Ruski Drang nach Westen, prodor na Zapad

Dmitrij Medvjedev, Putinov bliski suradnik i suputnik još iz Petrograda, bivši, osim ostaloga, predsjednik ruske vlade, pa u rokadi s Putinom jedan mandat predsjednik Rusije, trenutno na položaju zamjenika predsjednika ruskog vijeća sigurnosti ( tajne službe i sl.) jako je ovih dana jednom svojom izjavom „zabrinuo“ ovdašnju mediju. („Zabrinjavajuća izjava Putinovog suradnika:To je prilika da se izradi otvorena Euroazija, od Lisabona do Vladivostoka“, VL, 5. III 2022., slično i ostali.).

Prema njemu Vladimir Putin je  čvrsto postavio cilj „demilitarizacije i denacifikacije Ukrajine“. Nakon toga je konačni cilj, konačno rješenje (njem. Endlösung ) „izgradnja Euroazije od Lisabona do Vladivostoka“.Ako je medija točno citirala ovo „o otvorenoj Euroaziji“, čini mi se kako se Medvjedev malo zanio pa pogriješio u orijentaciji, prava bi naime bila- od Vladivostoka pa do Lisabona, kako uostalom Rusija njenu aktualnu fazu u Ukrajini krvavo crta krvlju Ukrajinaca ( i nekih, nedužnih, Rusa). Eto Orwela, eto Euroazije i Oceanije.

Euroazijanizam, pravoslavlje i islam

Hajde dobro, neka i medija otkrije toplu vodu euroazijanizma, jedne od sastavnica ruskoga svijeta, makar im na nju prostom morao ukazati jedan od njenih važnih provoditelja- Dmitrij Medvjedev. Euroazijanizam nije ništa drugo do li ruski Drang nach Westen, a iz njega je svojedobno nastao i pakt Staljin-Hitler; Nijemci su se njime pomaknuli na Istok, Rusi na Zapad, što su učvrstili nakon II. svjetskog rata i stigli- do Berlina. Obnovljen je teoretski i osuvremenjen, sad kao noseća greda nove ruske geopolitike koju je kao granu politologije Rusima otkrio i približio Aleksandar Dugin koncem devedesetih godina prošloga stoljeća. ( Dugin , jedan od živućih ideologa ruskoga svijeta, nadmoćne ruske civilizacije, možda i najvažniji, pored mrtvoga (umro još 1953.!) rehabilitiranog  nacističkog ideologa Ivana Iljina..  On je ujedno postao sastavni dio ideologije ruskoga svijeta. Vječne ruske civilizacije sad eto i od Vladivostoka do Lisabona pri čemu je ono Putinovo „do Karpata“ (Ukrajina) samo korak. Euroazijanizam sadrži i  jedan bitan element- približavanje pravoslavlja i islama. Najbolji dokaz tome je „potaracana“ Čečenija i njezin šef Kadirov i njegovi psi rata kadirovci, sada u Ukrajini na ruskoj strani. To je ujedno i mamac za muslimanski turkofoni svijet od Kirgistana do Azerbajdžana koji je sav bio u Sojuzu, pa se bio nešto „ohladio“ i iz njega prvom prilikom izašao. I naravno Turskoj. Za približavanje pravoslavlja i islama u Rusiji je trebalo postojati- pravoslavlje. Njega su KPSS i čekisti bili uništili, pa ga je suvremena Čeka, FSB, vratila u život, „uskrsnula“. Ali ne kao kršćansku religiju i crkvu već kao pogansku koja svecem drži živoga Putina, te je i ono, kao takvo, postalo sastavni dio ruskoga svijeta. U početku slaganja suradnje islama i pravoslavlja, ovoga novoga, Aleksandar Dugin je smatrao kako Rusija treba aktivno podržati i muslimane u  Kini, u Xingjangu, Ujgure, od čega je kasnije ( pec, pec !) odustao.  Takva je  to, dosljedna, suradnja islama i (ruskog) pravoslavlja.  

 

Car i sultan

S Turskom je ta suradnja, prvenstveno politička i vojna ostvarena u Siriji. Ona , islam, je zanimljiv zbog veza Turske s turkofonim zemljama Srednje Azije, bivšim članicama SSSR-a,. Na taj način bi si Rusija, „pravoslavlje“ čuvalo leđa u nadiranju na Zapad. Odnos je pak poprilično složen o čemu svjedoči nedavni rat između Azerbajdžana i Armenije, u kojemu je Turska bila na strani Azerbajdžana, a Rusija slabašno na strani kršćanske Armenije, iako je tamo formalno i donekle stvarno „mirovni“ posrednik, pa je Azerbajdžan u njemu zapravo pobijedio, zahvaljujući i turskom suvremenom oružju. Nedavno je učinio još neke pomake na bojnom polju u području Gorskog Karabaha i kako sada stvari stoje vratit će ga pod svoj puni suverenitet. Sovjetske vlasti (Staljin) mogle su taj etnički armenski prostor jednostavno pripojiti Armeniji, ali nisu, jer je to moćno oružje znano kao divide et impera. Narodi, etničke skupne , razne, u Sojuzu su se mogli međusobno gložiti samo nitko nije smio dirati- Ruse. Imperij k'o Imperij. U ruskoj „specijalnoj operaciji“ u Ukrajini Turska je u višestruko kompliciranoj situaciji i sjedi na nekoliko vrućih stolaca, uključivo i vlastiti, ali ne ću o tome opširnije.

Skrenut ću ovdje malo do Hrvatske i BiH. Hrvatski političari, kako ničim izazvan „podešnjeli“ Milanović, tako i neki desničari, pa i Čović, rješenje hrvatskog statusa u BiH vide u suradnji s Dodikom i Vučićem. Ne vide oni ovu suradnju pravoslavlja i islama na veliko, sultana i cara, promaklo im. Ne vide kako su Hrvati tamo stiješnjeni između turskoga svijeta, ruskoga svijeta, „srbskog sveta“ i bošnjačkog fundamentalizma. Ne vide Vučićevu suradnju  sa sultanom i Turskom, Muslimanima u Sandžaku, pa UAR itd. Situacija je dakle puno složenija, pa je i ta, valjda taktička , suradnja s Dodikom, koji uostalom Euniju krsti nacističkom, puno opasnija nego što oni vide. Zašto bi uostalom pravoslavlje i islam surađivali uokolo, a eto samo u BiH ne bi?

 

Istrebljenje Slavena!?

Ili pravi, još živi, sovjetski heroji bili su teški invalidi borci iz sovjetskog Domovinskog rata. Njih na desetke, ili tko zna koliko tisuća. Nitko se o njima poslije rata nije brinuo, pa su masovno prosili po ulicama sovjetskih, ruskih, gradova. Ružna slika. Jednoga dana su samo nestali, počistilo ih. A kamo i kako? Jednostavno- nemaš invalida, nemaš problem.

Ili silovanja u ratu. Poznato je kako su sovjetski vojnici masovno silovali žene na koje su na svom putu na zapad naišli, jednako, recimo, u Vojvodini i Njemačkoj. Žalili su se i jugoslavenski komunisti Staljinu. Ma što, oni teško ratuju , pa imaju pravo malo se izdovoljiti.

Ili Ukrajinci, stradali od boljševika za vrijeme građanskog rata, potom Gladomor s i do desetak milijuna umrlih od gladi, po logorima, pa raseljavanje… U II. svjetskom ratu najveće opet milijunske žrtve i od Nijemaca ( trebali biti njihovi robovi) i u borbi protiv Nijemaca. Kao narod  procentualno najveći stradalnici u Europi. Zašto bi se sada Imperij ruskoga svijeta, „gemišta“ boljševizma, staljinizma, nacizma i obnovljenog, kao poganskog, pravoslavlja, uz dodatak vječnosti, vječne ruske civilizacije, koju će na životu držati vođa , car Putin i oligarsi, drugačije ponašao prema Ukrajincima. Kojih uostalom, po tom „svijetu“, ionako nema, a ako ih ipak ima- ne će ih više biti. . Čemu onda, pojedinačno, zgražanje?  Kakva Buća , kakav Kramatorsk, opasne stambene višekatnice pretvorene u građevinski otpad, šutu..-sve je to jedan sustav.

Ruska javnost, evo o njoj vic o medijskom pluralizmu. Pokrenula sovjetska televizija u doba „zreloga“ realnog socijalizma drugi program. Sjeda navečer Aljoša pred televizor i gleda tv-raspored. U devetnaest sati izvještaj sa sjednice CKPSS-a, u dvadeset i jedan o radu Komsomola, u dvadeset i tri o uspjesima sovjetske industrije i poljoprivrede… Prebaci Aljoša na drugi program. A tamo milicajac vrti palicom i pita: „A vama se druže ne sviđa prvi program?“ Tako je i danas, za novinare „pluraliste“ , jerbo su "narodni neprijatelji", "zapadni špijuni", za njih je Sibir, a ima i novičoka, ili običnog metka. Postoji dakle i danas samo „prvi program“. A na njemu i Dmitrij Medvjedev, pa Poljsku naziva „hijenom Europe“, drugi Poljake krste „europskim ološem“ i sličnim rasističkim, nacističkim, epitetima- tražeći njenu, o Bože-„denacifikaciju“, odmah nakon Ukrajine, ili možda istodobno. To valjada da doivrši Pakt Staljin_Hitler iz 1939. Malo bi to u konvencionalnom ratu bilo „sjutra“, pa zato Putin i hrabro prijeti nuklearnim oružjem, jer bi inače  slavenska „braća“, iz „društva“ „rusko slavenskog bratstva“, ako već nitko nije, stigla do Moskve i tamo se malo zadržala. Priključili bi im se usput, u većem broju, i Bjelorusi.

Zemlja velike laži

Mislio sam kako je laž bitak „srbskoga sveta“, ali to je ništa prema ruskome. „Denacifikacija  Ukrajine“, pa upravo je rusko društvo i duboko nacificirano- jedan vođa, jedan narod, jedan Prodor , Drang, jedna Partija, plus oligarsi i , nekakav kapitalizam. ( Slično je i u Kini).  Zatim „demilitarizacija Ukrajine“ kao razlog agresije. Zar se Ukrajina nije , još 1994. demilitarizirala, odričući se nuklearnog oružja, tada kao treća svjetska nuklearna sila. Gdje ćeš veće demilitarizacije! Nikad veće u povijesti. Zauzvrat je imala garancije suvereniteta i od Rusije, ali i od SAD-a, Velike Britanije, Francuske i Kine, sve samih nuklearnih država i stalnih članica Vijeća sigurnosti. Što bi u ovoj fazi „demilitarizacije“ Ukrajincima trebalo oduzeti i kuhinjske noževe? Dakle laž. Pa u Rusiji je eto, barem u ovoj „specijalnoj operaciji“ , čiji je naziv sazdan od laži, laž mjerilo svih stvari, postojećih da jesu, a nepostojećih da nisu, da parafraziram Heraklita. Jedina istina je agresija.  

Davno je , 1938. Ante Ciliga, hrvatski komunist iz Istre, objavio knjigu o svojim iskustvima u sovjetskoj Rusiji- komunista, aktivista Kominterne u Moskvi, logoraša..- u Parizu pod naslovom „U zemlji velike laži“.  Ništa se nije promijenilo, a skoro sto godina prošlo.

Ovdje ću, pri kraju, ponoviti jednu zabrinutost. Mnogi, među njima osobito ljubitelji Putina,  govore o zavjeri (nekih) zapadnih oligarha, bankara, tajnih i javnih društava ( Svjetski gospodarski forum n. pr.) filozofa, geostratega...…o potrebi, radikalnog, smanjenja broja stanovništva na Zemljici. Previše nas je brate. Nije li baš Putin trenutno njihov glavni operativac, krenuo u smanjenje „bratskih“-Slavena, pa i Rusa. Kad bi još bacio putinocid… Pa vi sad vidite.

Kinezi u međuvremenu strpljivo svilu predu, svileni put i pojas. Korak po korak, kućicu po kućicu , stigli smo u -Moskvicu. Ako vječnost postoji, onda je ona njihova . Nikako ruska.

Mato Dretvić Filakov