Mačka u tranziciji
Maova mačka i crna i bijela , ni crna ni bijela, pa kao i ova „naša“ na slici, odigrala je sličnu ulogu i u Rusiji.
Onda je 1989. srušen onaj Zid, pa je, kao, nestao taj komunizam, „realni“, „samoupravni“, „gulaš“ socijalizam, kako li se već sve nazivao. U SSSR-u je nekoliko godina već trajala „perestrojka“, drugdje razne reforme, na desetine njih. Došlo doba koje se uobičajeno naziva „tranzicijom“, prijelazom nečega u nešto, komsocijalizma jednostavno nazad- u kapitalizam. Navodno ne u onaj iz kojega su komsocijalizmi, revolucijom, uglavnom oružanom silom ( satelitske države SSSR-a) svojedobno izašli, već jedan ljepši, „ljuckopravniji“, šareniji, ma „mliječno medni“. Niknut će i višestranačje, vlast će postati smjenjiva. Samo treba nanovo urediti privatno vlasništvo, pomoću obnovljene, nove „pravne države“. I gotovo. Ali nije bilo ni približno tako.
Dugi marš od Lenjina do Putina
Prvo, na tranzicijskom terenu, od Vladivostoka do Jesenica,
prethodno su bila državna ili društvena vlasništva, „narodna“ ili neka njihova
kombinacija. To je deklarativno, u planu strateškom, dok su stvarno bila
partijska, partijsko blago uz suvlasništvo
s obavještajnim aparatom, u SSSR-u s čekistima ( KGB i druge službe).
Zajedničkim imenom „nomenklatura“ ( „aparat“, kako to „gordo“ zvuči) nije
programski vlasnik ničega, ali je suvereno uživala - u svemu. Ima i ustav,
zakoni, ali to je za ukras. Program, Partija, Strategija je sve, a taktika
je uživanje nomenklature u „diskretnom
šarmu kapitalizma“. Vlasništvo, programski, jeste u rukama naroda, radničke
klase, države…kolektivno, ali je njoj ( privremeno) dano na upravljanje- u
iščekivanju komunističke vječnosti, rajske, na Zemljici. Tako je bilo za sve
vrijeme trajanja sovjetskog imperija, najveće kolonijalne sile na svijetu uz
specifičnost u srednjeazijskim muslimanskim republikama. Tamo su pored ruskih
kolonijalnih gospodara važnu ulogu imale klanovske i plemenske veze.
Umivanje pred lov
Blago se ( kapital) odmah zalijepilo za prste boljševicima- u
svim oblicima, zlata, dijamanata, ikona , starih i pozlaćenih, novac u bankama…
pri čemu je ogromno bogatstvo završilo i na Zapadu. Išlo se sve do korice
seljačkog kruha, i dalje, do klasa žita ( Ukrajina, Gladomor). Što je
najvažnije Partija je bila vlasnik života (svih) svojih podanika- izuzetak je
bio tek Vođa u liku genseka. Ako, ne svi, ne uvijek… Živote se moglo po volji nomenklature
„pretvarati“ u smrt, slati ih u logore, uglavnom „na hlađenje“, preseljavati
klase, primjerice seljake, cijele ili dijelove naroda diljem Imperija,
koristiti ih kao robovsku radnu snagu. Teško je i nabrojati što je partijskoj
volji sve padalo na um, kakve sve „nagrade“ i kazne , svugdje tamo gdje je
vladao komunizam. Gadna stvar, a „crvena nit“ tanka, teško ju je pratiti,
jer „oni“ znaju krenuti „korak nazad“
kako bi navodno malo kasnije zakoračili
„dva naprijed“. Ako ju, ne daj Bože još i zavrte… Zato je najbolje da uvijek bude onako „kako oni hoće“, možda
to spasi obična čovjeka. Staljin je
blago iz inozemstva pokušavao vratiti, iscijediti povrat od potencijalnih
krivaca, ali uz slabi, financijski, uspjeh.
Ništa se tu nije promijenilo od prvih dana boljševičke revolucije, do perestrojke, za njena trajanja- sve do
danas. Još dok se nazirala prestrojka
, kamo li „tranzicija“, nomenklatura je za kapitalizam bila spremna. ( Zar još
boljševici nisu imali iskustvo „tranzicije“ tzv. NEP).
Za tranziciju- spremni
Dva su događaja pokazala slabljenje crvenog Imperija- prvi je vanjskopolitički, intervencija u Afganistanu, a drugi tragedija u nuklearki u Černobilu. Intervencija u Afganistanu je bila preskupa, financijski i ljudski, i od početka neuspješna. Razlozi intervencije su bili strah od utjecaja mudžahedina na pedesetak milijuna muslimana u SSSR-u ( sve više su te države bivale teret Imperiju) Kina, pa Amerika. Na koncu bio je to prvi veliki poraz nakon vijetnamske pobjede u srazu s Amerikom. ( U konačnici će i Amerika biti poražena u Afganistanu, nedavno.) Černobilska tragedija nastala je kao unutarnji problem i pokazala je potpuno nesnalaženje sustava u izvanrednim situacijama, njegovu ranjivost, a radioaktivno zračenje je prešlo granice. Intervencija u Afganistanu i nesreća nuklearke u Černobilu samo ilustriraju disoluciju sustava, ali glavni uzroci raspadanja nalazili su se u ekonomiji. Navest ću samo dva primjera: SSSR ( Rusija, Ukrajina, Bjelorusija…) potencijalno je najveći proizvođač žitarica, a stvarno najveći uvoznik. Drugi je nesposobnost industrije, sustava, da proizvede robu široke potrošnje. Svemirski program, sputnjiki , zatvoreni gradovi- to može, ali udobna cipelica, stolica, televizor, automobil, to teže i nikako. Tzv. „ljudska prava i slobode“, ne treba trošiti riječi. Kao i u svakom totalitarizmu, tako i u „crvenom“, pored sile i straha, vlada i korupcija. U nedostatku roba, tržišta, još i šverc uz poznatu parolu „snađi se druže.“ Šverc i korupcija možda malo napune želudac, uljepšaju čovjeka, učine mu kakvu ugodu, a možda i glavu spase. Najkraće oslikano, svi dijelovi sovjetskog društva, partijsko-čekistička ( „udbaška“) elita i narod- čemu treba dodati i plemensko-klanovske sveze u muslimanskim dijelovima Saveza- su za „tranziciju“ bili pripravni. Hura! Hura! Hura!
I „tranzicija“ na „Divljem istoku“ mogla je , i formalno, početi. Nomenklatura, "aparatčiki", uzima, „pretvara“, na veliko; plinski sektor, naftu, rude i sve s tim u vezi, skoro zaboravih votku…, U nomenklaturu se mogu i kooptirati , pojednostavljeno, sposobni kriminalci. Narod svih slojeva, uključivo i visokoobrazovane "pretvara", na malo- na tržnicama kreće šverc sa stranom robom, stigla i droga u velikim količinama, stvaraju se bande, ili aktiviraju već postojeće. Neki jedva preživljavaju, neki su se obogatili, ne bez kriminala, mnogi nestaju na društvenom dnu i t.d. Ne ću o tome, opet ću preporučiti knjigu Anne Politkovskaje „Putinska Rusija“. Doista , kad će o njoj neki ruski Hollywood snimiti film, ikada ili nikada? Nikada.
Nastavit će se…
Mato Dretvić Filakov