...
Cenzura čitatelja
Sloboda tiska ( danas medija, onda „štampe“ jer je „tisak“ bio cenzuriran, u okviru linguocida, kao previše hrvatski) davno je prešla put, različite putove , cenzure knjiga, novina i čitatelja. Ali da bi cenzuru čitatelja-danas „konzumenata“- predložili novinari nedavni je pronalazak „liberalno-lijevih“ ( kakva novogovorna konstrukcija) globalnih totalitarista, pa su mu se i ovi „novinari“ iz Hrvatske svojedobno akcijaški požurili pridružiti. I novine (medije) i čitatelje je inače cenzurirala vlast, tajne službe, a vlasnici, većinom država, partija, a novinari su ju provodili i milom i silom, kako koji. Povod za cenzuru čitatelja, pročitanoga, komentara… je famozna konstrukcija navodno jedne slavne filozofske škole ;sintagma, „složenac“, „hamburger“- „govor mržnje „ pri čemu je u njemu lepinja omotana faširancem. Dakle stigmatizirane su riječi, pače govor sam, ono što je najvažnije obilježje čovjeka kao bića; sam bitak bića moguće bi rekli filozofi. Lijepa li totalitarizma.
Vječna cenzorska "gumica" za brisanje„-kolac
Kratki kurs iz historije“ cenzure
Blažene li cenzure za „K. und k. monarhije“ ( ne ćemo dalje u povijest). Prije tiskanja novina u redakciju navrati cenzor. Iz torbe izvadi i navuče crnu navlaku na rukave , da ih ne zamaže i ne haba, možda još natakne naočale i pregleda otiske. Izbaci nepodobne tekstove prije tiskanja pa u novinama izađe bjelina(e). Gospodske li cenzure, ako ona takva uopće može biti. Onda su za i nakon Prvog svjetskog rata carstva propala, austro-ugarsko, njemačko, rusko. E da im se samo dočepati „štampe“ u to doba i nešto ranije maštali su boljševici s Lenjinom na čelu. I dočepali su je se. Kao i svega, pa je po njihovome izlazila Pravda ( na nekoliko stranica) još Komsomolska pravda, te neka sindikalna preslika, prepisotina, i to bio bilo sve. Ni zidne novine nisu bile dopuštene (primitivne „društvene mreže“). Te novine (mediji) derale su po klasnim i inim , stvarnim i izmišljenim neprijateljima revolucije. One nisu bile dostupne ni različitim stajalištima unutar pokreta, lijevim i desnim, nikakvoj opoziciji, frakciji u odnosu na vladajuću „liniju“. Najopakija je bila optužba za revizionizme razno razne- ti su skidali glavu, nekad odmah, nekad malo sporije u sibirskim logorima. Ilustracije radi, već ranih tridesetih godina demokracija u Sovjetskoj Rusiji postojala je još samo u sibirskim logorima među „političkim zatvorenicima“ tamo je preseljena, ali i to je ubrzo ukinuto. ( Vidi kod Ante Cilige „Zemlja velike laži“, prvo izdanje , Pariz 1937. , možda i prije osnivanja KPH .) „Linija“ je bila svetinja, a određivao ju je vođa (Lenjin, Staljin…) politička policija, uski krug profesionalnih „tvrdolinijaša“. Ona je u biti ostala nepromijenjena od Lenjina do današnje Sjeverne Koreje, Kine ( Partija plus kapitalizam!) a „linija“ vlada i tzv. Zapadom samo je atraktivnije upakirana- nije jarko crvena već šarena. Imala je „linija“ veliki postotak smrtnosti- kakva Corona, bliža je „španjolki“ i moglo bi ju se označiti kao „sortu“ rasizma - smrtonosnim ideološkim rasizmom. Obilježeni, ako bi i preživjeli bili su doživotno stigmatizirani, kao kužni neprijatelji. Ovo treba imati na umu kad današnji tzv. ljevičari rabe pojam revizionizma. U njihovim ustima, mozgu, revizionizam je čista mržnja, nikakav „govor“. On nije promijenio svoj sadržaj, značaj, čak ni stil i djeluje u pravcu eliminacije- do zatiranja. Još samo da dođu na vlast, onda i potpune, ovako, fol, samo iz javnosti, s vlasti…- ta demokracija je. I današnji „ljevičari“ su okruženi sve samim neprijateljima, većinom izmišljenima, oni su im duševna hrana i pogonsko gorivo. Prijatelje si uzimaju samo „taktički“, a tada to mogu biti svi, uključivo i nacisti. Naravno vrijedi(lo) je i obrnuto, da nacisti za saveznike uzmu komuniste, ili ih prime u svoje SA redove- „iznutra crveni, izvana žuti“. Tako su naime Berlinčani tridesetih godina prošloga stoljeća nazvali pripadnike SA (Sturmabteilung, paravojna formacija Nacističke stranke) nakon što su im se masovno pridružili komunisti- prešavši iz svojih odreda. Odatle je ova suvremena , „prepjevana“, sintagma za zelene- „izvana zeleni, iznutra crveni“.
Još je gore kad se batinom revizionizma,, cenzurom, danas služe tvrdolinijaški povjesničari. Povijest bi trebala , ma što inače bila , biti i znanost, a istraživanju, znanosti, svojstvena je - revizija., naknadna provjera, i opet i opet provjera., no to je posebna tema. Zamislimo tek na trenutak da su „mase“., i „proleteri svih zemalja“ ubrzo doznali kako su Lenjina Nijemci (Kaiser Wilhelm ) usred rata Rusije i Njemačke iz Švicarske transportirali oklopnim vlakom kako bi na vrijeme stigao do Sankt Peterburga, za ulogu Alexnadera Parvusa, špijuna, milijunaša.. u tome…i t.d. Možda bi povijest drugačije „mutirala“ da su znali za značajnu ulogu njemačkih vojnika u dizanju Listopadske revolucije (Oktobar), da su znali kako je Lenjin koristio teror jednako kao i Staljin, čak i puno otvorenije… Eto samo povijesnog detalja koji je vapio za revizijom i koji pokazuje kako je boljševička revolucija, osim ostaloga, bila i velika urota.
Suvremenost cenzure
Ovdje ću stati i „teleportirati“ se u suvremenost. Ona pak , simbolički, počinje s rušenjem Berlinskog zida s kojim da je pao i komunizam. Gdje? U Kini, Sjevernoj Koreji, na Kubi, Venezueli i još kojekuda u novim inačicama totalitarizma- ne će biti. Na tzv. Zapadu? Ne će biti, tamo ga se samo još nešto prelilo i ojačalo već do tada razvijenu, mutiranu, njegovu tzv. lijevo- liberalnu inačicu, naročito od 1968. Ova mutacija sastavljena je, nastala, od dvaju virusa ( u duhu Corone)- u „bazi“ od rigidnog liberalnog kapitalizma s novom tehnologijom, u „nadgradnji“ od komunizma, pri čemu je on montiran „šarenije“, no njegova je „linija“ jednako čvrsta - i globalna. I tako smo došli do cenzure, pa i jedinstvene pojave u njoj- da sami novinari „ničim izazvani“i u Hrvatskoj povedu cenzuru čitatelja! Medija, mainstream mediji, inače je već odavno , na „šareni“ način, jednaka cenzuri. Sadržaj je šarenilo, fingirana raznolikost kao privid slobode, krv, nesreće, ubojstva, jeftina zabava, fifice i fifani, zatupljujuća glazba, razno razna tzv. ljudska prava- i stajališta globalne države skoro o svemu. Sve izvan toga medija ne prenosi. To se jedva može naći u tzv. nišama, slobodnim rupama, otvorima, portalima, koje se onda gasi (internet), medija (mainstream) raspali artiljerijsku kampanju protiv, a pokretače i autore se često i progoni. Teme progona: „govor mržnje“, populizam, nacionalizam, anti LGBTIJKLNXYZ… ma nema što ne može poslužiti za progon . Iako je u „bazi“ kapitalizam, nema slobode tržišta, nema razigranosti vlasništva, a ako u nekoj još koliko toliko suverenoj državi ne postoje mediji po ukusu globalnog totalitarizma, oni se tamo instaliraju na foru sloboda, govora, medija, kretanja kapitala, tržišta, slobodne seksualne i ine orijentacije, sekularnosti… Prvo oni, a zatim , uglavnom u tzv. tranzicijskim zemljama nastupa suvremena Kominterna najbolje oslikana u Šošroševom Otvorenom društvu( ima još parapolitičkih udruga, profesionalnih revolucionara i ohoho) što na koncu dovodi do šarenih revolucija. Revolucija i kapitalizam, ah kako to „gordo“ zvuči. Inače u Euniji se „igra demokracije“ odvija(la) između socijaldemokrata i demokršćana, uz nešto specifičnosti po državama, pri čemu nit' socijaldemokracije, nit' demokršćanstva, osim predizborno kad su „socijaldemokrati“ socijalniji, a „demokršćani“ kršćanskiji, preciznije, i jedni i drugi nešto lažljiviji. Istina, trend je promijenjen, već neko vrijeme nadiru „zeleni odredi“ , grickajući pomalo od „socijaldemokrata“ i „demokršana“, no to je sada posebna priča, previše opsežna, ali cenzura i kod njih stanuje.
U Hrvatskoj je situacija ista i još malo gora, osim domaćih ovdje djeluju i strani mediji, posebno televizije. Trenutno nadiru, ili već jesu – srbijanski vlasnici, fol preko „sedam gora i sedam mora“, „stranog“ kapitala, fondova…, a kad tamo Igor Žeželj potomak „slavne“, naročito na obroncima Medvednice, Šeste ličke. Ova medija, od televizija preko novina, uključivo i SNV Novosti, do njihovih e-izdanja, prema čitateljima se odnosi unisono uniformno i čvrsto je na „šarenoj liniji“. Ona pak nije crvena crta već šareni konop od više „niti“. Sastoji se od nekoliko „za“, „lijevog liberalizma“, ljudskih prava , deranja po klimatskim promjenama ( vidi pod Greta) slobodnih seksualnih orijentacija, rigidnog sekularizma, feminizma, migranata… i još više „protiv“- nacionalizma, populizma, konzervativizma, tradicionalne obitelji(M-Ž), religije… i još toga , pri čemu se stalno i nadograđuje. Ako se tako nastavi ne će to biti šareni konop, već zid s čije jedne strane će biti podobni, a s druge nepodobni- cenzurirani, isključeni. Samo što ovdje nije, uz novinarsku podršku, stigla i zakonska cenzura čitatelja e-izdanja. Ne ćete majci više (ni) komentirati, samo čitati i gutati slova šopani kao guske. Najbolje bi bilo da zakonodavka, ministrica za mediju, sastavi kakav indeks zabranjenih riječi , jezičnih konstrukcija, pa jedna košta ovoliko novaca, onoliko zatvora, prisilnog „dobrovoljnog“ rada, zabrane istupanja u javnosti…Zar Globalno Ministarstvo Faktografije to već ne čini? Ništa ovdje ne bi bilo novoga, ta za socijalizma su već postojale takve zabrane, doduše nepisane, za mnoge hrvatske riječi ( vrsta lingvocida), a o zabrani istupanja u javnosti nepodobnim piscima, političarima, pjevačima ( Vice!) da ne pišem. Još nedostaje samo čepljenje gubice čitateljima, gledateljima, „konzumentima“. Zato sam se i odlučio za pokretanje ove stranice: bit ću sam svoj cenzor. Dok me ne „ufate“. (Napisano 20. studenoga 2020., malo dopunjeno 5. srpnja 2021.)
.