Priča o Bleiburškom polju, „prvom bijelom polju“, bojnom polju i grobnim poljima(1)

Evo jednog, na prvi pogled, čudnovatog bojnog polja na kojemu se vodi rat  protiv Hrvatske. Polje je bijelo, preciznije „prvo bijelo“. S njega se i ovih dana medijski, politički, politički povijesno i  propagandno puca, a i onako će opet- „ako bude sreće“.

„ Prvo bijelo“ je vječno tu , kao potencijalni casus belli, uvijek se „za rat sprema“ ( ZRS) doduše malo se drugačije pjeva, glasno, u sebi ili zijeva. Vodi li itko o tome računa, a kome bi to trebao biti posao u Hrvatskoj? 

Čudnovato je to polje, na kojemu ne raste trava , ne sije se žito niti bilo što. Osim mržnje. Monokultura „sjećanja“.  Ono je pritom i malešno, ustvari je geometrijski lik, kvadratić, većinom veličine nekoliko , recimo desetak centimetara. Veličina ovisi o materijalu na kojemu je naznačeno, papir, tekstil, eventualno isklesano ( kamen) izdjeljano (drvo) a može biti još i od različitih građevinskih materijala naznačeno različitim tehnikama. Kvadratić, bijeli kvadratić, nije čak ni boja- čista bjelina, čista čistoća. 

Al' uporno se tvrdi kako na njemu čuči ustaški Sotona, na njega stane Jasenovac s milijun i preko nekoliko stotina tisuća žrtava, do dva i više.

A stane i cijela NDH, kako ondašnja, tako i današanja- jer da se ona „salno vraća“.

„Demontaža  prvog bijelog“

Ne može bidan čovjek sve to, sve te silne, stvarne i proizvedene događaje pratiti, a kamo li još „napismeno“, pa malo kasnim na općenarodno veselje zbog „demontaže bijelog polja“ ( Jerko Bakotin, „Demotaža bijelog polja“, SNV Novosti 22.8.2024.9) zbog , čini im se, važne možda i presudne, dobivene bitke u tom ratu.  Kasnim, jer sam se u međuvremenu bavio gazda Pupovčevim „sretanjem ustaša“ od 1989. do današnjih dana, pored ostaloga. A gdje su ustaše tu je i „prvo bijelo“, kažu.  Nisam eto bio daleko od „polja“, ali od  Austrije bogme jesam.

 I tamo se vodi rat na jednom pravom polju, Bleiburškom polju i tamošnjim ledinama, grobnim poljima,  a oko  „prvog bijelog polja“, zapravo čiste zadnji džepovi otpora, jer je glavna bitka dobivena prije nekoliko godina.

 Tamo da ima, bilo, neko „prvo bijelo polje“ koje je konačno ( endlich) „demontirano“. Puca se dalekometnim projektilima i iz druge države, članice Eunije po „prvom bijelom“, a granate  padaju po medijskom i političkim poljima Hrvatske. Bogme i po grobnim poljima znanim i neznanim.

 Dakle, neki tamošnji Zemaljski upravni sud u Koruškoj potvrdio je nedavno uklanjanje hrvatskog povijesnog grba sa spomenika Bleiburškim žrtvama. Ono glavno  riješili su što austrijski parlament, što crkva, katolička. Valjda je sada ovo konačna presuda u godini izbora kad će u Österreichu , vrlo vjerojatno, na vlast doći još desnija desnica, u svakom slučaju antihrvatska. proruska I prosrpska, ali o tome sam i ranije pisao- u „carstvu“ uglavnom ništa novoga.

Bleiburg, pa bijelo i "gore" !, foto Trn

Ovako ćemo. Austrija može zabraniti bilo kakvo komemoriranje  tim žrtvama, pa i svetu misu, što je i učinjeno. Može skinuti spomen ploču skupa s „poljem bijelim“, baciti ju u smeće, protjerati Hrvate koje uhvati na tom polju, zemljištu, bez obzira na vlasništvo, iako je  „sveto“. Mogla je to učiniti i davno, davno prije, pa nije. Može još svašta sličnoga, da sad ne „crtam,“ sve, ukratko sve što hoće, kao  država.  Jednostavno, politička odluka onda, da dopusti komemoraciju i ploču godinama, politička sada- da sve zabrani. Zauvijek. Ništa spektakularnoga, pa ni novoga. Iskreno, sasvim , u datim političkim okolnostima u Austriji, a i šire, očekivano i stoga me baš briga.

Poznato im je kako su se tamo komemorirale žrtve koje su u daleko  najvećem postotku, a naročito broju, stradale u drugoj državi, danas drugima, a glede Hrvata i Hrvatske- imate državu pa ih se doma i prisjećajte, što se uostalom i dogodilo, riješilo.  

Austrija je istovremeno zadnja zemlja, što se Hrvatske tiče,a i onako, koja bi, skupa s tamošnjim Srbima, ovdašnjim, uostalom iz vascelog srbskog sveta i antifama, u Hrvatskoj preko i pomoću i ovakvih odluka nabijala na nos nacizam, u formi ustaštva dakako. Danas  i sutra, današnjim i sutrašnjim generacijama. Navodno i prvenstveno zbog današnjih pojava  istoga - zbog njih prije svega. Ma dajte! I da se na tom planu, „polju“, još bavi s hrvatskim povijesnim grbovima. No pasaran, ne će moći.

Ima, pored ostaloga, „rodna gruda“ na tom planu, „polju“,  dosta posla i za politiku povijesti i za „kulturu sjećanja“, a da bi imala vremena zavirivati, iz užeg i šireg faterlanda, u tuđe domove. Gdje li je nestala ta „bečka škola“?

O tom „polju“ još u slijedećem , ili više njih, „odresku“, mislim nastavku.

( Nastavit će se)

Mato Dretvić Filakov