Koker iz Mariupolja i mačka iz Kijeva

Gledajući izvješće o razaranju Kijiva prvih dana ruske  „specijalne operacije“ koja je u međuvremenu  postala Drang nach Westen, prodor na Zapad, supruga mi je iznenađeno rekla kako je na ruševinama jedne višekatnice vidjela mačku „istu kao naša“. Bože, pomislih, pa i mačke su nam iste.

To „naša“ je uvjetno, prije smo mi njezini (hranitelji) dok boravimo na južnom, Mohorovičićevom , rasjedu. Tko zna koliko se seoskih mačaka i macana mota po dvorištu. Opreznih, poludivljih, macana lopova, ali ona je drugačija. Točno zna što hoće i kako to dobiti. Nahraniti se, zagrijati po zimi i odmoriti na najudobnijem mjestu u kući, na krevetu s kojega može potpuno kontrolirati događaje. Više voli suprugu nego li mene, očito zna, njuši, osjeća, kako su meni psi ipak bliže srcu, ali svejedno smo dobri. Nas dvoje stvarno znamo što je tolerancija i suživot.

Posumnjali smo kako je neko vrijeme živjela kao kućna mačka, pa je se neki privremeni pomodni ljubitelj životinja odlučio riješiti. U vreću s njom, u  auto i tu ju jednostavno ostavio, ali možda se radi samo o njezin talentu- jednostavno je takva.

Kako bilo ta naša, ista kao kijevska, dobila je ime Larisa.

U spomen podrijetla, naših starih obiteljskih hrvatsko-ukrajinskih veza, ima tu još i poljskih, ilirskih korijena i tragova…Pomalo svega onoga što Putin i Rusi nastoje istrijebiti. Lijepo ime, kao bake Larise.

Od početka ruske invazije na Ukrajinu gledajući rijeke izbjeglih Ukrajinaca, milijune, većinom Ukrajinki, malo sam se začudio mnoštvu pasa i mačaka, ali i drugih kućnih ljubimaca koje su vukli sa sobom. Fini neki svijet, već formirana  srednja klasa, suosjećajna, a vjerojatno najviše tradicija. Ni psa nisu htjeli ostaviti Rusima. I bolje jer mogao bi stradati od granata, podivljati od gladi, a bogme i završiti u loncu- ruskom loncu. Kako se, valjda ipak, žalio materi jedan ruski ročnik. Izgladnjeli su na bojištu, kakvoga mesa. Do neki dan kad su uhvatili psa, neke meni nepoznate pasmine- i počastili(?) se mesom. Znate onu: „Vrag u nuždi i muhe koše“. Odnosno neprijatelj, ukrajinski vorog.  

U ruskoj agresiji, pored ljudi, ogromna su stradanja i životinja, domaćih, cijele farme skupa sa „stanovnicima“, divljih, prirode uopće. Ne čujem zaštitare životinja ni pripadnike političke ekologije da o tome glasno zbore, a kamo li bi se negdje prosvjedno izležavali. Šute i feministice, a silovanje je sastavni dio ruske „spacijalne operacije“. Možda da odu „na teren“, prvu crtu, pa pod okupaciju,  radi uvida.  Naše, čitam, muče  keksi "domaćica".  Valjda zašto se "keksonje" ne zovu ""domaćin", što li.  Ali nisu samo žene „predmet“ takve taktike, gdje su druge „orijentacije“ i njihova sudbina?

Ovdje su nam u središtu ipak kućni ljubimci, psi i mačke. Sjećam je mačka Mikija. Vraćao se po mrkloj noći iz susjedstva. Nasred dvorišta ga ubila noćna  srbijanska granata. Gazdarica mu je ujutro morala bježati iz svoga doma. Predvečer su joj isti Srbi zapalili staju, sjenik i pet svezanih krava, nije ih stigla odvesti. Nisu oni doduše gađali krave, već crkvu. Bili su, za početak malo podbacili, ubrzo su ispravili vatru. Bilo je to u okviru srbijanske  „specijalne operacije“ s ciljem  "deustašizacije ". . . .

Do ljeta 1995. na srpskom radiju Petrova gora  pjevali su - „kućicu po kućicu, stigli smo u Bućicu“.  „ U Bućicu“ ( hrvatsko selo na Banovini) stizali su doista tako, paleći, rušeći, pljačkajući „kućicu po kućicu“ . Stanovnike, „ustaše“, većinom seljake, su što protjerali što pobili. Takva je to bila "deustašizacija", rječju kao i ova Putinova "denacifikacija" Ukrajine. Vidi, vidi ovdje Bućica, čak dvije, a tamo -Buća. Nisu nam dakle samo mačke- iste, poznata nam je odnekud i ta ista patnja agresije.

Čitam, dvojica mladića pobjegli su iz nekog ukrajinskog grada pod ruskom okupacijom i sa sobom poveli tri psa nekog drugog vlasnika, morali su ih usput i nositi, kućne pse nenavikle na dugo hodanje.

Gledam vozača u koloni automobila koja se povlači, bježi od voroga, a mačka mu na prsima, šapama ga zagrlila. Bilo je toga još, ipak najviše me za srce ujeo koker španijel kojega je na prsima držao bojovnik pukovnije Azov.  Ne 'š ti nacista koji na prsima drže koker španijela! Koliko je meni poznato pravi nacisti su vodili u akcije malo oštrije pse.  Sjećam se i našega koker španijela, doduše crnog, ta se ničeg nije bojala, pa ni raketiranja. Osim purana , sramotila nas ptičarka s pedigreom, te veterinara i šišačice pasa.

Hoće li Rusi u Mariupolju poštedjeti barem toga kokera? 

Mato Dretvić Filakov ..