Svratio sam pozornost na stajališta poznatog povjesničara Nailla Fergusona koje je Jutarnji list  prenio iz njegova intervjua za Neue Zűricher Zeitung o aktualnim svjetskim temama(  Mračna prognoza čuvenog povjesničara s Hravarda: „prijete tri katastrofe, a Ukrajina nije najveća“, JL 23. veljače 2024.)

Zavirih ubrzo i u intervju u NZZ-u koji ga , osim ostaloga hvali kako je predvidio ratove u Ukrajini i u Gazi, pa moli da nam prorokuje i buduću sudbinu, posebno tzv. zapadnom svijetu s obje strane Atlantika.

Ne znam kada je predvidio ruski napad na Ukrajinu, ako je to učinio 2022. –čisti promašaj, ako je pak to učinio 2013. I ranije- pogodak u sridu.

Dvogodišnjica osmogodišnjice

Jer, pogađati početkom 2022. kao što su to zapadna politika i mediji činili bilo je besmisleno i čista opsjena. Rusija je napala Ukrajinu  osam godina prije, otela dio teritorija, dio privremeno okupirala bez formalnog „prisajedinjenja“, a oni pogađaju kad će napasti! O tome sam ovdje objavio članak 20. veljače 2022. Pod naslovom „Hoće li prestati ruski napad na Ukrajinu?“  i zaključio da ne će. Naravno, to samo zato što sam pogledao činjenice, jer se još nisam naučio živjeti u ovom postčinjeničnom svijetu.

„Večernjak“ i  24. Veljače 2024. širi tu istu „vijest“  o „dvogodišnjici od početka ruske invazije na Ukrajinu“, a riječ je samo o njenoj drugoj, intenzivnijoj fazi rekolonizacije Ukrajine. Dobro, nije jedini, tu su i EU političari u Kijivu i ostala medija.

Sa stajalištima  profesora Fergusona mogu se složiti, posebno s tvrdnjom da je „Ukrajina s Trumpom izgubljena“, nu ne baš sasvim, makar moje neslaganje proizlazilo iz zdušne podrške Ukrajini, pri čemu se plašim da je i Amerika s Trumpom izgubljena. Ne samo kao „republika“ kako tvrdi Ferguson već i kao „carstvo“.

Osvrnut ću se ovdje samo na dvije njegove teze, tvrdnje. Prvo o faktoru vremena s pogledom na Ukrajinu, a drugo, kako mladima na Zapadu objasniti što je to nesloboda, što je to poraz ( u ratu).

Ovo s vremenom nezgodna je stvar, jer na Zapadu „ vrijeme je novac“ prije svega, ono skoro kao da se i mjeri u novcu- koliko u jedinici vremena steći, zaraditi novaca, kako što više profitirati..., ne troši se uzalud. U mnogo situacija se govori o „kupovini vremena“, uključivo i ratnim.

U slučaju Ukrajine Zapad nimalo nije vodio računa o vremenu s osvrtom na njen suverenitet, teritorijalnu cjelovitost, slobodu, a o Putinovu dugom maršu u diktaturu da i ne pišem, uključivo i jamstvo koje joj je dao kad ju je natjerao da vrati atomsko naoružanje Rusiji koncem daleke 1994. O tome je potpisan Budimpeštanski memorandum između tri nuklearne sile, Amerike, Velike Britanije i Rusije kojemu su se kasnije pridružile Francuska i Kina. Ukrajina je vratila Rusiji oko 2000( dvije tisuće) bojevih glava.

Do dvije tisućite, za Jeljcina, Ukrajina i Rusija su se razvijale paralelno, kao tzv. tranzicijska društva, oba potekla iz istog imperija  s teretom, osim ostalih, sovjetske korupcije i njenim nastavkom teretom Gulaga, Gladomora…. Nomenklatura je grabila i g.azila u kapitalizam.

Snijeg u žici, Foto Trn

Dolaskom Putina na vlast nastupilo je vrijeme obnove crvenog imperija s mješavinom ideologija boljš-staljinizma, nacizma,  još i povratka pravoslavlja, sva zapakirano kao ruskoslavlje ili ruski svijet. Sve to vrijeme Zapad je gladio Putina,  s njim u Rusiji( i Ukrajini) nastojao profitirati, posebno se oslanjajući na ruske naftu i plin. Njemačka je tako ( Mutti Angela , nuklearna fizičarka!) zbog ruskog plina zatvorila sve svoje nuklearke, jer da su one zagađivači, a plin je „čist“, pored ostaloga. bez obzira što se diktatura razvijala, o čemu je bilo stotine znakova. Danas Njemačka obnavlja rad termoelekrana na ugljen.

Kad je počela ruska agresija na Ukrajinu?

 Primjerice nikoga nije zabrinula činjenica da je iza leđa Ukrajine, ostala ruska enklava Pridjestrovlje. Nije ga zabrinulo ni dugogodišnje Putinovo ratovanje u Čečeniji, štoviše ono se promatralo kao „borba protiv terorizma“, Putinovo sudjelovanje u globalnoj borbi protiv terorizma, iako je bilo mnogo znakova kako ju je Putin takvom i namještao, osim što ju je prikazivao itd,itd.

Nebo, čisto , Foto Trn

Dva su osnovna pravila u izgradnji diktature, s jedne strane vođenje rata koji ima obilježja osvajačkog, a s druge kontrola unutrašnje političke scene, svim sredstvima, logori, likvidacije, kontrola medija, likvidacije nezavisnih novinara, brisanje udruga građana- i tako sve do  duša pojedinaca, do istrebljenja „unutrašnjeg neprijatelja“.

Sve to je  sve vrijeme pred očima Zapada, pa ništa. Posebno je začuđujuća blaga osuda i skoro nikakve protumjere nakon „prisajedinjenja“ Krima i saokajinizacije Donjecka i Luhanska.Budimpeštanski memorandum?

 Tako zapravo punih osam godina, pa ode vrijeme,neiskorišteno Sad je vremena malo, zgusnulo se, a Eunija nenaoružana. Nije „kupila vrijeme“, potrošila ga bud zašto. Gdje ga sada naći, bit da ga se ni zlatom ne može kupiti.

Ah, prevladala je sebičnost, uživancija u miru, pri čemu nitko nije vodio računa da se nakon etapnih pobjeda agresori ne mogu zaustaviti, tjera ih kinetička energija Zla („Z“). i prema vani i unutra.

Poraz ni na jednom bojnom polju diktatoru je nedopustiv, putuje njegova glava. Kod demokracija to nije slučaj, tamo se  smijeni garnitura na vlasti, na izborima- tako je barem do sada bilo.

Umjesto da Zapad barem nevojnim sredstvima djeluje protiv agresora, on je dopustio da to Putin  radi u njihovom dvorištu. Stiglo se eto i do seljačke revolucije: Seljaci svih zemalja ujedinite se! Htjeli ne htjeli, znali ne znali (i) protiv Ukrajine. Samo što ovi „proleteri“ nisu golih gaća i poderanih bluza, već na traktorima nalik oklopnim transporterima sa satelitskom navigacijom, a neki „znaju“ i sami orati- bespilotni „plugovi“. Ovi „proleteri“ uništavaju žito( ukrajinsko) davni proleteri su uništavali strojeve, koji se ne jedu. Ostalo je valjda već poznato.

O vrijeme , vrijeme , gdje si nestalo?

Ovih dana se današnje stanje u kojemu se nalazi Zapad uspoređuje s propašću Rimskog carstva i kao da se iz toga nešto može naučiti. Sumnjam, jer ono je postčinjenično- ne ide učenje na iskustvu „vlastite kože“, a gdje bi onda na povijesti  „narod“ učio.

Cvit, Foto  Trn

Carstva, Zapadno i Istočno, nastala u  Drugom svjetskom ratu- sasvim pojednostavljeno, i odmah kao neprijateljska. Kad carstvo počinje propadati teško je i nemoguće odrediti, ni unazad, ni unaprijed. Ali dobro, ako se i tako razmatra sadašnje stanje, onda smatram kako je propast Zapadnog carstva počela još – u Koreji početkom pedesetih prošloga stoljeća, kad je ono u ratu stalo ne pola puta, zamrznulo rat, koji eto i danas traje , punih sedamdeset godina.  Naravno, najvažnija činjenica u njemu je stupanje na scenu, povratak preciznije, Kineskog carstva, jednoga od najstarijih i najdugovječnijih, tada u inačici crvenog. Od tada Zapad vodi defanzivne ratove ( Francuska, Amerika, Britanija) ili gubi „mirno“.Koji rat je Amerika od tada dobila? Možda jedan- uspješna invazija na Grenadu, otočnu državu s manje od 100.000 stanovnika. Sve ostale „intervencije“ završile su se povlačenjem, od Vijetnama pa do Afganistana.

Slično je bilo i s Istočnim imperijem, bez dvojbe se počeo raspadati ulaskom u Afganistan, a iznutra intervencijom u Čehoslovačkoj 1968., inicijalno još 1956. u Mađarskoj, sve do pada Berlinskog zida, koji je samo simbolički  početak  velikog raspada.

Od dolaska Putina na vlast taj Imperij počinje proces rekolonizacije, kakvih, uspješnih, u povijesti nije bilo, a prema istoj ne će ga ni biti. Ili loše ide povijesnom nauku?

Zapadno društvo se iznutra počelo raspadati šezdesetih, tada je rocknulo u drogu , seks, neku novu vrstu komunizma, izvana kao lijepoga lica. Simbolički  i malo ružno, mogli bismo ga nazvati – „jebački komunizam“, prema potrebama i orijentacijama. Najbolje je to izrazila za jednog koncerta Jenis Joplin: „ Ne zovem vas na demonstracije (u rat protiv rata, o.a.) već na jebačinu „ , tako nekako.

Traje stanje uživancije od tada do danas, pa još virtualno vrijeme, uživa se i u mreži i na mreži, činjenice gube na važnosti…

Plašim se kako bi mlade na Zapadu rat mogao zateći u krevetu. Vremena za buđenje je malo:

 Kad uskoro Amerika izabere stečajnog upravitelja, a Trump je u bankrotima iskusan, što Putin i mnogi diktatori čekaju ( Vučić, Dodik u susjedstvu) eto „lipe radosti“.

Izbori posvuda, a većina, osim baltičkih i skandinavskih zemalja, je u strahu od rata bez priprema i djelovanja- samo da njih Putin ostavi na miru proputinovski je raspoložena, kao da je mirotvorac. Ovi su izbori u Euniji  su jednostavni : ma što tko govorio  birat će se između proputinovaca i antiputnovaca, stranke i partije nevažne. Između carstva diktature i republike. Ni u Hrvatskoj situacija nije bitno drugačija, ali o tome posebno.

Mato Dretvić Filakov