Bumbar u doba nuklearne prijetnje

Uhvatio sam se u skoro cjelodnevnom razmišljanju o jednom bumbaru. Što mi je, koja je moja motivacija? Možda će vam se to činiti pretjeranim , bedastim , kako god, ali Putinova izravna prijetnja uporabom nuklearnog oružja

 

Tamnosivim oblacima urešeno rano proljetno jutro. Hladno, plus jedan do dva stupnja . Sjedim ispred kuće pod terasom  u društvu jutarnje kave, prognan, s pravom, iz kuhinje. Ispod mene južni, u odnosu na Zagreb, potresni rasjed. Doista, dugo već nije jače treslo. Čini se nekako od onda kad je Europu zatresao ruski Bliztkrieg, Blitzkrieg II., kako u vojnoj izvedbi, tako još više u onoj ideološkoj.

Dvorište oko mene je kombinacija tamnozelene i crne, asfaltne, asfaltirane površine. Travu ukrašava mnoštvo cvjetova, prevladavaju žuta i bijela. Zbog hladnoće tratinčice su uvukle glavice. Na oko pola metra od mene pružile su se grane ružmarina obasute svijetloplavim cvjetićima. Tko zna kada supruga je tu zabola jednu grančicu i svidjelo mu se. Negdje oko pola sedam, tiho je na rasjedu. Ni pticama se ne pjeva, kao da miriše na snijeg. Ipak kao da čujem zuj nekog kukca iz grma ružmarina. I doista, ugledam bumbara, nema drugih kukaca, pčele po ovakvom vremenu ne lete. Sam je, nema ni drugih bumbara. Odjeven u topli crno žuti kaputić i očito mu nije hladno. Obilazeći cvjetić po cvjetić usput pjeva, zuji. Što je cvjetić koji bira dalje, pjesma mu je duža. Čudim se i divim njegovu maru pri tako ružnom vremenu. Moguće ga je privuklo i to što nema konkurencije, pa su mu na izbor tisuće cvjetića koje je ovaj ranoranilac ugrabio. Ne odustaje iako ne znam koliko hrane može naći na tom cvjetiću koji je pet i više puta manji od njega. Ostavljam ga i vraćam se nakon sat vremena. Još je tu. Leti, radi, zuji, pjeva. Još je uvijek sam, zlatni rudnik samo njegov. Ni na ostalom proljetnom cvijeću nema kukaca, mokri su cvjetovi od noćašnje kiše, a već i nešto rosi. I nakon i nakon tri sata još radi. Oko deset prolijeću, ustvari više padaju iz oblaka prve pahulje vlažnog snijega. Odustaje nakon, najmanje, trosatnog upornog rada, bez stanke. Snijeg sve jače i jače pada, pretvara se u velike proljetne pahulje. Takav snijeg se u Slavoniji zvao „rodinjak“. Za sat vremena sve se zabijelilo, a oko podne snijeg je uglavnom prestao. Ubrzo se i otopio, ptičice su se oglasile i najavile kako više neće padati. Razmišljajući o jutrošnjem radišnom bumbaru mislio sam kako popodne ne će više dolijetati. Pogriješio sam, doletio je i nastavio još koji sat. Možda je odradio i punu , klasičnu radničku „osmicu“.

Ne znam zašto sam uvijek među kukcima, izuzimajući neke leptire, zapravo volio bumbare. Možda zato što me nikada nije ubo, nije agresivan, ovaj radišni ljepotan. On radi svoje i ne nasrće ako mu se i približiš i pritom, talentirano, popjeva. Za razliku od nekih osa, a posebno one „zvijeri“ među kukcima- stršljena

Tako sam se uhvatio u skoro cjelodnevnom razmišljanju o jednom bumbaru. Što mi je, koja je moja motivacija? Možda će vam se to činiti pretjeranim , bedastim , kako god, ali Putinova izravna prijetnja uporabom nuklearnog oružja.

Ako i kad on doista poprska Zemljicu s tim putinocidom što će biti s bumbarom? Hoće li biti iduće generacije? Hoće li se ona izleći bez krila, a onda bi to bila i zadnja. Ili će mu radijacija samo uništiti "frulu“, pa će ubuduće od cvijeta do cvijeta letjeti bez pjesme. Ako cvijeće bude cvalo. Hoće li možda postati agresivan kao štršljen, a lijen kao trut…? Zbilja, a koga bi tada ubadao? Kako bude bilo, ako je humanoid i zaslužio nuklearni rat- bumbar sigurno nije.

Ne znam zašto se lijevo liberalni pripadnici, ekološke, biciklističke, ideologije u vezi "ovoga rata u Ukrajini" ne brinu zbog moguće tragične sudbine bumbara ("bio raznolikost", ma i ideološka) i kad se već ne brinu zbog tragičnih sudbina ljudi različitih „orijentacija“. Barem je tako sa zagrebačkim možemašima. Ali oni vjerojatno nisu, mnogi od njih, ,  ni vidjeli bumbara. Kamo li čuli bumbarov let.

Razmišljam, mora da je u Ukrajini više bumbara nego Ukrajinaca i Rusa zajedno. Koliko li ih je već dosad stradalo uslijed raznih granatiranja, koliko im je podzemnih legala uništeno, koliko pčelinjih košnica, drugih korisnih kukaca i njihovih staništa. Dokle će trajati „specijalna blitzkrieg operacija“. Dok svi bumbari koji obitavaju u Ukrajini ne priznaju da su- Rusi? Ništa od toga ovu ideologiju ne zanima..

Primjerice, prvo nestanu kukci, pa ptice, polako se prekida taj „lanac“…I mic po mic…ostanu samo podzemni bunkeri za oligarhe. Diljem Zemljice, svih sorti i fela . Multikulti totalitarizmi. Oni pak, pod zemljom, ako vjeruju u Evoluciju stignu do stadija- čovječjih ribica. Teško će ići, ta ribica treba čistu vodicu, a gdje ju naći, pa još usmjeriti u bunkere. Ako si požele stadij štakor,a  pusti snovi, taj treba „društvo“.  Bit će vječnosti, ali teško će biti ikoga da o njoj piše, a kamo li komu.

Lako ću ja završiti ovaj tekstić, ali ovoj „priči“ bi trebalo učiniti kraj. Ili će ona , sama od sebe, učiniti- kraj, ma koliko zabijali glavu u pijesak, blato, asfalt.. Čitam kako razni  što insajderri , što autsajderi prorokuju kako nam sudbina ovisi o tome na koju nogu se  ustao Putin. Ako je na lijevu- joj. Nadam se kako je „ključ“ malo složeniji, pa je, recimo,  važeća kombinacija „lijeva noga- desno jaje“ (svrbi), pa kad se „upare“, e onda.... ... Bidni bumbar, kad bi znao o čemu mu, kratki, život  visi.

 

Dretvić Filakov Mato