Ponovit ću, Austrija može zabraniti sve u vezi sjećanja na Bleiburške žrtve- tamo,što je i učinila, ali držati lekcije o nacizmu, poglavito preko „prvog bijelog polja“- ne može, 0na, a naročito današnjim generacijama ne. Osobito poslije srbijanske nacinalsocijalističke agresije devedesetih, pomno pripremane ranije-ne. Takva „politika povijesti“ i izgradnja  takve „kulture sjećanja“  je prema današnjoj Hrvatskoj, bez okolišanja- neprijateljska. I politika i politika povijesti i kultura sjećanja…Još podupirana i iznutra.

Kriva „politika povijesti“

 Čitatelj će se vjerojatno pitati što je to „politika povijesti“, jer uglavnom se sretao s poviješću, raznim povijestima, a najčešće s političkom poviješću i politikom, te različitim njenim „granama“ segmentima i sl., pojednostavljeno.

Za povijest je znao da bi to valjda bila ona koja se uči u školama, „službena povijest“, dok su se mnogi susretali i s nekom drugom, nazovimo ju „neslužbenom“. E ona je znala biti opasna povijest, „psst povijest“ o kojoj se tiho govorilo u četiri zida i u rijetkim prilikama, a znala je biti opaka i tamo spomenuta, jerbo su i „zidovi imali uši“. Tako je to, ukratko, bilo u tzv. tranzicijskim, soc-komunističkim zemljama, a u mnogim državama tako je i danas ( Rusija, Kina, Sj Koreja, Kuba…) Takva je tada bila „politika povijesti“.

A „kultura sjećanja“ možda je još jednostavnija. Sjećalo se, slavilo, samo ono dopušteno i pritom  do mita preuveličavalo.

Eto sjećanje na Bleiburg je bilo jednostavno zabranjeno, nepostojeće, nepostojanje je bilo njegova „kultura“.   

Na jednom , svima poznatom „slučaju“ pokazat ću  i službenu povijest ( politiku povijesti) i kulturu sjećanja.

„Slučaj“ je sudbina spomenika Banu Jelačiću. Što bi rekle SNV Novosti u srpnju 2024. on je baš ono  „demontiran“ i sklonjen u depo, „ropotarnicu povijesti“, pri čemu je imao ogromnu sreću, da nije rastaljen, stucan. A za „Ustani bane“ , „kulturu sjećanja“, išlo se u zatvor, kad duže , kad kraće , još osamdesetih mjesec dana, uz kasniju „karakteristiku“, nacionalističku, neprijateljsku dakako.

Usmjeravanje, cenzura, kontrola „kulture sjećanja“

Spomenuo sam stručnjakinju koja je bila članica Komisije eksperata i za austrijski parlament, a sada i kod suda za „prvo bijelo“  i „ustašluk“ inače. Ona je „zagrebačke gore list“, rođena Zagrepčanka, Ljiljana Radonić. Ma svugdje nas po svijetu i za sudačkim stolom, među ekspertima,  optuženicima, svjedocima, pravim i lažnim. Što ćeš, velika dijaspora.

Respektabilnog je položaja i uloge u austrijskoj akademskoj zajednici, prema podatcima, ali i među, bit će službenim, EU-tumačima povijesti u postsocijalističkim zemljama, članicama koji čini se imaju zadatak njihova „izvođenja na pravi put“.

Unazad sam se informirao o njoj iz intervju u  istim „Novostima“ iz 2022. ( „Ljiljana Radonić: Vlast ne bi smjela biti pokrovitelj  skupova na kojima se glorificira NDH“  (SNV Novosti, 13. 5.2022.)

O ho, pa krenulo se odmah poslije zabrane  komemoracije na Bleiburgu prema zabranama u Hrvatskoj već u naslovu, da ne obrazlažem „na sitno“. Takvih pak stručnjaka imamo i ovdje, em rođenih, em ih plaćamo, pa su „skroz“ naši i još protiv . Utoliko su nam ovi vanjski bolji, isplativiji, ništa nas, društvo, ne koštaju. Osim ono, preko udrugarije, a udrugariju i mi neudruženi plaćamo. I tako ono isto, samo drugačije pakirano.

Zatim stajalište ( i njeno) da nije loše uvijek i usput spomenuti i zločine partizana, ali paziti da pritom ostanu nevini. Njima to valjda puške slučajno opalile, djevojke , slučajno, pale u Hudu jamu, koju su zatim zacementirali, slučajno. Slučajno poneki zarobljeni domobran i ustaša, po završetku rata,upali u tenkovske rovove oko Maribora , pa tamo slučajno tridesetak tisuća kostura, ili više… Dobro, to smo već čuli, pored onoga da su ih „malo pobili“, s pravom svakako i t.d.

Ukratko  proizlazi ( i iz toga intervjua) da je Hrvatska (NDH) etalon nacističke  države u doba Drugog svjetskog rata.  Tu, odmah do Trećeg Reicha, time valjda i Austrije.  Pa još ta reustašizacija.

A , uobičajeno, sve počinje famoznoga 10. travnja 1941. kad su ustaše na vlast doveli ( ma što „doveli“, dovezli) Hitler i Mussolini, a što je laž u startu. Laž zato što, ako su ih „doveli“, onda je s njima u društvu (s jednim i u paktu, drugi, izvorno marksist, ga odavno priznao) bio i Staljin, Kominterna, što uporno tvrdim, ovdje samo ponavljam.  I eto revizionizma, a za to je kod Staljina letjela glava. Da bježim?

Kada kako i zašto je uopće nastao ustaški pokret, to se uvijek i u cijelosti prešućuje, pa ispada da su ustaše pale s Marsa. ( Možda kao i neki plavooki Srbijanci koji su došli s Marsa, kako tvrdi tamošnji dr. Nestorović, univ. prof. u miru.) o tome samo toliko.

Što se tiče nacifašizma u europskim državama u isto vrijeme volio bih vidjeti i jednu u kojoj ga nije bilo, uključivo i onu neutralnu, milom ili silom, više ili manje, nu osnovni problem je – a kako to izmjeriti? Primjerice, koliko je ljudskih života odnijela švedska željezna ruda u nacističkim tenkovima i topovima, da i ne spominjem nordijske nacističke dragovoljačke „interbrigade“ ? ili koje je „razine“ bio kolaboracionizam u Francuskoj, Nizozemskoj… Što tamo nije bilo logora, oni su samo „opskrbljivali“ transporte Židova za Auschwitz, a to je  puno „humanije“.  Ima li ikoga tko bi to i pomislio?

 S otporom, antifašizmom, u pogledu sudjelovanja i „mjerenja“ je slično.

Zatim dolazi i aktualna tzv. kultura sjećanja, čega je u njoj premalo, čega previše…

Foto Trn

Smiju li se izjednačavati totalitarizmi?

Zato mi je bilo zanimljiva činjenica da se prof. Radonić bavi i zanimljivom paneuropskom temom- svojevrsnom revizijom muzeja sjećanja u postkomunističkim zemljama, a članicama Eunije. Objavila je i knjigu „Drugi svjetski rat u postsocijalističkim memorijalnim muzejima“. Aha, i to je dakle predmet „politike povijesti“ i „kulture sjećanja“.  U tome grmu čuči zeko- treba postsocijalističke zemlje privesti pameti, izvesti na pravi put, usmjeriti im kulturu sjećanja. Dakle koja je, recimo baltičkim narodima, diktatura, okupacija, bila „bolja“?  Polustoljetna staljinistička, ili kratkotrajna  trogodišnja, nacistička pri čemu je Staljin (Rusija) prvi puta okupirala baltičke države kao saveznik Hitlera , u lipnju 1940., a poslije Hilera opet, sada kao antinacist. To se inače u lenjinizmu naziva „korak nazad, dva koraka naprijed“. Aktualno im to isto, rekolonizacijom, prijeti Putin.

 Tko li se uopće njih usudi osuditi zbog „izjednačavanja staljinizma i nacizma“? Uostalom zašto bi to bio zločin , pa makar i u „kulturi sjećanja“? U čemu je inače razlika? Da , moglo bi se tvrditi u tehnologiji uništavanja, jedan totalitarizam je koristio „prirodne resurse“- niske temperature (Sibir) i logore, dakako, te uskratu tih „resursa“, izgladnjivanje seljaka Ukrajinaca do smrti u milijunima, a sve prije nacizma.  „Klasične metode“, naravno, nisu napuštene, samo intenzivirane i inovirane.

Drugi je uništenje donekle  „modernizirao“ ( plin) počeo čak sa svojima( eugenika)a nastavio sa Židovima i ostalima. Logori, dakako, eto jednoga, većega i starijega u Ostmarku, a oni su na europskom tlu, glede odluke, krenuli u boljš-staljinizmu.(Ideja izvorno europska, britanska.) Boljševizam, staljinizam, fašizam i nacizam i inače , u realizaciji( osim ostaloga)dijele mnogo toga, a uništenje „neprijatelja“  itekako, uključivo i „čišćenje“ vlastitih redova. Motivirano, obrazlagano je različito, klasno, rasno, religijski , etnički…i sve to pomiješano. Koje li je „obrazloženje“, ideologija, bolje, baš bih volio znati , pa, primjerice, zaslužuje ostati u „kulturi sjećanja“ kao „nježnije“?

Zatim, što prigovoriti Poljacima, pa Drugi svjetski rat je,   počeo, potpisivanjem Pakta Hitler- Staljin ( koji se naziva  blago) dakle Dvojnim paktom, a na „terenu“ napadom dvije države na jednu: Njemačke i SSSR-a na Poljsku. Staljin, SSSR, ga je nastavio agresijom na Finsku još iste godine, a ovdašnji komunisti, Kominterna, dakle svjetski komunizam ,ga podržali.

I onda se komunistički Imperij vrati u Poljsku1944. 45.- kao antinacistički, „osloboditeljski“, a ustvari okupator i proširi se i na nju. Ima li veće tragedije za jedan narod, državu- najprije ju Hitler i Staljin „raskomadaju, a zatim ju Staljin „oslobodi“.

 Ja nemam moralne, emocionalne, racionalne, ljudske i bilo kave snage i hrabrosti soliti pamet Poljacima  što bi danas trebala  sadržavati njihova „kultura sjećanja“, toliko je tu stradanja.  Danas kad im Rusija, Putin opet prijeti osobito ne.

Možda bi bilo vrijeme da tu zastanem na  priličan put me nagnalo „prvo bijelo polje“ i njegova sudbina-sve tamo do baltičkih država i Poljske , a moram još do Moskve i Kijiva.

Kratko o aktualnoj Putinovoj „kulturi sjećanja“

I Putin ima svoju politiku povijesti i „kulturu sjećanja“. O tome sam pisao pa ovdje samo kratko. Rehabilitirao je Staljina i njegove metode vladanja Imperijem. NKVD, stručan u operativnom uništenju pravoslavlja,od svećenstva, preko crkava do ikona, sada u inačici FSB-a dobio je zadatak- obnove pravoslavlja i obnovio ga. Ma što obnovio „napravio“ je i crkve i cijelu RPC i „ljepšu i stariju“.  

Staljina možda proglase i svecem, osim što svjetovni opet jeste- ta u mladosti je polazio pravoslavne vjerske škole.  Domazet Lošo smatra da je tamo sada centar kršćanstva i iskra njegove svjetske, naročito, europske obnove.  Čujem( vjerodostojan izvor  srbijanski, proruski) kako sada pravoslavni monasi, kade, i ne znam kakvim već obredima štite ruske zapadne granice  od Zapadnog Sotone.Bogme će biti posla, osim ako ne „dime“ iz zrakoplova.

 Kruže vijesti kako je Putin zapao u svojevrsni okultizam istočnjačkog, šamanskog podrijetla, ne znam ne bi me čudilo. To bi korespondiralo donekle i s ideologijom euroazijanizma gdje bi Rusija bila (i) nova Tatarija.

Jedna moćna jedinica, plaćenička, u svakom slučaju specijalna, znakovitog imena Wagner, značajna bila u početcima i prve godine agresije na Ukrajinu, a simbol joj- nacistički, SS- ovski, mrtvačka glava. Može, eto i četnički, oni su ionako prafašisti, a simbol je također i okultan.

E, ali nacisti u Putinovoj „kulturi sjećanja“ su oni drugi- „banderovci“. Oni su Ukrajinci, koji su ustvari Rusi u istoj „kulturi sjećanja“,  pa su to i glavni povodi agresije na Ukrajinu, još one davne 2014. kad se zbio Anschluss (prisajedinjenje) Krima i krenule pobune u Donjecku i Luhansku. Drugu fazu agresije, tzv. specijalnu operaciju, Putin je pokušao izvesti kao svojevrsni Blitz Krieg, Lošo Ukrajini davao 48 sati, koja , makar simbolički , podsjeća na onaj. Inače dok ovo dovršavam upravo ističe 948. dan, ili 22.752. sat „operacije“.  To je preciznost u predviđanju, u postotcima 0.2109 posto.

Uglavnom politika povijesti i kultura sjećanja raznih, a ovu aktualnu rusku  navodim zbog dva razloga:

Prvi je , a što li sadrži „kultura sjećanja“ Ukrajinaca u odnosu na Imperij, najprije carski, pa staljinistički, a sada putinovski. I o tome sam pisao i opet ću, pa ne ču ovdje opširnije.

Drugo, u Europi je mnoštvo pokreta, stranaka, više desnih nego lijevih koje su na tom ruskom tragu „sjećanju“, i novaca, pa tko zna možda da pozdravimo s Europo zbogom. U trenutku  objave teksta trajat će izbori u Austriji. Eto neki dan na sahrani partijskog kamarada kandidati na izborima Slobodarske stranke( FPÖ)  slušali su jedu od himni SS-a.

Novo u kulturi sjećanja, Foto Trn, Danica

Moram još riječ dvije o Počasnom blejburškom vodu.  Na njihovu mjestu više se u Austriji ne bih sudio. Možda tek ostavio to polje u vlasništvu i plaćao košnju, da rastu tratinčice. Možda postavio križ i ispod njega napisao „bilo jednom“ uz kratki izvod iz sudske i parlamentarne odluke.

 Sve memorabilije, dokumentaciju i inu zaostavštinu prenio bih u muzej koji je predlagao DP. Taj pak može biti bilo gdje u Hrvatskoj, od Udbine do bilo kojeg grobišta.

Opet „prvo bijelo polje“

I eto me, konačno, na početku, na „prvom bijelom“ polju. Oni koji se na ovaj način poigravaju s tim , igrajući se nekakve politike povijesti i kulture sjećanja, valjda su svjesni što time čine- Održavaju vječnu vatru za nove sukobe potpuno nalik onima iz osamdesetih i ranih devedesetih. Oni su barem svježi, njih bi se barem trebalo sjećati i , eto slažem se, „suočiti s poviješću“, al pritom s činjenicama.

 A one su neumoljive. Do ratova, tako ću ovdje napisati, nije trebalo doći. Komunisti su , ako ništa dobroga, postavili dobar „kroj“ bivše federacije  s patent zatvaračima, „ciferšlusom“. Ustavom iz 1974. Moglo ih se samo potegnuti, pa, mirno, svatko u svoj „kaput“, „gaće“, „hlače“, što li, a onda , pojedinačno ili zajedno u Euniju, tko hoće može, tko ne će ne mora. Mogao je čekati BRIKS, recimo. Tako bi, recimo, „svi Srbi živjeli u jednoj državi“ , čak i oni u Pomeraniji i ne znam već gdje ih nema, kako neki od njih tvrde.

Ali ne, Srbija je odlučila rasturiti SFRJ silom, poništila joj Ustav, uzela velike „makaze“, pa prekrajaj. I to mu je što mu je. Sada opet, u drugim inačicama smišljaju svetosavski srbski svet i (opet) zazivaju Ruse. Nije više Memorandum, sada je Deklaracija, kao ne će više, za početak, oružano, već  kulturom, svojom kulturom.  „Da se Vlasi ne dosjete“, mislim „ustaše“ , „balije, „Šiptari“, „bečki konjušari“... Ma dajte.

Prvo pak „bijelo polje“ umjesto  kao causs belli u „kulturi sjećanja“  najbolje bi poslužilo kao put, polje, pomirenja. Može i polako, kao da je minirano, pa korak po korak. Mogu se uzeti i razni detektori, metala, mina, radijacije, detektor laži..., pa bi se  ustanovilo da ne grize. I da na njemu nema ustaša

Slava prvom bijelom. I Prvom crvenom.

Mato Dretvić Filakov