„Putinova turneja po srpskoj“

(Ovo sam pisao u studenom 2016. u HF-.u. Nikog nije zanimalo, a sve je bilo predvidljivo. Ponovio sam sličnu temu 2017 u ožujku. u tekstu "BiH na vatrenoj liniji. Ponavljam ih oba , bez izmjena. )

BAŠ ME  „navukao“ naslov u  beogradskim Večernjim novostima od 18. studenog .2016.: „Putinova turneja po Srpskoj“. Odmah sam razumio- za  početak tipična medijska navlakuša i „srpska posla“. Ne će po srpskoj republici hodati Putin već njegov kip. Preciznije  diljem te tvorevine nosit će se njegov kip. U prirodnoj veličini, a ne će  „hodati“ Putin sam već u društvu cara Nikolaja Romanova Drugog, također  u prirodnoj veličini.  Njihovi kipovi su već posvećeni u ruskoj pravoslavnoj crkvi  Sv. Trojice u Beogradu u nazočnosti ruskih vojnika koji su sudjelovali u vojnoj vježbi u Srbiji „ Slavensko bratstvo 2016.“. I tako, nakon što kipovi , kako se kaže u tekstu , „dva velikana ruske povijesti“ „prošetaju“ po tvorevini završit će , skoro, kao sveci, u  kompleksu  „ruskog manastira Svete Matrone Moskovske“ na planini Vučjak , na tromeđi Doboja, Dervente i Modriče“ koji samo što nije  dovršen. Ondje se planira izgraditi i etno-selo sa srpskim, ruskim,  grčkim, crnogorskim, makedonskim i ukrajinskim tradicijskim kućama, te športsko rekreacijski centar.Mjesta za bošnjačko-muslimansko i hrvatsko eto nema, a nema tamo, na toj „tromeđi“ više ni njih. Iako nešto krnje izgleda da će na planini Vučjak slavensko bratstvo cvasti: pravoslavno, etničko, vojno- ne računajući grčki „višak“.  Nekoliko je znakova koje nosi ova „predstava“. Svojedobno su komunističke partije gradile, baš tako, gradile, kipove svojih živih vođa, svojih svetih partijskih svetaca, danas to čini samo Sjeverna Koreja, koliko mi je poznato- ne računajući onaj Muzej voštanih figura. Sada vidim  kako se Ruska pravoslavna crkva žuri u kipu „osvetiti“( posvetiti) živoga Putina. Ne znam čini li to u Rusiji, a i da čini ne bi me brinulo, ali u Doboju…, to je već nešto drugo. Što se događa, mijenja li to sveta crkva , svetu komunističku partiju? Ako je tako onda je to isto, samo drugačije pakirano. Međutim, nešto drugo me daleko više zabrinjava i plaši. jer simbolički i mobilizacijski (Srba) gledano tako je sve i počelo  sredinom  i  drugoj polovici osamdesetih, baš na tim prostorima- naime nošenjem kostiju Kneza Lazara, srpskog sveca, dakako u organizaciji SPC-a. Nakon što su one pronijete, nakon što je obavljena ta svetosavska , ideološka, mobilizacija- otpočela je srpska agresija. Velika Srbija, i Srbi, na zemlji i „najveća  nebeska država“(episkop šabačko valjevski 16. 10. 1988.  pri  „dolasku svetih moštiju“ u Šabac s Ozrena. ) učinila je što je učinila narednih godina. A sve je eto bilo najavljeno i „zateftereno“  neživom tvari, kostima. Sad po bosanskom susjedstvu putuje, od grada do grada također neživa, ali posvećena materija- Putinov brončani kip i kip Cara Nikolaja Romanova- krenula je baš nekako o padu Vukovara. Kud baš? SPC je malo po strani, u prvom planu je Ruska pravoslavna crkva i strukture vlasti srpske republike. Onda Car ( nekad ga zovu i „knez“), sada čak dva cara- jedan mrtvi, zatučen od boljševika, i jedan živi, njegov posvećeni kip. Nadam se da dijelite moju zabrinutost.   (Tomislav Gradišak (Pseudonim)

BiH na  vatrenoj  liniji  ( Ožujak 2017.. )

A Hrvatska?

Zanimljive stvari se događaju u BiH. Pisali smo ovdje prije nekoliko mjeseci kako poslije referenduma u srpskoj republici, dva posvećena kipa, posvećena u Beogradu u Ruskoj pravoslavnoj crkvi u nazočnosti ruskih vojnika koji su sudjelovali u rusko-bjelorusko-srpskim vojnim vježbama u Vojvodini- kip cara Nikolaja II Romanova i „cara „ Putina, putuju tom republikom. Nisam primjetio nikakav odjek, a ni ovdašnja medija tome nije posvetila nikakvu pozornost. Oni su u međuvremenu  nastavili diljem te tvorevine, krećući formalno iz (Istočnog) Sarajeva, obišli  Istočnu Hrecegovini, a devetog siječnja u koloni Banja luku. Put(ešetvije) bista dobio je naziv „Rusiji s ljubavlju iz Republike Srpske“.  I tako će  nastaviti sve do ljeta 2017. ( srpnja?)  kad bi se trebali „smiriti“  zauvijek u novom manastiru Ruske pravoslavne crkve na planini Vučjak čija bi izgradnja do tada trebala biti dovršena. Sad se govori o „Ruskom“ i(li) „Duhovnom centru“, ciljajući da on postane „centar pravoslavlja“.  Ova akcija neobično podsjeća na putovanje kostiju cara Lazara, u organizaciji SPC koje je prethodilo ratovima devedesetih i najvaljivalo ga. I sada „putuju“ mrtve  „tvari“- brončane biste  careva, jednog mrtvog i što je znakovito, jednog živog- zajedno u organizaciji Udruženja  rusko-srpskog prijateljstva iz Srbije. Moglo bi se reći pomireni, likvidirani car Nikolaj s vladajućim Putinom čiji su ga prethodnici likvidirali.   U međuvremenu se zbio i onaj referendum na kojem se Srbe pitalo  „hoće li slaviti ono što već slave“ kao „dan republike“. Naravno kako je to bila generalna proba prije „premijere“  pravog referenduma  o ujedinjenju sa Srbijom. I taj dan se , postreferendumski, i proslavio, postrojena  je u Banjoj Luci čak vojska, policija, vatrogasci…Danas je (četvrtak 2. Ožujka 2017.) Milorad Dodik u Moskvi kod Sergeja Lavrova, ne će on čekati  Federicu Mogherini , povjerenicu EU, koja je baš danas  u BiH. Usput je prije puta napao Predsjednicu RH da je „lagala o ruskoj rafineriju u Bosanskom Brodu“, o njenom zagađenju okoliša. Sve u svemu Rusija je doskočila američkim „vatrenim linijama“ blizu svojih granica  i ubacila „ minu“ iza natovskih „linija“. 
Trenutno je otvorena još jedna, otvorili ju Bošnjaci, Bakir  Izetbegović pod sponzorstvom Turske pokrećući reviziju presude Međunarodnom sudu pravde u tužbi BiH protiv Srbije za genocid. A „car „ i „sultan“ su  sada,  „u  ljubavi“, suradnji, pa je vrlo vjerojatna , barem prešutna, rusko –turska koordinacija u  glede ovoga. Nisam primjetio kako su se Rusi žestoko  usprotivili Bakirovom prijedlogu revizije.  Erdogan sprema referendum za doživotno vladanje, pokušava se sporazumjeti s Kurdima, doduše iračkim, pa i on svoju „vatru potpiruje u BiH.“  Ima i unutrašnjo-političkih razloga za takav potez. Nije bitno kako će sam slučaj revizije proći- bitne  su tenzije, vatra „niskog intenziteta“, ali tinjajuća barem, pa nikad ne znaš kad će buknuti.  I tako  su se Hrvati u BiH našli između  tri vatre, „carske“ i „sultanske „ i srbijansko-srpske.  Situacija je i više nego „složena“… ( Ovdje sam izostavio, skratio, dio teksta koji se odnosio na Srbiju, Kosovo, Crnu Goru, Makedoniju, Bugarsku , Rumunjsku, Moldaviju.)… A gdje je  Hrvatska?  Svakako na „vatrenoj liniji“ , nu našim, naročito onim pametnijim , političarima  glavni je problem-  nogomet,  dosuđeni neregularni jedanaesterac  za Dinamo u Vinkovcima. I kad ih još ovdašnja medija  zaguši  brojnim beznačajnostima i izmišljotinama, jer tko zna za koga ona „igra“, oko njih će se već dimiti ( ne daj Bože) a oni će se pitati: Tko  pali, tko pali? Ili možda : Tko puca, tko puca?

( Današnja napomena. Ne ponavljam ove tekstove kako bih se pravio pametnim, jer ovo je tada a i prije svatko mogao vidjeti, uostalom nitko ništa nije tajio. Naročito je to mogao tzv. Zapad, a mislim kako mu je i danas magla pred očima iako se Ukrajina sva „svijetli“ od  ruske „specijalne operacije“. Mrak , smrt je već odnijela tisuće Ukrajinaca, više od četiri milijuna ih je prognano iz Ukrajine, a više od šest unutar Ukrajine- četvrtina njenoga stanovništva.  Što se Hrvatske tiče,zar ruski veleposlanik u BiH ne prijeti Hrvatskoj i Poljskoj?)

Mato Dretvić Filakov