Napredni klub iz „srbskog sveta“

Koncept „srbskog sveta“ osmišljen je, renoviran, okrečen nakon vojnoga poraza  istoga koji se nazivao „velika Srbija“.  Ime je odabrano kao kopija „ruskoga svijeta“.  O obadva  „svijeta“, civilizacije, i t.d. sam ovdje, i drugdje dosta napisao i sa žaljenjem mogu ustvrditi kao ova tema baš ne zanima ovdašnju mediju, a izgleda ni javnost.

Nadam se kako ću se s ovim tekstićem i ja od nje oprostiti.

Još ću se osvrnuti na ulogu u srbskom svetu jednog zanimljivog kluba intelektualaca pod imenom Napredni klub. Navodno se radi o konzervativnim intelektualcima, a ime je posuđeno od sličnog kluba s početka dvadesetog stoljeća koji je djelovao u suradnji s tadašnjom SNS- Srpskom naprednom strankom. Zanimljivo, u najmanju ruku zanimljivo.

Napredni klub je nestranačka , navodno od nikoga sponzorirana, a od države nepodupirana udruga. U Hrvatskoj je sigurno najpoznatiji, donekle poznat, jedan od njenih osnivača i predsjednik Čedomir Antić.

Naravno, a što drugo, povjesničar, redovni profesor FF-a u Beogradu, gdje je diplomirao, magistrirao u Bristolu, a doktorirao u Beogradu.

Jedan je od studentskih vođa prosvjeda protiv Miloševića 1996., kao političar član DS-a,kasnije G17( stranka, o.a.).

Pisao joj nacionalni programa, napustio ih, zakratko član Narodne stranke kod Vuka Jeremića. Dakle bio je i aktivni stranački političar, kasnije se bavio politikom nestranački.

Promatraču sa strane, a i iz daljine, teško je, s obzirom na njegova kasnija i današnja stajališta, razumjeti da je bio jedan od studentskih vođa prosvjeda protiv Miloševića, osim kako je prosvjedovao protiv režima, kao i mnogi tada, zato što nije ostvario proklamirane, ratne, ciljeve, do te 1996, a kamo li  još onda i 1999. Kao nestranački političar podupiratelj je srpske republike u BiH, te nove, tko zna koje, resrbizacije Crne Gore.

Petnaestak godina je član i predsjednik Naprednog kluba koji je ovdje izazvao veću pozornost kad je predložio ukidanje AP Vojvodine, i ovo malo formalne autonomije, i premještanja prijestolnice Srbije iz Beograda u Novi Sad. To bi sigurno i Vučić i Srpska napredna stranka učinili, ali je vjerojatna prepreka prijatelj Viktor Orban.

Godišnje izvjeće NK  „ o Srbima u okruženju“

Pored sporadičnih priopćenja za javnost, najpoznatija aktivnost Naprednog kluba je sastavljanje redovitog godišnjeg izvješća o stanju političkih prava Srba u državama , članicama nekadašnje konfederalne SFRJ. Makedonije, Crne Gore, Kosova, BiH, Hrvatske , Slovenije, te Albanije, Rumunjske i Mađarske.  Nejasno je zašto je ispuštena Bugarska, a objašnjenja kako su to pitanje Bugari i Srbijanci  ratovima riješili ne zadovoljava ni „tvrđe“ Srbijance, jer Makedonci žive i u Bugarskoj, a Makedonija je po njima ionako cijela srpska.

Vjerojatno se dakle radi o taktičko-političkim razlozima, a možda je tako „namignuo“ i ruski svijet- ne treba mu trenutno sporenje Srba i Bugara, a tu su i odnosi crkava, SPC i MPC.

I ovogodišnji, petnaesti po redu, „Izveštaj o Srbima u regionu“ ima crne korice, čime se i vizualno želi naglasiti kako se njihovo stanje, brojnost, politička prava…pogoršava. Prema izvješću najteže je biti Srbin u BiH, u dijelu Kosova i Metohije pod kontrolom Prištine, Albaniji i Hrvatskoj, a najbolje u Rumunjskoj i Mađarskoj“,  rekao je Čedomir Antić na njegovu predstavljanju ( „ U okruženju milijun Srba manje,,,“(Večernje) Novosti rs od 5.8. 2023.)

I već na startu kontradikcija, koje su svjesni i sastavljači- najbolji položaj Srba u „ okruženju“ je tamo gdje ih više , skoro, nema, ili su na razini statističke grješke, u Mađarskoj i Rumunjskoj - „riješili“ to domaćini. Ne znam jedino broji li i ovo izvješće  Hrvate u Rumunjskoj  kao Srbe-katolike ili je to samo u jednom drugom „izvještaju“ na kojega sam svojedobno nabasao. Nemam namjeru dalje komentirati izvješće, tek se malo osvrnuti na ono čega u njemu nema i na jedan element taktike napredovanja srbskoga sveta, koji se dopada i Naprednom klubu.

Građanski ratovi u Srbiji

Za stanje kakvo jeste- a gadno je , kažu- Napredni klub, intelektualci naprednjaci, također ne vide srbijanske krivnje. I oni smatraju kako je Srbija okružena, Srbijanci i „Srbi u regionu“, oni čak žive s njima, sve samim neprijateljima, pri čemu su neki (Mađari i Rumunji) „dovršili pos'o“, pa su sad- prijatelji?!. I oni te „sukobe“ s početka devedesetih vide kao „građanski rat“ iako i vrapci po Srbiji već odavno cvrkuću kako nije tako bilo. Ali, ako baš žele, možemo im i tu želju ispuniti: Eto, neka je bio i „građanski rat, ali je počeo u Srbiji, ona ga započela, država Srbija, njena vladajuća Partija, Udba, SPC, SANU, mediji, najvećim dijelom i JNA…

Silom je ukinula SAP Vojvodinu, tzv. antibirokratskom „ jogurt revolucijom“ koja je podignuta protiv „autonomaša“ i dovršena bez krvi.

Crnu Goru je zapravo na  „blagi“ način  „prisajedinila“, a u središtu napada su tzv. foteljaši projugoslavenski, dok su mitingaši zazivali i Ruse, kao danas mnogi u Srbiji  i Srbi „u regionu“, političke stranke, udruge, vlast...

Na Kosovu se zbivao već pravi, krvavi građanski rat protiv „Šiptara“. Je li Srbija ikada pobrojala žrtve Albanaca samo 1988. i početkom 1989, svojih, već isključivo svojih , građana?  Ubrzo je nastavila, tko voli.  građanski rat uvođenjem apartheida na Kosovu i brisanjem imena u Kosovo i Metohja. Uostalom na Kosovu ništa novoga u odnosu Srbijanaca prema Albancima već više od sto godina s kratkim predahom od desetak godina ( konac šezdesetih, do 1981.)

Objava agresije

.

Bivši balvani, Foto Trn

Od Vidovdana 1989. i mitinga na Gazimestanu, uobičajilo se govoriti kako je Milošević tamo obećao i „oružane bitke“, najavio rat. Kome i gdje, kad je u Srbiji- neka bude „građanski“- već trajao? Hrvatskoj, Sloveniji i BiH, a nakon  što je Srbija u nekoliko koraka promijenila ustav, 1990. konačno,  i   napustila konfederalnu SFRJ- secesionistička jedna- ova najava je dobila značenje objave rata- idealno tipska agresija- s objavom.

Zaključno- do tada je Srbija „tri puta ratovala“, onako, baš građanski. Prvi unutar partijski rat, a Partija je tada  država, 8. sjednica i ostalo u tzv. užoj Srbiji, protiv pokrajina, SAP Vojvodine i SAP Kosovo, time i protiv SFRJ, te pučem u Crnoj Gori i ustavnom secesijom , konačnom, protiv SFRJ.

Organiziranje i insceniranje tzv. balvan revolucije u Kninu od strane srbijanske Udbe, KOS-a, SPC , SANU…  to samo potvrđuje. Stari štos, kao povod za agresiju, casus belli- žrtva se okrivljuje za početak. Ako nikako ne ide, nema povoda, onda agresor iz zemlje buduće žrtve s njena teritorija napadne sam sebe. Kao što je Hitler „napao“ Njemačku iz Poljske 1939. koristeći tamošnju njemačku nacionalnu manjinu. Zar ovdje nije 1990. Bilo isto?

Ove notorne činjenice o početcima rata u bivšoj državi ponavljam stoga što ni Napredni klub, a gdje bi onda nazadni, u smanjenju Srba u okruženju ne vidi srbijansku krivnju, pa tako po svemu sudeći ne broji demografske gubitke u vrijeme srbijanskog ratnog napredovanja  od 1990. do Bljeska i  Oluje. Koliko je, živih i zdravih, Srba koji nisu željeli ratovati, osvajati „komšije“, pobjeglo iz Hrvatske, BiH , Crne Gore, s područja pod srbijanskom okupacijom, kontrolom, te iz Slovenije i Makedonije od buke srbijanskih ratnih truba. Sto, dvjesto, tristo tisuća…? Bijeg Srbijanaca od rata i mobilizacije ovdje nije tema, a bio je toliko brojan , skupa s onim iz okruženja, da je, primjerice Beč postao treći srpski grad, pa danas ravnopravno s Novim Sadom, konkurira za glavni grad – Srbije. Vidi, vidi, pa to Srbi nisu bježali k slavenskoj „braći“ u Rusiju, već od rata, i sa slavenskom „braćom“, na mrski, neprijateljski Zapad. Srbijanske demografske gubitke , kao posljedicu osvajačkog rata, nisu mogli nadoknaditi ni evakuirani, povučeni, Srbi iz Hrvatske  ma koliko da ih napredni ili nazadni klubovi iz Srbije nabrojali.

U jednoj rečenici: srbijanski ratovi iz devedesetih, najprije građanski, a zatim osvajački, učinili su nenadoknadivu štetu svim „narodima i narodnostima“- Hrvatima, Bošnjacima, Albancima, Crnogorcima…, uključivo i svom narodu,  izuzimajući Slovence. I to bi bila jedina ispravna i jedina poštena rečenica u izvješćima srbijanskih „klubova“ na ovu temu. Na crnoj naslovnoj stranici. Tek onda može slijediti ostalo.

Osvajanje kulturom, do bolje prilike

Istina, pomalo uvijeno predstavljači izvješća su priznali da se koncepcija tzv. velike Srbije, osvajanja pomoću „građanskih ratova“ , pokazala neuspješnom. Jedino što je ostvareno, osvojeno, je srpska republika  u BiH i nju treba braniti svim silama, pri čemu „ ni oružane nisu isključene“. Za  Hrvatsku vrijedi isto, a računa se na duže vrijeme strpljivog očekivanja povoljnog spleta okolnosti. Ono, kad i ako „bude sreće“. Hrvatska se ionako označava kao najveći srbijanski neprijatelj, naravno u „okruženju,  iza Amerike i njen potrčko. Čedomir Antić je mrvicu „ljukaviji“, za njega je to State Department.

Paukoo djelo, Foto Trn

Ipak i Napredni klub, iako konzervativnog usmjerenja, ubuduće bi više koristio „meku moć“, ratovao bi i osvajao pomoću kulture. . Do sada su Srbijanci uglavnom otimali kulturu „iz okruženja“, primjerice hrvatsku dubrovačku književnost, a sada bi svoju , nesebično- davali . Za početak na predstavljanju ovoga izvješća ponuđeni su nam, okruženju, Ceca Ražnatović Arkanova i Zdravko Čolić, a ja bih dodao Karleušu, Acu Lukasa i, ne znam. Sjećaju se  intelektualci iz Naprednog kluba kako su zapadni imperiji osvajali svijet (i) pomoću rocka, kaubojskih i inih filmova ( njima osvojili i Tita i Staljina, o.a.)  Tako je jedan muški „meki“ osvajač iz toga doba, kasnih šezdesetih, na početku koncerta, revolucionarno, pitao publiku:

„Što , vi biste sigurno sad da vam ja pokažem kurac? Zar ne?“

Pjevačica pak, prekrasna glasa  je govorila:

“ Nije moj cilj da vas pozovem na izazivanje nereda, već na jebačinu“. ( kasne šezdesete, o.a.) Meka moć je pobijedila svijet,prosula se po njemu. Spomenuti pjevač i pjevačica i još mnogi pali su kao mladi heroji od droge, uključivo i obične borce iz publike, mase boraca. Ni broja im se ne zna. Revolucija k'o revolucija, jede svoju djecu, a tada ih je, revolucija, bilo mnogo u jednoj.  Danas se taj svijet, još od onda, raspada iznutra i izvana. Vrijeme takve „meke moći“ bespovratno je prošlo, na djelu je  neka nova „mekoća“, nova tehnologija. Revolucij(a)e idu dalje i dublje, u tijelo, u dušu, leđnu moždinu…  

Kad već naprednjaci iz takvog kluba nude kulturu, meni je prihvatljiviji roker, tvrdi četnik, pravi i skreni- Bora Čorba. Od meke Cece Arkanove. Ima dobrih pjesama, a ovdje se prisjećam jedne odgovarajućega naslova: „Zašto uvijek kurcu sviram?“

Naravno, ne podcjenjujem „ meku moć“, nastojanja hegemonizacije kulture i kulturom, u najširem smislu, ali to neovisno od Naprednog kluba predano „srbski svet“  radi, kao uostalom što je činila i "velika Srbija". Napredni klub može sa Srpskom naprednom strankom biti zadovoljan. Ne ću ( i sada) o tome.

 Jergović in fabula

Odkud sad taj?
Od Cece Arkanove i Zdravka Čolića opakiji su oni koji stanuju „u ovdje“- ali tu ne pribivaju. Što ću bidan ugazio sam, eto baš nekako pri kraju teksta, na hartiju kojom se obrisao neki dan Miljenko Jergović . Zgužvao i bacio u virtualni svijet- inače svijet i bez papira i hartije. Nije on jedini iz tog svijeta, ali je nekako najuporniji i nema teme „iz odavde“ na koju on „ovo“ nije u stanju unerediti, blago rečeno.. Ovoga puta otr'o se o prijedlog zakona o hrvatskom jeziku

„Ja sam zakon o jeziku, hrvatskom jeziku“- napisao je.

I nemaj  zakonodavca osim njega- dodajem.

Baš se nekako zbio Gradačac I tamo je jedan proglasio svoj zakon, bio- zakon. Kao i neki prije njega „u regionu“, ali i po svijetu, bilo kojem. Taj je svoj zakon još slikao, dok ga neki „objave“ i prije. Neki i na  hartiji.

Kad bi se jezik sastojao,a naročito nastajao, bilo koji, uključivo i jezikova juha, samo od pijesmica kakvog Jergovića, koga briga. Mogao bi i dalje, što pjev'o Bora Čorba „pisat kurcu svoju pjesmu“. Al' to ne će biti. „Stvar“ je malo složenija.

Možda ću se o tom piscu, na vlastitom jeziku, onda po vlastitom zakonu, još javiti. Ako negdje nađem maske iz doba Corone, kirurške rukavice, nešto za smirenje i protiv mučnine. Ali on je iz nekog drugog svijeta, pa možda ni ne ću.  Povraćati istom mjerom. Ja nemam ni drugog svijeta ni drugog jezika, a ovdje ne samo da stanujem- tu mi je dom. Ako smijem…

Mato Dretvić Filakov..