vlasti u Srbiji. Situacija se nekako rastezala- do Kosova. Nakon što su Albanci s mirnog prešli i na oružani otpor, Milošević je to poželio „konačno riješiti“ i etnički ga očistiti od Albanaca  vojnom silom. Bilo je to Zapadu ipak previše, pa je uslijedila oružana intervencija, iz zraka. Tako se, Kumanovskim sporazumom opet stiglo do nekog početka kraja. Albanci su vraćeni , vojska Srbije ( kao VJ) u Srbiju, NATO na Kosovo.

U rujnu 2000. održani su predsjednički izbori, Milošević je mislio da je i ove dobro „organizovao“, ali nije , izgubio je u prvom krugu. Najprije rezultate nije htio priznati, ali onda opet eto demonstracija, sada malo žešćih i na koncu je odstupio i predao vlast Vojislavu Koštunici, zapravo desničaru čije je rezultate obranio široki front demonstranata.

Nakon skorih parlamentarnih izbora premijer je postao Zoran Đinđić i činilo se kako je Miloševićeva vlast demontirana, ali zapravo nije. Nije ni nakon što je Milošević predan sudu u Haagu( Vidovdan 2001.) protiv Đinđića je demonstrirala naoružana Jedinica, Miloševićevi specijalci za zločinačke ratno-kriminalne operacije po Hrvatskoj, BiH, Kosovu. Ona ga je na koncu i likvidirala. Zapovjedno iza Đinđićeve likvidacije  najvjerojatnije je stajala radikalska, šešeljevska struja velike Srbije, ali to nije nikad dokazano, pa ni dokazivano. I Služba, naravno koja je  i radikale( Miloševićevi najdraži oporbenjaci“) i paravojne jedinice i mafiju (Arkan) organizirala i kontrolirala. Poznato da su se neki „viđeni“ radikali nakon ubojstva „napili od sreće“( Vučić, Toma Grobar …?)

Cvit, slak, Foto Trn

Od ubojstva Zorana Đinđića Srbija se ustvari  pomalo vraća nazad, posebno nakon „umivanja“ šešeljevaca i fol osnivanja radikala bez Šešelja u formi SNS-a koju su osnovali Aleksandar Vučić i Tomislav Nikolić 2008. Dva ratnika velike Srbije , jedan verbalni i s „kišobranom“ iznad Sarajeva , uvijek podalje od „prve crte“, dok je drugi, četnički vojvoda ubijao po Hrvatskoj (Antin). Od tada su u Srbiji dvije radikalske stranke, stara i nova. Sad su one, zajedno ili odvojeno, demonstrirale zgodimice, doduše ne baš masovno, protiv „žutih lopova“, uvijek na tragu velike Srbije.

Već za četiri godine eto ih na vlasti u miloševićevskoj kombinaciji : SNS- radikali, SPS, JUL, čak su i političari isti- Nikolić, Vučić, Dačić , Vulin i drugi, a pridružili su im se i najbolji „žuti lopovi“. Prvo 2012. Toma Nikolić, predsjednik , Vučić najprije ministar obrane, pa od 2013. prvi podpredsjednik vlade, zatim predsjednik vlade , a od 2017. predsjednik Srbije. Već na mjestu prvog podpredsjednika  uhodao je vladavinu, a dalje je išlo k'o po loju.

 Izgradio Vučić vrhunsku propagandnu mašineriju, uzeo sve medije, zauzeo sve institucije, policiju,  Službu, vojsku, sudstvo, te mafiju iz devedesetih u čijem su stvaranju i radikali sudjelovali ( Šešelj, Zemun i t.d. ). Kad je još na mjesto premijerke ustoličio Anu Brnabić, koja „voli žene“(A.B.) dao je i važan signal Zapadu, naročito „šarenom“. Ona se doduše ne sreće s, licemjernim, Rusima,. Za njih je zadužen Vulin  koji također „voli žene“, što baš i nje sigurno, ali sigurno voli Ruse. O vezama s Kinom ne ću trošiti riječi, Kinezima je  dao Bor i Majdanapek, uzima kredite, oni su graditelji. Ni Amerikanci nisu prošli loše, najnovije  Trumpoom zetu je dao  kompleks srbijanskog generalštaba kojega su Ameri 1999. bombardirali, a gdje će  zet graditi Trump Tower, Francuzima zaračnu luku, planiranu gradnju metroa u Beogradu..

Ma sposoban tehnolog politike, vlasti u zemlji , a izvan, po „regionu“, i šire, cvate „srbski svet“, osvajanje , a joj , „kulturom“, što je, osim ostaloga, ljevičarska fora i  metoda. Ništa novoga samo „ublažena“ radikalska velika Srbija, a granice- sve do Pomeranije na Sjeveru , na Zapadu dalje od one „linije“, na Jugu ne znam, a na Istoku do križanja s velikim ruskim svijetom.

Nastavit će se)

Mato Dretvić Filakov