Nastavljamo sa Zafranovićevim  merđanima s đerdana.

Ali kako bilo Beograd je doista pravo i odlično mjesto za prikaz montaže slika, kakvih vam drago, o ustašama, jer Beograd je rodno mjesto i mjesto začeća ustaša.

Začeti i rodili su se- u masakru, u beogradskoj skupštini davne 1928. Masakr bez presedana u povijesti europskog parlamentarizma. Puniša Račić, četnik crnorukac, u koordinaciji s Dvorom, pobio je zastupnike HSS-a, najvažnije hrvatske stranke, među njima i Stjepana Radića. Koalicijskog Radićevog partnera Svetozara Pribičevića , nije  ciljao- da „ne padne  bratska krv“. Puniša Račić mirno odšetao iz skupštine. 1929. u lipnju osuđen na robiju ( 20 godina) gdje je imao poseban , blagi, tretman. Ubrzo , u srpnju 1929., Ante Pavelić u emigraciji osuđen na smrt. Puniša pobio hrvatske zastupnike, Pavelić se bavio politikom. Primjećujete li razliku?

Ukratko, tako su se rodile ustaše u Beogradu. Nema montaže, nema laži, sve pred očima cijelog svijeta, a ne po onoj srbijanskoj „rek'o mu jedan čo'ek“. Krunskom svjedoku naravno, a njemu rekao neki drugi kojemu je rekao treći… i tako cijeli đerdan svjedoka, o svjedočenju onoga prvoga- do kojega nikako doći.

Cvit, foto Trn

I poučak za Zafranovića : 1991. nisu se „vratile ustaše“, već Puniša Račić i „ubio“ i ime Stjepana Radića, ponavljam , i ime svoje žrtve. Makar i mrtav Puniša Račić stigao u Hrvatsku ( preciznije, „srpsku pokrajinu Slavoniju i Srem“), te tako proveo Ustav organizacije „Ujedinjenje ili smrt“. Podigli mu poslije i spomenik u Crnoj Gori, pa ga maknuli s „otvorenog“ u neki manastir Srbske crkve. Tamo čuči i čeka poziv za novi pohod. Upravo stigao, pozvali ga Zafranović i ekipa… kako ono ide ta pjesma? Pjesma koja zvoni? Joj, da: „biće mesa, biće mesa“, vođa pjevačke družine još živ i zdrav.

I još jedan: 1991. je započela idealno tipska nacionalsocijalistička agresija Srbije na Hrvatsku, koja je prethodno pripremana ,najmanje od trenutka kad je umro doživotni predsjednik države SFRJ čiji je on bio „režimski režiser“. Glavna izlika- Jasenovac, jasenovački mit o stradanju, uništenju, od 700.000 do 2 milijuna Srba.  Zafranović to nije vidio, a niti to da danas u Srbiji vlada ista ekipa kao devedesetih, pa sada služi takvome režimu. Prirodan prijelaz- iz sockomunizma u nacionalsocijalizam. Četnici crnorukci i oni samo sa šubarom i lubanjom i kostima se ne moraju vraćati, oni su uvijek tu.

Pored Dodika iz srpske republike u BiH i Srbije u financiranju montaže atrakcija smrti sudjelovala je i SPC (Srbijanska pravoslavna crkva) ista ona koja je svecem proglasila vladiku Nikolaja Velimirovića, onoga kojega je odlikovao Hitler. (Napomena, u nekoliko nastavaka pisao sam o liku i djelu ovoga sveca SPC-a, mogu se pročitati na ovim stranicama). Normalno, jer on je bio pristalica, da ne napišem „pristaša“, ustvari hvalio Hitlera, prijatelj s predratnim srpskim nacistom Ljotićem i sl. Razlog- Hitler je ubo, „kao prost zanatlija“, ono što Srbi već sedamsto godina imadu- Savin nacionalizam.

Savin nacionalizam i nacizam

„Ovaj Savin nacionalizam obuhvata narodnu crkvu, narodnu dinastiju, narodnu državu, narodnu prosvetu, narodnu kulturu i narodnu odbranu. Osnovu i centar svega Svetosavskog nacionalizma čini narodna crkva,“

Te godine, 1935.,“prost zanatlija“ je već imao „jedan narod, jedno carstvo, jednog Vođu“ , iz „naroda“. Nedostajala mu je još samo narodna crkva, pa bi stigao Savin nacionalizam. I vidi vraga tražio ga nacizam u okultizmu, ezoteriji, poganstvu, po svijetu… i stigao čak do Tibeta. Odlično posebice stoga što je svetosavlje poganska religija ogrnuta plaštem kršćanstva.

Pisao sam o tome u članku „Vučje svetosavlje Srpske crkve“ potaknut akademikom SANU(*) Veselinom Čajkanovićem

(1881.-1946.) i njegovom knjigom „Mit i religija u Srba“- nema tu dakle nikakvog „ustaškog“ podmetanja.  Objavljen u HR Fokusu, ima na internetu.

Nikolaj Velimirović emigrirao je u Ameriku iz Slovenije gdje je stigao pokopati Ljotića, pa sa sobom poveo još jednoga popa , popa i četničkog vojvodu Đujića. Početkom pedesetih osmislio je , najkraće rečeno, budući program djelovanja Srbske crkve. Kad se oni vrate i oslobode svoju zemlju (od komunista) „tamo daleko iza Drine“ sagradit će hram „širok u širinu i visok u visinu“. Ovo „u širinu“ razumijem kao „liniju Virovitica-Karlovac- Karlobag“.

Na tom hramu će ćirilicom napisati: „Ovaj hram podižu Srbi u spomen na 700.000 najnovijih srpskih mučenika .Nejake dece, nevinih devica, nezaštićenih majki i sestara i oronulih staraca koje na nečuven način umoriše katolici Hrvati samo zato što behu Srbi i pravoslavni.“ I eto graditelja jasenovačkog mita, pored komunista, još temeljitijeg i još ustrajnijeg- Crkve Srbije. Ako dakle pitate tko nam je natovario na leđa, rođenima poslije rata, 700.000 ( slovima: sedamsto tisuća) srpskih žrtava – to je svetac Crkve Srbije s Hitlerovim odličjem. A napisao, spjevao i sjajnu molitvu „Đerdan od merđana“ . Naslov molitve srbskim velikomučenicima eto na turskom. Prevedeno to je ogrlica od „sedamsto tisuća srpskih srca, krvavih i vrućih“, onih „izvađenih“ Srbima u Jasenovcu.

Kad se ta molitava izvodi na vodi, pjeva ( Ivana Žigon , s krilima anđela) pred političarima, recimo na Drini, Zafranovićeva montaža ispada em plagijat, em je ništa( narodski se to kaže nešto drugačije, sadržajnije). U odnosu na propagandu Sv. Nikolaja srbskog Zafranović je „prost zanatlija“.

Cvit, foto Trn

Ima na internetu „kratki rez“ „dugoga reza Srba u Jasenovcu“ , a među njima i rezanje vrata Novomučenika Jasenovaćkog Vukašina pod naslovom, a kakvim, nego „Đurđevdan“.

Ovu Zafranovićevu montažu atrakcije ubijanja i smrti ne ću  gledati, vidio sam jednu „u 26 sika“- i previše.

 Vrijeme koje je Izabrao za premijeru inače je sjajno. Uokolo ovih godina, i danas i na dan premijere, već milijuni ljudskih srca „krvavih i vrućih“. Njegova propagandna montaža zaziva nova takva srca, a ona se vratila. Putuje smrt prema zapadu.

Njegova montaža će sigurno, svečano, prema Istoku.

 (The End)

Nažalost moram precrtati i glumce iz Hrvatske koji su sudjelovali u ovoj montaži. Isprika Bitorajčeva kao ona je snimana 2023., a tada da je u Srbiji bilo nešto drugo, ne pali kod mene.  Ako je njihovo pravo , sloboda izbora redatelja, uloga …i ostale ekipe iz tog-takvih projekata, moja je sloboda- sloboda izbora. Hvala Bogu da ona nije, još, ukinuta. Nažalost moja mi „fikcija“ govori kako je sve bliža realnosti i u Hrvatskoj.

Gdje je hrvatski film o ubojstvu Radića u beogradskoj skupštinu?

U vezi ove „problematike“ i tematike Hrvatska, filmaši, Ministarstvo kulture, neki HAVC, HRT i još mnogi nose ovu sramotu na svojim političkim i kulturnim obrazima.  Razni Zafranovići, neojugosi, neoorjunaši,  Srbija, a poglavito Crkva Srbije montiraju laži o ustašama, stvaraju nove mitove kao povod  agresiji, a o „podrijetlu“ ustaša se šuti. Zar je problem „sklepati“ dvoranu ondašnje skupštine u Beogradu?

Naravno da nije. Ma nema ni kratkog reza o Radiću poput onoga u kojemu je Zagrebački kolodvor  na nekom kolosijeku glumio „željezničku stanicu na kojoj voz nikad ne staje“ , negdje kod Višegrada. Negdje gdje su inače masovne grobnice Muslimana, tamo gdje je Nemanja Kusturica izgradio novi Potemkinov grad, nazvavši ga Andrićgrad. Ima čak i javnu kuću- na stratištu, ili u blizini sasvim svejedno.

Sram vas-nas bilo.

Mato Dretvić Filakov