Želi li Putin stavljanjem pod vojno-politički nadzor cijele Ukrajine, nakon što joj je vojno i „referendumski“ i mostom oduzeo ( on bi rekao „vratio Rusiji“) Krim, slično učinio s Donjeckom i Luhanskom saorepubikom, tako proslaviti stotu obljetnicu nastanka SSSR-a, toga „crvenog“ carstva?
O SSSR-u
30. XII. 1922. proglašen je Sovjetski Savez, SSSR, sastavljen od Ruske SFSR, Bjeloruske , Ukrajinske i Zakavkaske ( Gruzija, Armenija, Azerbajdžan) SFSR. Ostale republike proglašene su nešto kasnije, srednjoazijske, te Gruzija, Armenija i Azerbajdžan. Europske Estonska, Letonska, Latvijska i Moldavska 1940. nakon sovjetske okupacije u okviru i u vrijeme trajanja pakta Hitler -Staljin. U tom razdoblju, zima 1939., SSSR je vojno napao Finsku i osvojio Kareliju, Od prosinca 1991. kad se zapravo raspao SSSR nastale su nove države :Kirgistan, Kazahstan Uzbekistan, Turkmenistan, Azerbajdžan, Gruzija, Armenija, Ukrajina, Moldavija, Ukrajina, Bjelorusija, Litva, Latvija, Estonija. Neriješen je status Pridnjestrovlja, područje između Moldavije i Ukrajine, a zapravo je pod snažnim ruskim utjecajem, te Abhazije, otcijepila se od Gruzije, koju priznaje, osim Rusije, tek nekoliko zemalja i faktički je ruska. Srednjoazijske države, pretežito muslimanske, pod različitim su utjecajima ( kineski, islamski, turski, zapadni) ali preteže ruski. Neke su i članice vojnog saveza , ODKB-a, vrsta ruskoga „NATO-a“, Kirgistan, Tadžikistan, Kazahstan, Bjelorusija, Armenija i Rusija) nedavno Savez intervenirao u Kazahstanu.
U razdoblju nakon pada Berlinskog zida SSSR ( Rusija) je ostao bez bivših satelitskih istočnoeuropskih država, Poljske ( prva) Češke, Slovačke, Mađarske, Rumunjske i Bugarske koje su u međuvremenu postale članice NATO-a i Eunije, te DDR-a koji je vraćen Njemačkoj. Isto su slijedile i Estonija, Litva i Letonija. Od bivših europskih sovjetskih republika izvan NATO-a ostale su Gruzija, Ukrajina i Moldavija u kojima su se od devedesetih do danas, pojednostavljeno, smjenjivale proruske i prozapadne vlade, trenutno su prozapadne, opet pojednostavljeno, te Armenija i Azerbajdžan. U vremenu nakon raspada i tzv. -tranzicije SSSR-a Rusija je vodila nekoliko ratova, u Čečeniji, Južnoj Osetiji s Gruzijom, Ukrajinom koji je daleko od završetka. Oni su sa ruskog stajališta služili učvršćivanju teritorijalne cjelovitosti na vanjskim, europskim, granicama. Kad tome dodamo divljački povratak sirovog „liberalnog“ kapitalizma koji je započela sovjetska nomenklatura ( partija, tajne službe) još u komunizmu s partijskim blagom, a njeno je bilo sve, eto desetak teških godina „nove“ Rusije, posebno za njene građane. Moglo bi se reći neka vrsta kaosa nalik onoj za boljševičke revolucije samo u suprotnom smjeru i uz daleko manje smrti. Sličnu dramu prolazile su i nove države bivše članice SSSR-a.
Dolazi Putin
Dolaskom na čelo Vladimira Vladimiroviča Putina nakon Jeljcinove ere, počeo se postupno uvoditi red. Zapad, prvenstveno SAD, koji se smatra pobjednikom u hladnom ratu , nadao se kako će tzv. tranzicija značiti i uvođenje , odmah, demokracije i prevlast ideologije neoliberalizma, pa čak i kako je to „kraj povijesti“ i početak neke vječnosti, pravio je „račun bez krčmara“- posebno to važi za Rusiju. Tamo toga „sjemena“ nije bilo, a ako ga je i bilo u tragovima prije boljševičke revolucije, boljševizam je i to uništio. Nu time se ne ću sada baviti, već ukrajinskom krizom, ratnim stanjem na relaciji Rusija- Ukrajina u svjetlu odnosa Rusija-Zapad, SAD, NATO.
Putin je na čelo Rusije došao iz struktura FSB-a, nasljednice KGB-a („čekist“) u kojemu je radio do raspada SSSR-a ( u DDR). Takva karijera, pored ostaloga, kvalificirala ga je kao onoga koji će u Rusiji postupno uvoditi državni i društveni red. Učvrstiti granice , dovesti pod kontrolu razularene oligarhe, obračunati se s islamskim terorizmom itd.
Imajući iza sebe (Rusije) povijesno iskustvo carizma, boljševizma, staljinizma i tzv. realnog socijalizma u kojemu je i sam sudjelovao, Putin je mogao birati budući put Rusije između stabilnosti („suverena demokracija“) i demokracije . Prvi mu je donekle već „trasiran“, sigurniji i kraći. Drugi duži i neizvjesniji, a nikad ne znaš kad bi i on mogao svrnuti na isti, kontrolirano ( pod čijom kontrolom?) ili nekontrolirano. Kad mu se i u Rusiji počela množiti razna sa strane sponzorirana i organizirana „udrugarija“ samo su ga učvrstili u izboru. Ruse učiti nakon iskustva Kominterne pa nadalje kako se izvoze revolucije, ma bile one šarenije i „ljudsko-pravnije“, stvarno je bilo previše. Ako nikome barem je njima moralo biti jasno kako su one i cijeli taj kompleks „udrugarije“ i „slobodarije“- kopija Kominterne. Rusiju mlatiti njenim vlastitim izumom, štapom? Zato je Putin razne aktivnosti iz te „košare“ jednostavno, zakonski, zabranio. Nesreća je što su pritom stradale i moguće domaće, ruske, oporbene stranke, pa je uz njegovu vladajuću ostala tek tzv. konstruktivna oporba. Slično je i s medijima, ali zar i na Zapadu cenzura ne caruje sve više i više- samo je malo drugačije pakirana.
Za takav model vladavine bila je potrebna i odgovarajuća ideologija, a Putin ju je našao u koncepciji ruskoga svijeta, ruske vječne civilizacije. Manifestacijski možda je najvažnija obnova vojnih parada u Moskvi za Dan pobjede nad nacizmom ( 2008.) na svetom, povijenom ruskom mjestu parada raznih, radnih, vojnih. Tako je Dan pobjede , simbolički, postao, obnovljen, kao najvažniji, a relativno suvremen kamen ruskoga svijeta. Postupno su prestajala preispitivanja staljinističkog terora, spominjanje pakta Staljin-Hitler je zabranjeno, odnedavno i zakonski. Iz povijesti ruske civilizacije uzeo je od svakoga segmenta ponešto, a podupro je značajno i obnovu Ruske pravoslavne crkve. Ruska civilizacija proteže se od „Kmačatke do Karpata“ (Putin) i ona ne poznaje manjine, narode, a ponajmanje Ukrajince i Ukrajinu- oni su sastavni dio ruskoga svijeta. Tjerajući mak na, ruski, konac- cvijet ruskoga svijeta. U učvršćivanju Rusije bitno je njeno vojno jačanja, a tu joj iskustva i znanja, tehnologije…ne manjka. Nakon rješenja čečenske krize, Gruzija mu je pružila prigodu ( tko ju je gurnuo?) za demonstraciju sile. Napala je svoju odcijepljenu pokrajinu Južnu Osetiju, Rusi su to smatraju svojim dvorištem i samo što nisu ušli u Tbilisi. Tako su pridobili još jednu državu koju priznaju samo oni, pa od tada imaju takve tri (Abhaziju, Južnu Osetiju i Pridnjestrovlje, pritom dvije otcijepljene od Gruzije).
Ukrajina
Dug nam je put u članku do Ukrajine, a sve se na njemu tiče nje. Eto nas 2013. u studenom na Majdanu, poznatom Euromajdanu, u Kijivu. Počele su demonstracije protiv politike predsjednika Viktora Janukoviča proruskog igrača. Traže zbližavanje s Europom i njegovu ostavku, optužuju za prijevaru na izborima, korupciju... Prosvjedi su nenasilni, vlast nasilna, puca se po prosvjednicima, „rade“ snajperi u ruskoj organizaciji… Do veljače 2014., kad će završiti, bit će stotinjak poginulih, ovdje , a u Ukrajini oko 300. Prosvjedi u Kijivu su završili 21. veljači 2014., a Janukovič je pobjegao iz zemlje ( Revolucija dostojanstva, izbori itd.), zemlja bez predsjednika, vojska bez vrhovnog zapovjednika… Na Krimu su već trajali sukobi, pa i oružana zaposjedanja, a 16. ožujka je održan referendum o odcjepljenju Krima od Ukrajine, osamnaestoga proglašeni rezultati i odcjepljenje, a 21. ožujka Rusija Krim pripojila. Time je ovdašnja „referendumska „ revolucija završila. Pripreme su očito bile dugotrajne, propagande, vojne, nazočnost ruskih vojnika, tehničke…za slučaj da proruska politika počne gubiti većinski utjecaj u Ukrajini.
Već u travnju su krenule organizirane separatističke pobune u Luhansku i Donjecku, rat i proglašenje Luhanske i Donjecke republike. U tom razdoblju organizirano je devet pučeva u raznim ukrajinskim pokrajinama (Odesa, Harkiv…) I ovdje je odigrana proruska revolucija referendumskog tipa nalik saokrajinskom receptu. Proruske revolucije/pobune dakle nisu „šarene“ kao prozapadne, već eto „referendumske“. Očito je kako je Rusija podupirući separatiste u Donjecku i Luhansku stvorila preduvjete za buduće događaje, vrstu političkog mostobrana, polazne točke, izlike za potencijalni napad, prijetnju. U kampanji „prisajedinjenja „ Krima i otkidanja Donbasa Rusi su se koristili obrascem iz srbijanske agresije na Hrvatsku. Oni Ruse u Ukrajini brane od fašizma, i cijelu Ukrajinu, a na terenu se vodi građanski rat. Istina je bila na drugoj strani u činjenici kako je Rusija nastupala aktualno tipično nacionalsocijalistički, čak crpeći i ideologiju od takvoga autora- Ivana Iljina. Ovdje je pravo mjesto za spomen Budimpeštanskog sporazuma iz 1994. Kojega su potpisali Rusija, Ukrajina, SAD i Velika Britanija- četiri nuklearne sile. Ukrajina je osamostaljenjem postala nuklearna sila s 1300 bojevih nuklearnih glava koje je ovim sporazumom vratila Rusiji, a ona i Britanija i SAD su joj za uzvrat jamčile granice, suverenitet i nezavisnost. Putinova Rusija je ovaj sporazum 2014. u cijelosti pogazila, što se tada , a slabo i danas uopće spominje. Pa ti sad vjeruj sporazumima, recimo s Rusima.
Naredna 2015. godina je godina prvog većeg, usput i pobjedničkog vojnog i političkog ruskog stupanja na euroazijsku, međunarodnu scenu, sudjelovanjem u građanskom ratu u Siriji. Krim je već bio pripojen pa se riješila te „domaće“ brige, ali je bio i pokazna vježba za međunarodnu zajednicu i susjeda Tursku s kojom je od tada u čudnom savezništvu i suparništvu istodobno. U međuvremenu je Krim i stvarno spojen s Rusijom- mostom i tako bi toj priči, izuzimajući međunarodno-pravni pogled, za duže vrijeme bio kraj, usput su Donjeck i Luhansk „čuvari“ toga mosta, simbolički, propagandno, ali i stvarno. Tamošnjem stanovništvu Rusija je dala državljanstvo, „humanitarno“ pomaže, a vojno da i ne pišemo, povremeno se traži njihovo priznanje, pa bi tako Rusija imala još dvije „referendumske“ republike-države. Ima ih i ovako samo bez „pravnoga“ pokrova.
Ukrajina poslije 2014.
Ukrajina je u vrijeme Revolucije dostojanstva, prosvjeda za Europu, zapravo od početka devedesetih, bila tipično tranzicijsko društvo, kao i Rusija uostalom nešto ranije s oligarhijskim „liberalnim“ kapitalizmom s tom razlikom da oni nisu bili pod domaćom paskom kao primjerice ruski pod Putinovom. O tome samo rečenica , a od tada se Ukrajina razvijala ne odustajući od demokratskog puta, ma kakav on bio i koliko težak, uostalom i neizvjestan. Ukrajinska država značajno je različita u odnosu na 2014., značajno je porasla nacionalna samosvijest razbijana stoljećima ( vidi pod „Hrvatska“, masa je sličnosti, zatim podrijetlo) a ima i osmogodišnje iskustvo ratovanja. U međuvremenu je vraćena autokefalnost Ukrajinskoj pravoslavnoj crkvi koja je do tada bila pod Ruskom pravoslavnom crkvom. U priličnoj mjeri smanjena je gospodarska ovisnost o Rusiji , gospodarstvo se orijentiralo šire, prema Europi i svijetu. Vojno, tehnički i organizacijski je ojačala... Ruska pravoslavna crkva ima važnu ulogu u ideologiji ruskog svijeta, pa je ovaj „raskol“, službeni odlukom carigradskog Patrijarha ( tomos itd.) za njega posebno bolan budući su pravoslavne crkve i državne crkve.
Najkraće, eventualni napad Rusije na Ukrajinu danas bi se odvijao se u sasvim drugačijim okolnostima nego 2014. Ne treba zaboraviti kako je Ukrajina po mnogim elementima jedna od većih europskih država, od površine pa nadalje. Rusija je snažna, kažu vojno trenutno i najjača u svijetu, s najnaprednijom tehnologijom ( supersonični projektili, zrakoplovstvo, raketni sustavi, mornarica, 900.000 vojnika…) gospodarski samodostatna, razvila poljoprivredu za sankcija raznih, energetika, nafta , plin, rude..., ali ima jedan veliki problem- manjak ljudi, i u njoj traje depopulacija, uostalom kao i drugdje kod te rase, civilizacije. Rusija broji nešto više od tri puta stanovnika od Ukrajine, a njoj trebaju ljudi- i ukrajinski prostor za izgradnju Euroazije , projekta suprotnog Euniji. Ukrajinci, kao narod, pripadaju ruskom svijetu ruskoj civilizaciji, pa tek onda mogu biti- i Ukrajinci, ustvari kod kuće što hoće.
Čečenija primjerice ima sto puta manje stanovnika od Rusije, pa koliko je godina tamo trajao rat? Zar su to Rusi zaboravili, pa i iskustvo Afganistana? U redu, Rusija može dalekometnim projektilima, topništvom, zrakoplovstvom, pokretnom „željeznarijom“, mornaricom razoriti Ukrajinu, pri čemu ne treba očekivati kako ne bi bilo makar i manjeg povrata. Ali što onda, treba ući „pješke“, a to ne bi bilo nimalo lako pogotovo ne bez žrtava. Koliko za to treba vojnika , svih devetsto tisuća ili upola manje, ali tko će onda čuvati Rusiju. Još kad se kovčezi počnu vraćati…, zatim kako tako osvojeno kontrolirati , koliko za to treba vojnika, službenika, „čekista“. Neka se makar trećina Ukrajinaca vojnički usprotivi…, pa buduća gerila. Usput, ne vjerujem u Lošinu tvrdnju kako bi šezdeset posto ukrajinskih vojnika odmah prešlo na rusku stranu, zbog čega je postao zvijezda „srbsko svetskih“ portala. Odustajem od ovoga tužnog scenarija. Ukrajinu Europa, Eunija ne će braniti, a i bolje joj je da ju neki, primjerice Nijemci, ni ne brane, NATO tamo vojnički ne će ulaziti, osim slanja vojne , humanitarne i financijske pomoći, pa je i utoliko elementarna i antihrvatski i antiukrajinski zloćudna bedastoća Milanovićeva „besjeda„ o ukrajinskoj krizi- koje me je sram. Posebno onih priča o ukrajinskoj povijesti iz razdoblja Drugog svjetskog rata - ona su sramotna. Od bivših federalnih jedinica SSSR-a Ukrajina je demografski najviše stradala: Sibir, raseljavanje, Golodomor, oko pet milijuna umrlih od gladi za Staljinove prisilne kolektivizacije, oko 14 milijuna gubitaka u Drugom svjetskom ratu ( Hrvatska u SFRJ), ali i u očuvanju suvereniteta koje još traje ( Hrvatska i Domovinski rat).
Ako ništa nemamo s Ukrajinom dostatno je i to kako je ona prva zemlja članica UN-a ,od 1945., koja nas je priznala, prije Vatikana, Eunije i ostalih, treća, poslije, nepriznatih, Slovenije i Litve. Ponavljam ovdje, jedna je od osnivačica SSSR-a što nije bez značaja ni u ovoj rusko-ukrajinskoj krizi.
Racionalno i iracionalno u ukrajinskoj krizi
Racionalno, Rusija nema razloga za vojni napad na Ukrajinu. Osvojila je Krim („vratila“) i drži dvije istočne ukrajinske sao-republike. Razumno bi bilo pritiskati Ukrajinu s Minskim sporazumima iz 2014. 2015. koji su po Ukrajinu opakiji i od „našega“ svojedobnoga Z-4. Tu je i neki „normandijski format“ (Rusija, Francuska, Ukrajina, Njemačka) na kojemu se i ovih dana priča. Na raspolaganju joj je i medijsko, među mrežno, propagandno ratovanje, energenti. Prijetnja Rusiji od Eunije ne postoji, pa ta ne može braniti samu sebe, nit ima vojsku, nit volje. Za pritisak na Ukrajinu i to je previše. U mnogim europskim članicama Eunije, Putin, Rusija, postali su omiljeni, sada na strani desnice za razliku od SSSR-a kad je „ljubav“ cvala na strani ljevice, a i danas se investira kao i KPSS onda, sada u desnicu. ( O koliko je KPSS uložio love samo u KP Francuske!) Primjeri u Euniji su brojni, Italija, Austrija, Francuska , Njemačka, Britanija, prisutni su i u SAD. Vidim kako i naši „desničari“ skreću pogled, uši i emocije prema Putinu, pored našega Zokatuna „malo čudnog uma“, kao i neke stranke u Istočnoj Europi, pa i države. Primjeri starog njemačkog kancelara Schroedera, ljevičara, neobično važnoga ruskog poslovnog čovjeka, a odnedavno i bivše austrijske ministrice vanjskih poslova Karin Kneissl, na čijoj je svadbi „car“ Putin bio najviđeniji gost, koja je sada također u ruskom poslovnom svijetu (Rosneft) vrlo su zanimljivi. Dakle obrnuto je, Rusija pritišče Euniju koju uostalom percipira kao neprijatelja kao i SAD. Ni Amerika ni NATO nisu vojna prijetnja Rusiji, potencijalni agresori, pored ostaloga zato što za to jednostavno ni vojno ni politički nisu ni sposobni ni spremni. Ideologija „ljudsko-pravna“ , „dugina“, mediji, „donacije“ kao napadi, sankcije… druga su priča, ali Putin je s tim doma davno obračunao. Uostalom na slične načine i Rusija djeluje po svijetu uključivo Europu i Ameriku , a ima i ona svoje medije „donatorske fondove“, kapital s kojima utječe na izbore u drugima državama. U sličnoj, svojoj igri su i druge države, drugi svjetovi, Kina, islamski svijet i t.d.
Što se članica NATO-a tiče tu je situacija drugačija i različita. Baltičke države, Litva, Estonija i Latvija SSSR je okupirao za vrijeme pakta Staljin-Hitler i pripojio ih „crvenom carstvu“. Kako im je bilo idućih pedesetak godina pod carstvom njihovi narodi najbolje znaju, pa su zato i požurili van čim im se pružila prigoda.
Sudbina Poljske po tom paktu valjda je dostatno poznata, a aktualizirana je u zrakoplovnoj nesreći 2010., nerazjašnjenih okolnosti, kada je poginula državna i vojna poljska elita prilikom odlaska na komemoraciju zvjerski likvidiranim poljskim časnicima vojnicima i intelektualcima od strane Staljinova carstva ( Katyn, Harkiv i druga stratišta 1940.).
Racionalno dakle ne bi trebalo doći do ruskog napada na Ukrajinu. Ipak razloga za zabrinutost ima. Prvi je u ruskom zahtjevu Amerikancima da pismeno odgovore na njihove zahtjeve koji neobično podsjećaju na ultimatum. Stigao je i očekivano , kako javljaju mediji, jedino mogući, negativan odgovor, pa je onda prostora za razgovor sve manje.
Drugi razlog je ideološki i opasniji i skriva se u sadržaju ruskoga svijeta, a iz svake ideologije mogu proizići i iracionalni potezi. Možda je to i njen glavni smisao. Svaka ideologija, posebno ona koja se gradi kao globalna, u svojoj „jezgri“ sadrži i „žeravicu“, a ništa lakše nego ju baciti u neprijateljevu suhu slamu. Ona ne može bez neprijatelja, a vjetar će već puhnuti.
Ruski svijet , ukratko, sazdan je od odabranih iskustva carizma, boljševizma, bjelogardejstva, staljinizma, realnog socijalizma, pravoslavlja i ideoloških elemenata nacizma… Ne znam doduše kako i zašto pravoslavlje (kršćanstvo), osim kao državna crkva i čuvar daleke povijesti. Jer, prema Ivanu Iljinu, od kojega je Putin preuzeo bitno za koncept ruskoga svijeta, Bog je stvarajući svijet, naročito čovjeka, uništio samoga Sebe (Istinu) svemir, Božji prethodni totalitet. Bog dakle nije bio, ili nije postupio, kao Stvoritelj, već kao raz-tvoritelj, razaratelj. Tada nastaje besmislena „povijest“. Kraj će joj biti kad se Bogu sve ovo što je „sprčkao“ stvarajući, vrati, a to će činiti iskupitelji (kao Putin) sve tamo negdje do vječnosti. ( Ovo o Iljinu sasvim pojednostavljeno i u dvije rečenice, više drugom zgodom, zanimljiva ličnost.)
Rusija je okružena neprijateljima, bila i jeste , sada tzv. Zapada. Stradalnička je i pritom nedužna, za ništa ne snosi krivnju, i vječna civilizacija. Za njeno ostvarenje potreban je prostor Euroazije , od Tihog do Atlanskog oceana, zasad od Kamčatke do Karpata čemu nedostaje još- Ukrajina. Putin je Ukrajince u rujnu 2013., u vrijeme njihova pregovaranja o pristupanju EU upozoravao „ … želim ponoviti, mi smo jedan narod.“ Što je uslijedilo poznato je, a retorika i postupanje se u međuvremenu nisu promijenili. Što je ruski svijet može se u malom vidjeti u ideologiji i postupanju „srbskoga sveta“ koji je njegov prijepis, o čemu sam ovdje pisao.
U ideji ruskoga svijeta , uključivo euroazijanizam, ima jedna povelika crna rupa- tretman, prešućivanje, Kine, naročito sa stajališta vječnosti. Samo ako zatvore oči , a naročito pamet, stratezi ruskoga svijeta mogu nevidjeti glavnoga konkurenta , blago rečeno, s kojim imaju i iskustvo „vrućeg“ rata. Osim teritorija, vojske, tehnologije 1.413 milijarde stanovnika, čvrsti jednopartijski režim u kombinaciji s kapitalizmom ( što to ono bješe?) Kina ima- vremena. Može čekati, a njen svijet već je na putu . Baš će joj biti dobro jer ju na njemu ne će ometati ni „zapadni“ ni „ruski svijet“, međusobno se iscrpljuju. Nema veze što su sad „kineski“ i „ruski svijet“ u svojevrsnom paktu, slični sporazumi su zato da se krše. Zbranom spominjanja pakta Staljin -Hiter , primjerice, kao što je to učinio Putin, nije prestala postojati činjenica kako je on postojao.
Što to imamo u svijetu?
Nekoliko totalitarističkih svjetova u sukobu za uspostavu njegova novog poretka. „Ruski svijet“, „zapadni svijet“, „kineski svijet“, „islamski svijet“, te brojniji dio svijeta bez zajedničke ideologije u kojemu se odvija bitka konstituiranih „svjetova“. U njemu je teško naći Čovjeka. Da to nije već izgrađen svijet bez Čovjeka. ?
„Zapadni svijet“ pritom ima i ovaj problem; on ne kontrolira svoje „oligarhe“, pa su oni izgradili svoj Nadsvijet, u njemu, i globalno. I kao da oni jedini imaju i uživaju slobodu. Oni nemaju, kao ni svojedobno komunisti, ni državu ni naciju, ali svim državama i nacijama mogu činiti što ih je volja, rušiti njihov suverenitet, rastakati, čak i poricati identitet, brisati povijest i t.d. I što je najvažnije i svakome pojedincu. Eto u tu rupu se ubacio Putin, kao zaštitnik i država, nacija ( manje) stranaka, desnih, i pojedinca, kojemu se bar tako čini. Gdje se to izgubio ljudski, Čovjekov svijet?
Mato Dretvić Filakov .